Dr. Martin Alonso Zarza

Među brojnim značajnim ličnostima iz svijeta koji su danas pristigli u Bosnu i Hercegovinu kako bi dali svoj doprinos u obilježavanju 20. godišnjice genocida u Srebrenici, našao se i ugledni doktor političkih nauka iz Španije, prijatelj Bosne i Hercegovine i vrstan poznavalac regije, Martin Alonso Zarza. Alonso je također profesor sociologije, filozofije i psihologije. Dio je grupe eksperta Škole mira Bakeaz (Escuela de paz de Bakeaz, Pais Vasco), aktivni član Amnesty International, Paz ahora i Interpueblos. Njegov interes i mnogobrojni objavljeni radovi govore o nacionalizmu, upotrebi istorije, konfliktima na Balkanu i političkom nasilju.

Martin Alonso se ovih dana u društvu svoje supruge Yolande pridružio aktivnostima ženskog protu-ratnog pokreta “Žene u crnom”, a povodom 20. godišnjice genocida u Srebrenici napisao je dirljiv tekst pod nazivom “Srebrenica, pedeset godina od Auschwitza” koji prenosimo u cjelosti:

~Ako ste čitali novine prije dvadeset godina lako ćete se sjetiti jedne fotografije. Na njoj se vidi, sa strane i bez vidljivog lica, žena u bijeloj haljini i crvenom džemperu. Sa pletenicom napravljenom od šala i pojasa objesila se o jedno stablo u blizini baze UN-a u Bosni. Sahranjena je u jednom anonimnom grobu iznad koga stoje slova na drvenoj dasci: “Nepoznata, Tuzla”.

Fotografija je objavljena u glavnim svjetskim novinama nekoliko dana nakon 11. jula 1995.

11. juli 1995. Emir Suljagić piše u “Razglednicama iz groba”: “Jedino pitanje koje bih volio postaviti svim prijateljima koje sam upoznao nakon rata je: Da li se sjećaju gdje su bili 11.jula 1995.” Zatim pojašnjava da to želi znati da bi bio siguran da “nisu učestvovali u izdaji, jer ono što se dogodilo u Srebrenici za nekoliko dana jula 1995. godine je bila jedna od najvećih izdaja ljudske vrste”.

Marek Edelman, preživjeli Varšavskog geta, opisao je genocid u Srebrenici kao “posthumnu pobjedu Hitlera”. Oko deset hiljada ljudi pobijeno je od strane srpskih trupa generala Mladića nakon jednih prljavih pregovora sa holandskim vojnicima UN-a, odgovornim za zaštitu ‘sigurnosne zone’ Srebrenice. Richard Holbrooke, kreator Daytonskog sporazuma, kojim je okončan rat u Bosni, napisao je da je neintervencija bio “najveći kolektivni neuspjeh Zapada”. Kao što je poznato, Srebrenica je prvi genocid u Evropi nakon Auschwitza i nakon ‘Nikad više’. Veze su očigledne za oči sa srcem. 12 sati, 1000 km. i više od pola stoljeća razdvaja Auschwitz od Srebrenice.

Ne razdvajaju ih žičane ograde logora, beživotna tijela, ponižavanja. Ali nismo to vidjeli jer smo dezaktivirali oštru univerzalnost Auschwitza. David Rohde (End Game. The Betrayal and fall of Srebrenica) prenosi dijalog između jednog holandskog i jednog srpskog oficira:

- Ovo me podsjeća na ono od prije pedeset godina. Vi me podsjećate na naciste.

- Ne zovi me nacista. Moj djed se borio sa partizanima protiv nacista.

Srpski zvaničnik je bio bijesan. Drugi holandski oficir je pokušao da opravda svog kolegu:

- Razjaren je jer su njegova porodica jevreji.

Ogorčeni oficir nije bio jevrej. Bio je, jednostavno, osoba.

Ali, srpski oficir koji je branio antininacističku poziciju partizana, nije mogao da shvati njegovu reakciju.

- Razumijem njegovu priču, ali ne razumijem zašto pravi toliku frku, rekao je srpski kapetan odnoseći se na deportacije.

Razumijem da tip toliko bijesni, ali ovo nisu jevreji nego muslimani.

Ne samo srpski kapetan, velike sile i obični građani, isto tako, mi smo znali vidjeti. Zato se i ne sjećamo što smo radili onog 11. jula. Samantha Power napisala je s tim motivom jedan odličan i vrijedan članak (“A problema of Hell”. America and the age of genocide). U njemu upućuje na Clintonov stav prenesen od strane njegovog savjetnika Dicka Morrisa: “Bosna je postala metafora Clintonove slabosti. Kad god bih razgovarao o Bosni s predsjednikom, sudarali smo se s izrazom ne može se, iznova i iznova”. Power prebacuje utisak da je Clinton bio zabrinut za štetu koju bi mu pad Srebrenice mogao uzrokovati kao predsjedniku više nego životi muslimana.

Joan Ringelheim, direktorica za obrazovanje u United States Holocaust Memorial Museum, čiji je otac izgubio cijelu svoju porodicu u holokaustu, je bila pozvana da održi jedno predavanje u Sarajevu. Tom prilikom je izrazila svoje zbunjenost Erni Paris (Long Shadows.Truth, lies and history): šta da kaže Bosanacima koji su propatili katastrofu dok su, u isto vrijeme, ona i drugi Amerikanci, gradili muzej za sjećanje na prethodnu?

Čini se da je jedan od elemenata koji je pomogao promijeni Clintonovog stava bila slika obješene žene. Sliku mu je pokazao potpredsjednik Al Gore:

- Moja dvadesetjednogodišnja kćerka se interesuje za ovu fotografiju. Šta treba da joj odgovorim? Zašto se ove stvari događaju, a mi ne radimo ništa?

Nekoliko dana poslije slika je bila predmet rasprave na sastanku između visokih američkih i evropskih zvaničnika o zračnim udarima protiv Srbije. Ali su prošli mjeseci dok mismo saznali da je žena bila Ferida Osmanović, jedna među 25.000 deportovanih civila iz Srebrenice. Saznalo se kada je fotografija pokazana njenim siročadima Damiru i Fatimi (13 i 10 godina). Fotografiju je snimio novinar Darko Bandić, obavješten od strane djece. Rekao je da je napravio samo dva snimka jer je mislio da nikoga neće zanimati. Pretvorila se u simbol. Damir i Fatima su bili deportovani i danima, uzaludno tražili svoju majku. Ferida je odvratila svog supruga od bijega u planine tražići od njega da ostane u Srebrenici pod zaštitom snaga UN. Selman Osmanović je ubijen zajedno sa hiljadama imena koja pune Memorial u Potočarima. Ferida je morala ponijeti teret koju nije mogla podnijeti. Njihova djeca kažu da je izgubila glavu sa kricima ubijenih muškaraca kad je shvatila da joj se muž neće nikad vratiti.

Mnogi tadašnji zločini nastavljaju nekažnjeni dvadeset godina kasnije. Za dio srpskog stanovništva 11. juli je dan oslobođenja ili osvete nad Turcima, kao što je rekao Mladić. Komemorativna molitva u Potočarima se zatvara familijarnim evociranjem: “Da se Srebrenica više nikada ne ponovi. Nikom i nigdje”. Među hiljadama imena na koja podsjeća granitna stijena, stoji ime Selmana Osmanovića.~