PRVI SNIJEG
Autor: Admir F. Beganović
Objavljeno: 19. Oct 2015. 03:10:45

U vremenu srpsko-crnogorske genocidne agresije na BiH i okupacije Sarajeva


Admir F BEGANOVIĆ: Ostaje muka i nada u bolji svijet.
Mislio sam da odem negdje da razmislim o svemu ili da odem jer sam već razmislio. Ali gdje i kome?
Dok slušam nju kako diše pored mene mislim se kakva je njena budućnost....
Nije pravedno ni to što je noć provela pored mene, možda....
Svjetski kuhari spremaju svoj „krvavi pir“.
Strah me za Bosnu.....
Da li će je braniti ovi mladi momci koji se čudom ne mogu načuditi kako to da se u Bosni priča bosanski jezik, koji ne znaju za Kulin bana ali znaju za „Pink“, da li će je braniti unuci Sabrijini....?
Nikada nisam volio snijeg, ni kao dijete. Znao sam se sankati, praviti snješka, izvoditi razne ludorije ali bi to sve stalo u sat vremena u toku dana. I onda, smrznut i mokar trči kući da ostatak svog dječijeg dana provedem uz radijator ili peć. A zima me, inače, uvijek podsjeti na nepravdu, prvu koju sam doživio. Bio nekakav Sabrija. stariji od nas, predak hominida. Otimao sve što se oteti moglo od nas mališana. Surove patologije, fonetski jalov, piskava glasa a gromada za sve nas. Pao je prvi snijeg, mi radosni a onda je došao on.
- „Hajde, vadite pare, sendviče, klikere, sve što imate“.
„To nije pravedno da nam uzimaš. To je naše nije tvoje“ - rekao sam mu i iste sekunde bio gurnut na zemlju.
Nije se pikalo to što ga je moj brat kasnije prebio, nije se pikalo ni to što sam ga ja mnogo godina kasnije nekoliko puta „propustio kroz šake“, nije se pikalo....prva nepravda je ubilježila poen.
Puno je Sabrija prošlo kroz moj život.
Jednom na času, ne znam kojem i ne želim da znam kad, ali pamtim, nastavnica prozvala nekog novog Sabriju i mene. Znao sam sve odgovore na njena pitanja, on veze sa vezom, ali on je sin direktora banke a ja poginulog šofera. Njemu 5 meni 4. Bio je kraj decembra, sjećam se....
Zaljubih se u Amelu, negdje pred samu Novu godinu, davne 198 i ...sretne.
Novi Sabrija, glumeći Alekseja iz Karenjine, preko svih pravila bontona i kućnog odgoja naginjući se preko mene, ubio se udvarajući se Ameli.
„Vidi (ne)pravde i „kulture“ - pomislih.
Nije se pikalo to što se ona odlučila za mene, pikalo se ono njegovo (ne)ljudsko.
Vojnički januar ne mogu zaboraviti.
Pobjegao sam u Prigrevicu preko ograde. Ludo, mlado a još vojnik kojeg je čekala.....
Sabrija od desetara prijavi me dežurnom. Pozvan sam na raport.
Stariji vodnik Latić, najzajebaniji stariješina u kasarni mirno mi reče: “Jesil’ ga zabio?“
„Jesam“.
„Idi spavaj“- reče mi.
Ne vjerujem da je desetar doživio meliorizaciju svoje duše i nije me ni briga ali ostade mi to njegovo uvlačenje....pacov ostaje pacov i njegova koža vrijedi samo njemu. Ali takve čuvaju, ne vole ih ali ih čuvaju.
A kako bi uživao u lijepom da nisam doživio ružno...
Sabrija iz Beograda napade moju Bosnu, on sa puškom Bosna sa praćkom, izginulo puno mojih drugova....kasnije se saznalo da se počelo zakuhavati.....kada je pao snijeg.
Snovi su mi kao napušteno groblje. Očajnički nasumično sanjam likove. Jedino sunce u tim snovima je ona koja neće biti moja....

„Jesi lipa vilo moja,
Još si lipša sa mnom kad si…
I na ovom svitu cilom
Od svih vila najlipša si...“

Postao sam većinski vlasnik svog života ali isto tako sam postao i bosanskohercegovačka „proceduralna greška“. Tako je to sa demobilisanim borcima....
Puno je Sabrija u Bosni. Udomili se, fino im.....
Ni profesor Baltazar nema formulu za njih...


I oni su branili svoj grad i domovinu, a danas?

Oni koji se pozivaju na islam ni slova islamskog u njima, oni koji se pozivaju na......ni slova......sve je isto, „u pet deka razlika“.
Manična depresija uhvatila sve.
Nema realnosti, nema više da insan sasluša insana, prekida se u pola rečenice, svi znaju sve, realnost bježi.....
Ostaje muka i nada u bolji svijet.
Mislio sam da odem negdje da razmislim o svemu ili da odem jer sam već razmislio. Ali gdje i kome?
Dok slušam nju kako diše pored mene mislim se kakva je njena budućnost....
Nije pravedno ni to što je noć provela pored mene, možda....
Svjetski kuhari spremaju svoj „krvavi pir“.
Strah me za Bosnu.....
Da li će je braniti ovi mladi momci koji se čudom ne mogu načuditi kako to da se u Bosni priča bosanski jezik, koji ne znaju za Kulin bana ali znaju za „Pink“, da li će je braniti unuci Sabrijini....?
Nije važno šta gledaš, važno je šta vidiš, - rekli bi stari ljudi.....
Eh moj Sabrija, neka te.....ali znaj da je dunjaluk prolazan...
Teško je ubijediti nekoga koji te neće saslušati....
Noć je raširila svoje zavjese, nije hladno.....
Dok gledam nebo iznad Sarajeva ponovo mislim o ljudima koji me okružuju. Šta donosi to novo sutra?
Sabrija je uvijek bio sitna riba, moralno ali može mu se. Dok mi se mozak znoji o tom novom sutra na moju mahalu je pao prvi snijeg.