Bila je to izuzetna večer u Ženevi. Ono što nije kadra učiniti država Bosna i Hercegovina takva kakva jest, ono što nisu u stanju makar bošnjačke nacionalne institucije takve kakve još jesu, postigla je grupa ratnih veterana Armije Bosne i Hercegovine nastanjenih na jugozapadu Švicarske u saradnji sa asocijacijom „Solidarite Bosnie“ iz Ženeve. Ne teba im samo čestitati na tome. Treba se ugledati na njih i slijediti ih u drugim krajevima širom svijeta u kojima žive Bošnjaci tokom ove godine, u kojoj se navršava dvadeset godina od prekinute agresije na Bosnu i Hercegovinu, u godini u kojoj se obilježavaju dvije decenije od onoga što se zove Srebrenicom i šta treba značiti Srebrenica. I nama. I svijetu

Pravi biljeg na pravom mjestu: Granitna gromada u parku Ujedinjenih nacija u Ženevi

Prije sedam godina je Šemsudin Šemso Salihović, komandant odbrane Cerske, objavio je knjigu „Nikad ne zaboravi Cersku“. Početna riječi tog naslova ubrzo su prerasle u planetarnu krilaticu, sintagmu „never forget“, kao svojevrsnu simboliku dužnog sjećanja na otpor, i odbranu te tragičnu agresiju na Bosnu i Hercegovinu 1992.-1995.

Knjiga je i svojim sadržajem pobudila veliku pažnju, tako da je, za naše prilike, poveliki tiraž ubrzo rasprodan. Javio se interes za ovom knjigom i izvan granica naše zemlje, i to ne samo među Bošnjacima. Tako je pristupljeno izdavačkom poduhvatu prevođenja i objavljivanja te knjige na francuskom i engleskom jeziku. Podvig je nedavno uspješno okončan u štampariji sarajevske „Dobre knjige“, a ovih dana je u Ženevi, gdje sada živi i liječi se proslavljeni komandant Cerske, upriličena promocija na francuskom i engleskom jeziku – „Ne jamais oubiler Cerska“ i „Never forget Cerska“.

Ratni komandant Šemsudin Salihović: Autor knjige i glavni organizator skupa u Ženevi

Zapravo, nije to bila samo svečanost promocije važne knjige na dva svjetska jezika, nego čudesna patriotska manifestacija pod nazivom "Otpor Cerske, Konjević-Polja i Kamenice u ratu (april 1992. – mart 1993.) i dvadeset godina sjećanja na Srebrenicu".

Koliki je značaj pridan tome događaju u Ženevi, „glavnom gradu Evrope prije evropskih integracija“, potvrđuje se već time da je sesija održana u Kući svjetskih asocijacija (Maisene des Assotiations de Geneve), na adresi Rue de Savoise 15, u centru toga grada.

Granitna gromada u parku Ujedinjenih nacija
A nedaleko odatle, u parku palače Ujedinjenih nacija u Ženevi, stameno svjedoči granitna gromada iz Jablanice, s uklesanim zlatnim slovima kao spomen-obilježjem odbrani Bosne i Hercegovine 1992.-1995. i stradanju Srebrenice 11. jula 1995. godine. Taj spomenik je na istaknutijem mjestu čak i od čuvene metalne skulpture-spomenika zahrđalog topa čija je cijev zavezana u čvor. Književnik Isnam Taljić, gost iz Bosne i Hercegovine na ovoj manifestaciji, ističe da to granitno obilježje, uz Zagrebačku džamiju i spomenik Bošnjaku u Prvom svjetskom ratu u Logu pod Mangrtom u Sloveniji, doživljava kao jedan od najbitnijih bošnjačkih biljega izvan Bosne i Hercegovine! Tu su ga, prije četiri i po godine, u saradnji sa Gradskom upravom Ženeve, postavili preživjeli borci sjeveroistočne Bosne, na čelu s komandantom Salihovićem, i džemat IZB, na čelu s imamom Ibrahimom ef. Husanovićem.

Manifestacija je održana u organizaciji asocijacije „Solidarite Bosnie“, čiji je predsjednik Ivar Petterson i otvorio skup u svečanoj dvorani „Mahatma Ghandi“. Uvodno izlaganje imao je André loersch, ugledni švicarski novinar, koji je 1995. godine boravio kao humanitarac u opkoljenom Bihaću i odlično – baš odlično – govori bosanskim jezikom. Profesor doktor Subilija Laurent, šef ureda za strance na Univerzitetskom centru u Ženevi, govorila je o značaju objavljivanja knjige „Nikad ne zaboravi Cersku“ na francuskom i engleskom jeziku. Među počasnim govornicima bili su i Louis lambrichs, novinarka i spisateljica iz Pariza, mr. Haris Prolić, bosanskohercegovački seneast koji živi u Ženevi, književnik Isnam Taljić te, naravno, potpisnik knjige Šemsudin Šemso Salihović.

Diskretna važnost propratnih manifestacija
Ovim povodom, Marie Ponchelet, istaknuta fotografkinja iz Pariza, dokazana patriotkinja Bosne i Hercegovine, izložila je u auli Kuće svjetskih asocijacija kolekciju svojih fotografija o ženama Srebrenice.

Organizatori su posebne simpatije zadobili i time što je posjetioce u dvorani dočekala postavljena sofra s raznolikim specijalitetima tradicionalne bosanske kuhinje. Mada su „eksponati“ – i to ama baš svi, iako brojni i obilni, koji su bili s bošnjačkog jelovnika, a preostalo je tek nekih nama nepoznatih, valjda ovdašnjih slatkiša – u slast pojedenini, mi smo tu trpezu doživjeli i kao svojevrsnu izložbu za oči i dušu, kao prezentaciju bošnjačke kulinarske kulture i vrlo bitan segment u populariziranju autentičnog bošnjačkog identiteta u dijaspori. Za to se najviše pobrinula neumorna gospođa Merima iz okoline Bratunca. U prezentaciji su joj pomogle djevojke i momci po imenu Seada, Dino, Joëlle, Damir, Gaëlle, Emir.

Skupu je prisustvovalo više ambasadora iz muslimanskih zemalja. Da je to bio jedinstven internacionalni skup potvrđuje se i time da je u publici bilo i dosta Švicaraca i Francuza, zatim Turaka, Kosovara, Egipćana, Alžiraca, Madžara, Španaca, Marokanaca, Rumuna, Čečena, Talijana, Albanaca, Makedonaca, Hrvata, Slovenaca. U podjednakom broju bili su prisutni i Bošnjaci, najviše borci Armije Bosne i Hercegovine, koji su došli iz raznih krajeva Švicarske, u kojoj su sada nastanjeni. Među njima smo prepoznali Mehmedaliju, Nuriju, Regana, Isu, Ibrana, Cicu, Ahmeta, legendarnog Orku, Džihu i mnoge druge koji su i na ovaj način iskazali podršku saborcu Salihoviću i iskazali svoju odanost Bosni i Hercegovini.

S padom Cerske počeo je genocid u Srebrenici
Šemsudin Šemso Salihović je svoje izlaganje bazirao na datumima 13. i 14. marta 1993. godine, danima konačnog vojnog pada Cerske, te događajima koji su uslijedili s progonom bošnjačkog naroda iz Cerske, Kamenice, Konjević-Polja.

S promocije u Ženevi: Kulturni događaj upriličen s mnogo brižnosti

– Iako je to bilo na dvije godine i četiri mjeseca ranije, to je bio predznak onoga što će se dogoditi 11. jula sa Srebrenicom, predznak genocida nad Bošnjacima. To je, zapravo, početak genocida, jer je preživjelo stanovništvo i dalje bilo žrtva brutalnosti u raznim oblicima torture – kazao je Salihović i pojasnio: – Ovom knjigom namjeravao sam čitaocima približiti Cersku, taj opet zaboravljeni kraj Bosne i Hercegovine, progovoriti o životu naroda u Cerskoj i o tome kako je ona više puta nastajala, spaljivana i rušena, paćena i ubijana, a opstajala, pa u svakom vaktu iznova bivala zaboravljana. Posebno sam želio opisati herojski otpor bošnjačkih gazija iz Cerske u posljednjoj oružanoj agresiji na našu domovinu...

Poslije govora komandanta Salihovića otvorena je debata. Za riječ su se javljali uglavnom stranci, iskazući svoju solidarnost s bošnjačkim narodom i izražavajući protest zašto za zločine u ovom kraju, Cerskoj, Kamenici i Konjević-Polju, još nisu procesuirani srpski agresori, ali i francuski generali Philippe Morillon i Bernard Janvier, kao krajnje odgovorni saučesnici i sukrivci.
U drugom dijelu sesije u dvorani „Mahatma Ghandi“ u Ženevi govorio je mr. Haris Prolić, Bošnjak na radu u Ženevi:

– Ova knjiga nije samo autobiografija, ona je topografija duše jednoga kraja svijeta. Jednog svijeta koji je bio potpun i zato je izgubljen. Izgubiti možemo samo ono što nam treba i što volimo. Svijet iz kojeg dolazi Šemsudin Salihović treba i njemu i nama. Tog svijeta više nema. Riječ je o svijetu koji je u sjemenu opstajao, kao što je opstala i drevna džamija na brdu Kušlat, više puta rušena i podizna, koja je duhovni toponim Cerske. Šemsudinova knjiga je više od knjige, ona je gesta, štaka bez koje Šemsudin hoda u životu, a trebala bi mu – kazao je Prolić, podsjećajući na to da da je Salihović „živi šehid“ ili „šehid koji hoda“, jer je više puta teško ranjavan.

Da se Cerska potpuno ne sunovrati u zaborav
Gost iz Sarajeva, književnik Isnam Taljić – rođen u Vlasenici, a u toj je općini Cerska – svoje obraćanje počeo je motom knjige Ernesta Hemingwaya „Kome zvono zvoni“: „Kad more odnose dio kopna, neki rt, posjed tvog prijatelja ili tvoj vlastiti, Evrope je manje. Smrt svakog čovjeka unižava i

Bosanska sofra kao izložba kulinarske kulture: Manji dio specijaliteta poredanih za degustaciju na osam ovakvih stolova

mene jer sam obuhvaćen čovječanstvom. I zato ne pitaj kome zvono zvo. Tebi zvoni“, ističući da bi to mogao biti i moto promocije ove knjige i sesije o herojskom otporu i stravičnom stradanju bošnjačkog naroda iz Cerske, Kamenice i Konjević-Polja, jer su to nestali, uništeni dijelovi evropskog kopna. Taljić je na te riječi nadovezao Salihovićev moto s početka njegove knjige: „Moj strah od zaborava veći je od sveg straha koji sam prisiljen pamtiti“.

– Ovo je najautentičnije moguće svjedočenje o odbrani Bosne i braniocima Bosne, o njihovom otporu najbestijalnijoj agresiji i stradanju Bošnjaka 1995.-1992. godine. To je zato što je to ispisao najneposredniji svjedok i akter najtežih mogućih događanja koja su se odvijala u Cerskoj, Kamenici, Konjević-Polju, Srebrenici i na stokilometarskom Maršu smrti do Nezuka i slobodne teritorije. Naslov knjige da se nikad ne zaboravi Cerska je i paradigma misli o slobodi u savremenom svijetu. Cerska je prije 22 godine danima bila na naslovnim stranama svih važnih novina u svijetu i udarna vijest na radio i televizijskim vijestima širom svijeta. Dopusti li se da se Cerska potpuno sunovrati u zaborav, to će značiti da ona Hemingwayeva zvona već zvone i vama koji ste prisutni večeras u ovoj dvorani u Ženevi, da zvone Evropi, a vi se samo zavaravate da ih ne čujete – rekao je Taljić pokazujući prstom na prisutne.

Negove završne riječi popraćene su dugim aplauzom odobravanja i, bar u tim tenucima, to odobravanje nije izgledalo licemjerno.

Sve u svemu, bila je to izuzetna večer u Ženevi. Ono što nije kadra učiniti država Bosna i Hercegovina takva kakva jest, ono što nisu u stanju makar bošnjačke nacionalne institucije takve kakve još jesu, postigla je grupa ratnih veterana Armije Bosne i Hercegovine nastanjenih na jugozapadu Švicarske u saradnji sa asocijacijom „Solidarite Bosnie“ iz Ženeve. Ne teba im samo čestitati na tome. Treba se ugledati na njih i slijediti ih u drugim krajevima širom svijeta u kojima žive Bošnjaci tokom ove godine, u kojoj se navršava dvadeset godina od prekinute agresije na Bosnu i Hercegovinu, u godini u kojoj se obilježavaju dvije decenije od onoga što se zove Srebrenicom i šta treba značiti Srebrenica. I nama. I svijetu.