HOŞGELDIN, ALEKSANDRE!
Autor: Zaim Čelebić Objavljeno: 22. Jun 2015. 21:06:42
„Allahu moj, Gospodaru sedam nebesa i onoga što ona prekrivaju, Gospodaru zemalja i onoga što one nose, Gospodaru šejtana i onih koje oni zavedu na krivi put, budi mi zaštitnik od zla svakog Tvoga stvorenja, da me neko od njih ne savlada ili da mi ne učini nepravdu, Tvoja zaštita je nenadmašna, a ugled uzvišen i nema boga osim Tebe.“
Da, Aleksandre, tokom devedesetih pa i kasnije ste svojim zapaljivim govorima opravdavali pa čak i pozivali na vršenje zločina. Prije samo osam godina, u maju 2007., na Bulevaru AVNOJ-a u Beogradu simbolično ga preimenujući u „Bulevar Ratka Mladića“, ushićeno ste veličali tog istog ratnog zločinca optuženog pred Međunarodnim sudom za zločin genocida i koji je samo izvršavao pakleni plan, po kome je jedan narod trebalo uništiti do istrebljenja. Taj plan je postojao i taj plan je za skupštinskom govornicom predratne BiH javno saopštio Radovan Karadžić, vaš bivši (!?) idol čijim ste fotografijama tog istog majskog dana ružili vaš lijepi Beograd. Ali, Aleksandre, vi to i ne poričete i vi sa ove vremenske distance i sa iskustvom stečenim u prethodnom periodu, želite da ispravite greške, ukoliko je to moguće. Želite da nam saopštite kako ste reterirali u demokratu naprednih pogleda koji je kadar ponijeti se sa bremenom problema naslijeđenih iz bliske pa i one malo dalje prošlosti. Želite da svjetlost budućnosti pobijedi nad tamom prošlosti i da Sunce uzajamnog poštovanja i zajedničkog suživota obasja sve skupa: – Ako Bošnjaci budu želeli, ako to za njih ne predstavlja dodatnu poteškoću, kao neko ko smatra jednim od osnovnih ciljeva svoje politike mir i pomirenje, biću spreman da odam počast bošnjačkim žrtvama u Srebrenici – poručili ste Bošnjacima pružajući u ime Srbije i srpskoga naroda ruku pomirenja, a Bošnjake zamolili da tu ruku prihvate. Ako je iskreno, aferim, nema što... A da li je, Aleksandre, iskren vaš nijjet? Da li ste spremni i djelima potvrditi riječi kojima ste vezali vaš narod i državu na pakt o budućnosti? Da li neko u Srbiji ima pravo poslije ovakvog i onog od prije par sedmica u Sarajevu i Novom Pazaru iznešenog stava da „Srbija želi najbolje moguće odnose sa Bosnom i Hercegovinom kao i sa Bošnjacima“, pokušati poigravati se sa sudbinom vašeg naroda? Nije neka posebna mudrost to što ste izgovorili, budite ubijeđeni. Ali jeste hrabrost! Dolazi u odsudnom trenutku, na raskršću pravaca između povratka u prošlost i puta ka budućnosti. Samo veliki ljudi, državnici i kosmopoliti uvijek izaberu pravi put. Vi to želite i možete, Aleksandre, ne zbog vas lično, u to sam uvjeren. Zbog vašeg naroda kojem niste ništa manje ostali dužni, a dug je teška rabota... Svi mi moramo prije odlaska na Bolji svijet, odužiti svoje dugove. Jer, biti ćemo pitani, i za dobra i za loša djela kojima smo obilježili ovodunjalučki život. A oni ponajbolji, bit će i zapisani i u čitankama kao putokaz ka svjetlosti, oni najgori takođe, kao dio mraka, za opomenu čovječanstvu, da mu se nikada više Srebrenica ne dogodi. Nikada i nikome!!! Nekada davno, Srebrenica bijaše simbol mira i dobrote ljudi Bosne Srebrene. Srebrenica je sada simbol bola galaktičkih razmjera, simbol patnje i stradanja. Srebrenica mora postati simbolom praštanja i nadanja, simbolom novog rađanja... Aleksandre, na vama je izbor. Vi imate moć vladara i snagu uma, a da li imate i viziju Wilija Branda. Da, Aleksandre, samo sa takvom vizijom ste dobrodošli u Srebrenicu, sa vizijom čovjeka koji vidi Srbe i Bošnjake u međusobnim odnosima kao onim koji danas vladaju između Njemaca i Poljaka, Njemaca i Francuza, pa ako hoćete i Njemaca i Rusa. Historijskim događajem poznatim kao „Knifall“ nije Willy Brandt izgubio dostojanstvo, niti lično, niti nacionalno, niti državno, već je to dostojanstvo izdigao iznad svega onoga što ga je žigosalo punih 25 godina od završetka rata do tog 7. decembra 1970. godine kada je u Waršavi jedan mudri državnik - njemački kancelar Willy Brandt, riješen da skine hipoteku prošlosti sa svog naroda, simbolično kleknuo na koljena i time poslao nedvosmislenu sliku svijetu, sliku iz koje nadire ponos. Tim činom, sebi je osigurao mjesto među najznamenitijim historijskim ličnostima dvadesetog vijeka, dok je za svoj narod i svoju državu izgradio postojane fundamente za internacionalni ugled, koji danas ova velika država i veliki narod uživaju u svijetu. Samo tako, Aleksandre, možete svoju Srbiju, svoj srpski narod i sve građane Srbije, učiniti velikima. Sve ostalo je velika iluzija, samo rana više na dušama izmorenim balkanskim... I obmana samog sebe, jer mi, Aleksandre, nemamo pravo na novu obmanu, ma koliko to nekom izgledalo kao završni čin pretakanja merhameta dobrog Bošnjanina zemlje Srebrne u sahan naivnosti i neznanja, sahan zaborava i pristajanja na neku novu Srebrenicu, Prijedor, Bijeljinu, Foču, Brčko, opkoljeno Sarajevo, Sandžak pod vojničkom čizmom... Ne, Aleksandre, vi to ne želite, i vi ćete sve uraditi da vaš narod nikada više ne dođe u iskušenje ponavljanja genocida nad mojim narodom. Vi ćete se suočiti sa istinom i vi ćete pokazati svijetu da je veličina vašeg naroda u iskrenom kajanju. Prihvatajući Rezoluciju o genocidu, nećete otežati pozicije vaše države. Naprotiv, ojačat ćete iste. Prije svega, dati ćete krila vašim institucijama da se obračunaju sa pojavama veličanja zločina nad Bošnjacima, osnažit ćete vaše institucije u pozicioniranju Srbije na čvrstim demokratskim nogama, koje će je povesti u zajednicu prosperitetnih demokratskih društava. Zadivit ćete cijeli region, cijelu Evropu, cijeli svijet će znati za ime čovjeka koji je bio dovoljno hrabar i lud da u momentu svoje najveće političke moći, prihvati izazov stvaranja neke nove, velike i cijenjene Srbije rješavanjem problema koji sa sobom nose i političke rizike, podrazumijeva se - po vas lično, ali ne i za narod i za državu Srbiju. Jer, samo istina može biti pouzdani drug i saveznik, upamtite to. Majke Srebrenice vam poručiše: Pustite Nasera i dođite u Srebrenicu! Osjećate li nepravdu koja se prožima sa beznađem? Očaj visi u zraku i prijeti da poput teškog mača presiječe i tu tanku nit... Sa druge strane, sasvim legitimno poručiste, „...niko se ne smije igrati sa Srbijom i vršiti pritisak na nju da ne goni zločince...“ Ako, ako, Aleksandre, tako i treba. Naši nacionalni lideri nam često ponavljaju ajet iz Kur'ana Časnog: „... Ko god ubije jednog nevinog čovjeka, kao da je ubio cijeli svijet!“ Ako je Naser odgovoran za nedjelo koje mu se stavlja na teret, i treba da odgovora, i pred Bogom i pred narodom. Ukoliko Srbija ima dokaze, a kažete da ima, onda se trebaju državni tužioci u duhu sporazuma i dosadašnje prakse dogovoriti o pokretanju postupka pred legitimnim organima države Bosne i Hercegovine, države koju vi priznajete i sa kojom želite uspostavu novih odnosa, oplemenjenih međusobnim povjerenjem i uvažavanjem. Evo prilike da potvrdite svoju i opredijeljenost vašeg naroda da BiH i njenim građanima, prije svega Bošnjacima, pružate ruku pomirenja. Poštujte, Aleksandre, državu Bosnu i Hercegovinu, poštujte njene institucije, poštujte njene građane. Poštujte majke Srebrenice. I poštujte pravdu! Najzad i u slučaju Naser Orić, poštujte odluku sudija Međunarodnog suda pravde - Haškog tribunala. Dobrodošli, Aleksandre. U Srebrenici, naravno. Ponesite i gorčinu koja se ovih zadnjih 7-8 godina oko vašeg srca nagomilala, i podijelite je sa nama, tu na mjestu stradanja nevinih ljudi, od kojih neki bijahu sa svim onim dječačkim snovima, samo jednom nogom u život zakoračili, na mjestu gdje se još uvijek čuju krici majke što očima svojim dijete istrgnuto joj iz ruku, u beznađu tuge tražaše... I majkama Srebernice gorčina oko srca uvijek ponovo budi stare rane. Znate vi, Aleksandre, nezacijeljene su to rane, baš kao i rane svih majki na ovoj planeti. Njima želite, Aleksandre, da nešto kažete... Ako ste spremni na budućnost, Hoşgeldin, Aleksandre. U protivnom... Bolje da ništa ne kažem, niti je trenutak, niti prilika... Na vama je odluka, Aleksandre, mi smo prihvatili vaš izazov. Dobili ste i nedsvosmislen odgovor od neospornog autoriteta među Bošnjacima, uvaženog sandžačkog Muftije. Bujrum, pa nam svima kao i cijelom svijetu pokažite, koliko iskrenosti donosite sa sobom. Nismo mi prihvatili vašu ruku tek tako, ne... Ukoliko je ona iskreno ispružena, mi smo spremni na mir i praštanje. Na zaborav nikada! U ime nevinih žrtava, u ime zajedničke budućnosti, i u ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! DOVA REISU-L-ULEME DR.MUSTAFE CERIĆA U ime Allaha, Milostivog Samilosnog Kada se Zemlja žestoko potrese I kada Zemlja izbaci terete svoje I kada čovjek uzvikne: Šta joj je? Toga Dana ona će vijesti svoje kazati Jer će joj Gospodar tvoj narediti. Tog Dana ljudi će se pojedinačno pojaviti da im se pokažu djela njihova. Onaj koji bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga, A onaj koji bude uradio koliko trun zla - vidjet će ga. Zato znademo da ne može biti kolektivne krivnje za genocid, ali isto tako da se ne smije ni dozvoliti skrivanje zločina i zločinaca iza naroda. Sve dok jedan narod ne bude imao snage da se suoči sa istinom o zločinima pojedinaca počinjenih u njegovo ime koliko god da ih ima, rizikuje da nosi teret kolektivne krivnje. Genocid koji je ovdje počinjen, nije se mogao počiniti u ime Boga, niti u ime čovječnosti ili prava. Bože Pravedni, naš je bol danas veliki, ali naša vjera u Tvoju pravdu daje nam nadu da će majke, babe, supruge i djeca Srebrenice naći utjehu u činu polaganja kamena za ovaj spomenik i mezarje njihovim najmilijim. Vjerujemo, Bože, da će kod onih koji su u ime čovječanstva bili zaduženi da štite živote nevinih ljudi progovoriti savjest, pa da uvide svoj grijeh i svoju obavezu da pomognu preživjelim Srebreničanima da se vrate u svoje domove i da njihova djeca žive život dostojan čovjeka. Ako su majke Srebrenice osuđene da pate od bola zbog gubitka sinova, zašto moraju patiti od nepravde koja im se danas čini, jer im se uskraćuje istina o njihovim najmilijim i jer im se osporava pravo na život, vjeru, imetak i čast u njihovoj Srebrenici? Molimo Allaha Milostivog da majkama Srebrenice podari sabur, a dobronamjernim ljudima volju i snagu da im pomognu u ublažavanju njihovog bola i patnje. Potočari, srijeda, 11. juli 2001. |