NEDOSANJANI SNOVI
Autor: Zaim Čelebić
Objavljeno: 21. Feb 2016. 23:02:58
Refika Čelebić, rođena Kolić, praunuka kolašinskog gazije Mema Kolića, rođena 1947. u selo Bioča, Bijelo Polje. Ubijena je u vaktu kada su katili sudili i presuđivali drugima i drugačijima zbog imena, vjere, nacije. Prije 21. godinu Refika je svirepo ubijena na kućnom pragu u Nikšiću, nakon iftara ramazanske noći 24/25. februara 1995.
Autor je pjesmu posvetio svojoj rahmetli Majci i svim Majkama.
Opet sanjam iste nedosanjane snove,
Kako hitam k tebi, jednog zimskog jutra,
Preskačem kapiju, pa hop! - u našu avliju,
I snažno zagrlim, naš topli dom iznutra.
Ušunjam se tiho, da te ne probudim,
Da odsanjaš snove, što sliče na moje,
Skuham ti kahvu, i vatru naložim,
A na stolu parče, pogačice tvoje.
Opet si sama, večerala mati,
I hljeb bijeli opet, lomila na dvoje,
Zaspala sa brigom, dal‘ dječak tvoj nemirni,
Čezne za ukusom, pogačice tvoje.
A kad ustaneš rano, ti Starice moja,
I jutarnje Sunce, pomiluje bore tvoje
i suzu što lice, kvasila ti često,
Ispićemo kahvu, samo za nas dvoje.
Pričaćeš mi draga, dal‘ te nešto boli,
U noćima zimskim, šta ti dušu para,
Dali je to čeznja, il‘ su isti snovi,
Pričaj mi o svemu, Majko moja stara.
Dal‘ se snovi tvoji, rasprše ko moji,
Poput mjehurića, il‘ jutarnje rose,
Baš u trenu onom, kad zagrlit te htjedoh,
I pomilovat čežnjom, tvoje sijede kose.
Opet zora rana, prije vakta sviće,
I krade mi opet, zagrljaj Majke moje,
Neka je, nek svice... Nova noć se sprema,
I opet ću skuhati, kahvu za nas dvoje.
Autor je pjesmu posvetio svojoj rahmetli Majci i svim Majkama.
 Rahmetli Refika Čelebić |
Opet sanjam iste nedosanjane snove,
Kako hitam k tebi, jednog zimskog jutra,
Preskačem kapiju, pa hop! - u našu avliju,
I snažno zagrlim, naš topli dom iznutra.
Ušunjam se tiho, da te ne probudim,
Da odsanjaš snove, što sliče na moje,
Skuham ti kahvu, i vatru naložim,
A na stolu parče, pogačice tvoje.
Opet si sama, večerala mati,
I hljeb bijeli opet, lomila na dvoje,
Zaspala sa brigom, dal‘ dječak tvoj nemirni,
Čezne za ukusom, pogačice tvoje.
A kad ustaneš rano, ti Starice moja,
I jutarnje Sunce, pomiluje bore tvoje
i suzu što lice, kvasila ti često,
Ispićemo kahvu, samo za nas dvoje.
Pričaćeš mi draga, dal‘ te nešto boli,
U noćima zimskim, šta ti dušu para,
Dali je to čeznja, il‘ su isti snovi,
Pričaj mi o svemu, Majko moja stara.
Dal‘ se snovi tvoji, rasprše ko moji,
Poput mjehurića, il‘ jutarnje rose,
Baš u trenu onom, kad zagrlit te htjedoh,
I pomilovat čežnjom, tvoje sijede kose.
Opet zora rana, prije vakta sviće,
I krade mi opet, zagrljaj Majke moje,
Neka je, nek svice... Nova noć se sprema,
I opet ću skuhati, kahvu za nas dvoje.
 "Starica za stolom" - ulje na platnu, autor Mesaroš Joži |