Zbog aktuelne ali i nadolazeće sasvim izvjesne teške i po poljedicama nepredvidljive krize; potrebno je sveukupni bošnjački nacionalni kapacitet staviti pod jedan “kišobran”

Aktuelno stanje u Evropi (ukrajinski rat, teška i neizvjesna kriza sa Grčkom, makednonska kriza, zastoj/prekid u pregovorima Srbije i Kosova,...) snažno je opredjelilo većinu država za uključivanje svih svojih državnih i društvenih kapaciteta na sagledavanju/procjenjivanju navedenog stanja/krize, posebno mogući dalji razvoj situacije. Procjene budućeg toka razvoja situacije u Evropi, posebno na zapadnom Balkanu sadrže različite scenarije; od kojih su neki i veoma teške sveukupne krize ali i sa mogućnošću ozbiljnijeg narušavanja (i) stanja sigurnosti.

Bosanskohercegovačka društvena a posebno državna struktura skoro da potpuno zanemaruju navedene rizike i izazove na način da se ne rješavaju brojni nagomilani problemi države i društva, koji mogu svaki dan eskalirati u nepredvidljive tokove.

Na drugoj strani, prepoznatljivo je da se u našem susjedstvu razrađuje (i) dva potpuna suprotna opredjeljenja/scenarija za umanjenje posljedica sada već sasvim izvjesne nezaobilazne teške sveukupne krize (posebno na zapadnom Balkanu): (1) model evropskih integracija (bez atlanskih integracija – ne priključivanje u NATO Savez); ali (i) u slučaju veće krize u Europskoj uniji (nrp. kroz eskaliranje krize sa Grčkom i sl.) i (re)aktiviranje snažnijeg partnerstva sa Rusijom; čime bi u geopolitičkom smislu zapadni Balkan mogao poprimiti (i) različite oblike destabilizacije, pa i one slične u Ukrajini.

U Bosni i Hercegovini, tačnije u Republici Srpskoj (po modelu iz susjedstva), prepoznaju se slične proevropske ali i proruske orjentacije u rješavanju/umanjenju efekata nadolazeće krize. U Federaciji BiH, kod hrvatskog nacionalnog korpusa osjeća se jedna vrsta ležernijeg odnosa prema nadolazećoj krizi, valjda računajući (što je sasvim i realno) snažan oslonac u Hrvatkoj ali i pomoći dijela Evropskih zemalja. Kod bošnjačkog nacionalnog korpusa stanje je ambivalentno (dvojako): (1) institucionalno se dobro zna za obim i jačina nadolazeće krize ali se bošnjački predstavnici ponašaju neadekvatno u odnosu na ambijent koji traži/zahtijeva drugačije ponašanje; (2) bošnjački narod je snažnije reaktivirao svoj odnos prema državi na način da sa zabrinutošću konstatuje prethodno navedeno; ali i da traga za modalitetima umanjenja efekata navedenog stanja/krize. Zapravo, Bošnjaci danas slično (i) kao 1992. godine, puno ne računaju na pomoć države u slučaju snažnije destrukcije na zapadnom Balkanu, pa i u Bosni i Hercegovini; jer su uvijek samoorganizovano puno više (i) postizali.

Postavljamo pitanje: da li Bošnjaci trebaju snažnije (re)aktivirati (i) svoje institucionalne nacionalne kapacitete, koji su do sada uglavnom zanemarivani i neuvažavani od strane bošnjačkih državnih predstavnika u vođenju države i naroda, kao npr.: KZB „Preporod“; Islamska zajednica u BiH; Svjetski Bošnjački Kongres“; Vijeće Kongresa Bošnjačkih intelekualaca“; „Kongres Bošnjaka Svijeta“,... ali i one političke stranke (u opoziciji) koje sigurno imaju (i) kvalitetnijih i odgovornijih kadrova od vladajućih bošnjačkih (političkih) stranaka. Drugo pitanje je po važnosti manje važno od prvog, ali po osjetljivosti je puno značajnije: Ko može bošnjačke reprezentativne predstavnike okupiti na jedno mjesto i pokrenuti rasprave na temu aktuelne situacije u Evropi, zapadnom Balkanu a posebno u Bosni i Hercegovini; i modalitete njenog rješavanja/umanjivanja? Na žalost, mi nemamo odgovor na ovo pitanje. Zašto? Zato što su istinski bošnjački autoriteti, samo zato što nisu pod uticajem politike, najčešće marginalizovani a ne rijetko i neopravdano omalovažavani, kritikovani i pa i brutalno napadani (što ima i efekte Specijalnog rata; npr.onaj koji neosnovano napada istinske bošnjačke prvake; kada mu malo dublje uđete u prošlost, možete prepoznati i karakter „Sejde Bajramovića“). Ipak, vjerujemo da bošnjački narod može u ovome trenutku prevaziću unutrašnje nacionalne antagonizme i pokrenuti svoju nacionalnu supstancu koja sadrži kvalitet koji može i puno veće države i društva uspješno voditi; i puno veće krize uspješno rješavati. Inicijativu ne mora pokrenuti najbolji Bošnjak ili najbolja bošnjačka institucija; to može pokrenuti i manje „jak“Bošnjak - pojedinac ili manje „jaka“ bošnjačka institucija; ali je važno da se sve spomenute i druge bošnjačke institucije i ugledni pojedinci priključe pod jedan „kišobran“. Bez navedenog, a sobzirom na aktuelnu a posebno nadolazeću krizu, Bošnjaci su najhrabriji narod; ali, da li „hrabrost“ u miru, sa izvjesnim državnim i nacionalnim padom, ima smisla?

Na kraju, komparacije radi, navodimo dvije izjave institucionalnih predstavnika BiH, koji dolaze iz reda srpskog naroda: (1) „Predsjednik RS-a Milorad Dodik najavio je danas da bi se referendum u RS-u o Sudu i Tužilaštvu BiH najvjerovatnije mogao održati prve sedmice septembra. Dodik je danas dobio podršku predstavnika stranaka vladajuće većine u RS-u da zatraži od Narodne skupštine RS-a da se „aktivira“ ranija odluka o referendumu u RS-u iz 2011.godine“.; (1) „Predsjedavajući Predsjedništva BiH Mladen Ivanić: „Neću glasati za ulazak BiH u NATO Savez, jer bi to značilo da sutra jedinice NATO-a mogu sa granice BIH pucati na Srbiju!““. Ostavljamo našim članovima i sipmpatizerima, posebno iz reda bošnjačkog naroda, da sagledaju moguće implikacije i posljedice navedenih izjava. Naravno, od institucionalnih bošnjačkih predstavnika očekujemo da i dalje rade „svoj“ posao – bavljenje samim sobom, a to je najteže stanje/hal koje može zadesiti pojedinca ili instituciju; onaj kome treba pomoć – ne može drugome pomagati!

Predsjednik
Prof. dr. Zemir Sinanović