Jasmin Jusuf JUSUFOVIĆ: Znamenito baš to, ta slučajnost, da je Srebrenica – ona. Jer, jednom su rekli da nema veće tuge od tuge majke koja svoje dijete isprati u smrt. Srebrenica je preživjela tu tugu, nekoliko hiljada puta umnoženu. Srebrenica je ubijenima postala majka u smrti, nama preživjelima je bila majka u tom sudbinskom (od)r(e)ođenju. Danas, prkosom kakvog samo može pokazati majka, uspomena na Srebrenicu traje, opomena Srebrenice traje.

Pišem u jakom stisku dvojbe da li je ovo što ću napisati vrijedno ovog grča u stomaku.
Srebrenica, sinonim za ratna stradanja, za plansko ubijanje i etničko čišćenje, četničko divljaštvo i sve zle posljedice pogrešne, necivilizacijske ideologije i propagande, svojevrsni pečat krvavim balkanskim devedesetim, dok god postoji i jedna otvorena raka za njenog ubijenog, biće još mnogo vremena duboka, teška, otvorena rana.

O genocidu u Srebrenici govori se u trećem, ženskom licu jednine, po imenu tog grada u brdima znamenitog bosanskog Podrinja. Srebrenoj zemlji, kolijevci, izvoru srebra – Srebrenici. Sretnete li kadgod nekoga ko je nakon tog genocida iz jula devedesetpete godine, kada su ubijani muslimani, ostao bez nekog bliskog i upitate li ga štogod o njegovim ubijenim, rećiće vam “Srebrenica mi ih je uzela!” Jer Srebrenica, iako je jednom bila gradić, u kojem, bješe joj usud, ubiše hiljade muslimana istočne Bosne, više nije samo grad. Srebrenica je prevazišla sve međe opipljivog svijeta. Srebrenica je duh. O kojem se govori u trećem licu jednine ženskog roda.

Znamenito baš to, ta slučajnost, da je Srebrenica – ona. Jer, jednom su rekli da nema veće tuge od tuge majke koja svoje dijete isprati u smrt. Srebrenica je preživjela tu tugu, nekoliko hiljada puta umnoženu. Srebrenica je ubijenima postala majka u smrti, nama preživjelima je bila majka u tom sudbinskom (od)r(e)ođenju. Danas, prkosom kakvog samo može pokazati majka, uspomena na Srebrenicu traje, opomena Srebrenice traje.

Svim dimenzijama Srebrenice, svoj njenoj boli, čitavoj njenoj mudrosti jedini pravi izričaj mogu, ubijeđen sam, dati samo žene. Ili ponajviše žene.

Od Genocida naovamo, svjedočili smo različitim izričajima srebreničke tuge. Šejla Kamerić je po svijetu pronijela glas o Srebrenici svojim radom “Bosnian Girl” u kojem je preko fotografije svog portreta preslikala grafit danskih vojnika iz Srebrenice u kojem oni izruguju bosansku djevojku. Time je kritikovala nezainteresovanost Ujedinjenih Nacija za patnju Srebrenice. Aida Šehović po velikim urbanim centrima svijeta postavlja instalaciju “Što te nema” koja je postavka od findžana kahve. Onih istih findžana kahve koji su temelj ljubavi, povezanosti i bliskosti između majke i sinova, supruga i muževa, sestara i braće, one iste bliskosti koje više nema. Svake godine broj findžana prati broj ukopanih, time simbolizujući i pretapanje nade koju svaka majka, supruga, sestra ima o povratku njihovih najmilijih, u trajnu čežnju. Mladi slikar iz Tešnja, Safer Grbić, oslikao je seriju slika o Srebrenici, u kojoj je izrazio svoj doživljaj bola Srebrenice. Tarik Samarah je sačinio monografiju “Srebrenica 1995”. Gradovi su trgovima nadijevali imena u spomen žrtava Srebrenice. Pravljeni su filmovi. Ispisivane opere, poeme, romani…

Umjetnost inspirisana Srebrenicom

Ohrabrujuće je znati da se Srebrenica ne zaboravlja. Utješno je znati da je Srebrenica prevazišla granice privatnog bola i tragedija i postala čestica u svjetskoj svijesti. Svi ovi izražaji su, svojom različitošću, Srebrenici na rame spustili svoju ruku utjehe.

Očito me osjećaj s početka mojeg govora ometa od misli na ono što me je ponukalo da tekst i napišem…
Još jedna uspjela ideja memorijala pojavila se u Gračanici. Na ideju dr. Mustafe Cerića (prethodnog poglavara Islamske zajednice u BiH), dvijehiljadejedanaeste godine su žene iz Udruženja “Gračaničko Keranje (heklanje op.a.)” kreirale “Cvijet – sjećanje”. Tada je bila deseta godišnjica od prvog ukopa identifikovanih žrtava u Srebrenici, pa je i prisutnost Srebrenice pred očima javnosti bila pojačana. Cvijet je inspirisan srebreničkim genocidom, no Udruženje je cvijet kreiralo kao memorijal za sve ubijene u etničkom čišćenju iz posljednjeg rata. Dakle, koliko je cvijet memorijal Srebrenici, toliko je i memorijal žrtvama Prijedora, Foče, Zvornika… Cvijet je i izrađen u simbolima. Jedanaest latica cvijeta predstavlja Jedanaesti Juli, srebrenički Genocid kao vrhunac zločina počinjenog u ratu, bijela boja latica simbolizira nevinost, jer su većina ubijenih bili civili, i u konačnom tučak u zelenoj boji, boji života i obnove, predstavlja nadu^[*]*. Kao i svaka plemenita ideja, i ideja koja ima snagu trajnosti, cvijet se u javnost pomaljao diskretno. Prvi koji je na svom reveru ponio Cvijet-sjećanje bio je brat predsjednice Udruženja “Gračaničko keranje”. Potom je, u toku 2011. godine, Udruženje pristupilo masovnoj podjeli izrađenih cvjetova građanima BiH, ali i vjerskim, političkim, akademskim i velikodostojnicima iz kulture i umjetnosti.



Snaga ovog memorijala jasna je na nekoliko načina.
Najprije, njegova izrada od konca, jednostavnost i diskretno postojanje otjelovljenje su one snage žene – majke, koju slabo možemo opisati. One strpljivosti u tegobi, gordosti, samodovoljnosti. Tehnika njegove izrade keranjem (heklanjem), starom koliko i sama Bosna, temelj je trajnosti keranog cvijeta kao memorijala, jer je heklanje u samoj srži kulture i običaja koji se ženskom linijom prenosi kroz generacije. U tome dolazimo i do dokaza plemenite namjere – “Gračaničko Keranje” je samo nosilac ideje, ne i eksluzivni “proizvođač” cvijeta. (Nazire se i razlog mojeg pisanja) Rekosmo li “ženskom” linijom? Ima li jasnije personifikacije Srebrenice? Ima li boljeg očitovanja Srebrenice od toga? Monumentalnog u njegovoj jednostavnosti.

Nosioci Cvijeta-sjećanja

Od izrade prvog cvijeta do danas Udruženje “Gračaničko Keranje” je podijelilo preko četrnaest hiljada cvjetova. Ta činjenica je, usput, dokaz prihvatljivosti, univerzalnosti Cvijeta kao memorijala Srebrenice. Toliko je podijelilo samo Udruženje, ali neprocjenjivo je koliko drugih majki je svojom rukom oheklalo ovih cvjetova. Moja sama jedno dvadesetak, usput, kad se ne može oteti Srebrenici.

Cvijet-sjećanje je bio inspiracija i likovnim umjetnicima koji su prihvativši ideju Cvijeta, interpretirali simbol cvijeta na svoj način. Enes Klopić, trenutno student Akademije likovnih umjetnosti, dao je svoju interpretaciju cvijeta, naslikavši jedanaest majki u bijelim katovima, skupljenih oko dječijeg zelenog tabuta. Sam autor ove slike u javnost je nastupio sa priznanjem da je on ideju “posudio” i “nadgradio” na ideju Cvijeta-sjećanja.

Cvijet Srebrenice: Enes Klopić

Ali, Bosna ne bi bila Bosna, kada bi se u njoj znalo dno do kojeg se može propasti.
Cvijet-sjećanje poslužio je kao inspiracija i jednom sarajevskom filigranu – Mensuru Bektiću. Dvijehiljadedvanaeste godine, pomenuti srebrnar je odlučio da se svojim zanatom posluži i interpretira Cvijet u srebru. No, odlučivši da ideju Cvijeta prisvoji kao svoju, i da sebe predstavi kao “tvorca” ovog memorijala, on je otkrio i svoju suštinsku namjeru u prozvođenju Cvijeta u srebru.

Na zvaničnoj internet stranici^[**]** koju je zanatlija Bektić sačinio kako bi promovisao “svoju” ideju, u intervjuu koji je Mensur Bektić dao za agenciju Anadolija, navodi se sljedeće:
”Dijelovi srebrenog cvijeta asociraju na ljudske oči – oči žrtava genocida, ali i preživjelih Bošnjaka. U sredini cvijeta je zeleni kamen od stakla. Filigranski cvijet radit će se u serijama od 8.372 što je zvaničan broj žrtava genocida u Srebrenici.”

Dakle, polahko. U srcu cvijeta mi bismo trebali da prepoznajemo neke oči?! Neću postavljati pitanje, jer sam siguran da Mensur to zna – u srebreničkom genocidu, kojeg želi obilježiti, ljudima su, u pauzama od ostalih okrutnosti, vađene i oči. Pri tome su te oči i skamenjene. Trudim se, ali preko ovoga ne mogu pronaći ni trunke osjećajnosti u takvom simbolu.

Dalje odavdje matematika postaje neumoljivi i hladnokrvni donositelj istine.
Opet tražeći neku dobru namjeru u iskivanju cvijeta u srebro, nastojao sam sebi to pravdati kao pronošenje originalne ideje. Otišao sam lično, prije nekoliko mjeseci na prodajno mjesto srebrnare Bektić i htio se raspitati o cvijetu. Cvijet je bio tamo, uredno upakovan u drvenu kutijicu. Prodavačica me je ljubazno uslužila i dozvolila da cvijet pogledam “iz svoje ruke”. Naivno sam ju, nedužnu, pitao “Kako se može doći do cvijeta?”, valjda naviknut na to da se originalni cvijet dijeli. Prosto je odgovorila “Kupite!”. Razumljiva je bila i njena nelagoda, a i meni je bila jasna moja naivnost. Dakle, srebrni cvijet je u redovnoj prodaji u srebrnarama Bektić. Ja nastavljam dalje, “I, koliko platim?”. Ne pamtim cijenu koju mi je tada rekla, jer mi se zavrtjelo u glavi. Za potrebu ovog teksta redovnu cijenu sam jučer i danas višestruko provjerio. Cijena je 230 KM. A sad matematika – ideja je napraviti “seriju od 8.372 cvijeta” (puta) po 230 KM. Ne morate posezati za kalkulatorom. 1.925.560 KM. Čujem vam taj glas u glavi koji viče “molim?!”. Milion devetsto hiljada i tako dalje.



Hajd, velim, vjerovatno čovjek ima trošak, pa zato ima toliku cijenu. Trenutna cijena srebra je oko 17 dolara po unci (oko 30 grama) ^[***]***. Jedan kilogram je dakle oko 570 dolara, odnosno, oko 1.000 KM, ali čistog srebra. Obzirom da je filigransko srebro u stvari legura, onda je sirovina za izradu cvijeta i jeftinija. Ali za jednostavnost računa, pretpostavimo da je čisto srebro. Prema mojoj ondašnjoj procjeni kod prodavačice, težina srebrnog cvijeta ne može prelaziti 50tak grama, što znači da samo materijal za jedan cvijet treba da košta 50tak maraka. Hajde, upalite matematiku. “Kemeno oko” je od stakla (vratite se na citat), pa hajmo mu pripisati da košta 10 KM, mada ne košta. Moj račun kaže da 170 KM negdje visi. Odnosno, negdje upada. Ili prevedeno, za milion četiri stotine…, ne vidim ekonomskog razloga.

Pokvarenosti u Bosni nikad nije nedostajalo. Ili što bi rekao Oliver Dragojević, u Bosni “ništa nova”. Mensur Bektić nije ni prvi ni posljednji koji aktuelnost neke tragedije zloupotreljava za vlastiti šićar. Koji će se ljudskom emocijom igrati na okrutan i beskrupulozan način.
Ne bi bilo pošteno ne reći da i Udruženje “Gračaničko Keranje” ne krije svoj trošak u izradi svoga cvijeta. Njihov trošak je 3 KM. Ako ga neko namjenski naručuje, to mu je i prodajna cijena. Ali, Udruženje je do sad, rekosmo, podijelilo preko četrnaest hiljada cvjetova. Ali, nećemo ni to uzeti kao protutežu. Najveća protuteža je to što heklani cvijet može izraditi svaka majka. Srebrni cvijet zanat Bektić brani i promovira kao svoj eksluzivitet i sebe kao eksluzivnog proizvođača.
Bektić, kako dalje navodi u pomenutom intervjuu, namjerava od “dijela novca” osnovati i održavati Fondaciju “Cvijet Srebrenice”. Navodno za pomoć povratnicima, u stipendijama, pokretanju biznisa i sl. Volim ja svoj narod; on zna šta je “pranje obraza” i prodavanje “da prostite nečeg” pod “nešto”.

Od pojave srebrne imitacije Cvijeta-sjećanja, traje sudska bitka do koje nije ni trebalo doći. I još traje. Ali, možemo mi i dalje propast.

Srebrni cvijet ne možeš nikako, osim kupiti. U kupovini nema grijeha. Ne smijem reći da li u kupovanju srebrnog cvijeta ima grijeha, ali sasvim sigurno ima nepoštenja. “Velike face” su jedine u stanju priuštiti srebrni cvijet. Ali veličina ljudi mjeri se njihovom jednostavnošću. Stoga je razočaravajuće što se među probranim imaocima srebrnog – čitajte skupo plaćenog – cvijeta nalaze oni koji bi trebali takvog nama da se stide. Za srebreničkog načelnika je sada srebrni cvijet jedini dovoljno dostojan kao poklon. Jer, za njega je davanje Cvijeta-sjećanja prestalo biti memorijal. Postalo je dodvoravanje. Ali, on to može. Najlakše je biti dobar preko tuđih leđa. Udruženju Majki Srebrenice srebrni je cvijet sada pomodarstvo. Ali ne shvataju da ljudi onda na njima vide samo skupo plaćen broš. Nemojte majke, barem vi nemojte! U heklanje vi uplićete svoju dušu. Ma koliko ono prosto bilo, simbol je stoput veći.

Mislite da ću povjerovati da su cvjetovi od srebra koji se sada poklanjaju i koji nose “velike face” dobijeni kao hedija?! Nemojte misliti.

Tužno. Ali, ma koliko ovakvi nastojali da Srebrenicu opet okuju gradom, malograđanštinom, Srebrenica ostaje i dalje duh koji lebdi u svima nama. Katkad samo tvrdo stojeći kao ogledalo.
Na kraju ipak ostaje izbor. Imamo li obraza biti saučesnik u pohlepi i prodavanju duše, ili ćemo u cvijet oheklanom dušom pamtiti naš usud.

Ja sam onaj mali Sulejmanov (a.s.) mrav, koji kapljicom vode nastoji ugasiti požar u Sulejmanovom (a.s.) dvorcu. Možda ne mogu učiniti ništa protiv zahuktale vatre, ali neka se zna na čijoj sam strani. (kolumnajusufovic.wordpress.com)

---

Fussnote:
^*]* na internet stranici Udruženja (www.gracanickokeranje.com) može se pronaći više podataka. Stranici sam, za potrebe pisanja teksta pristupao 18. i 19. maja 2015.
^**]** www.cvijetsrebrenice.com – pristupao 18. i 19. maja 2015.
^***]*** preuzeto 19. maja 2015 u 01:15 (poslije ponoći) na stranici: