Avdo METJAHIĆ: Najpoznatiji zlikovci crnogorske genocidne okupacije i do današnjih dana, ostali su u narodnom sjećanju, Avram Cemović, poznat kao Avro Cemo, Vukota Pantović, kapetan Milivoje Dragović zvani “Đuro”, Vukšan Dragović, član Prijekog vojnog suda, te mnogi koji su im se pridružili poslije okupacije. U mojoj famili je ostalo sjećanje na kapetana “Đura”, i torturu koju je upotrijebio na mog rahmetli djeda, da bi mu predao oružje, što se nije desilo. Mučen je u hizbi jedne kuće u selu Višnjevu, ali sticajem okolnosti nailazi pravoslavac iz Vojnog Sela, Gruban Lekov Arsović, koji naređuje dželatima da ga oslobode.

Bila je subota 6.oktobar 1912. godine, kada je regularna vojska Kraljevine Crne Gore silom zauzela čaršiju Plav, a sljedeći dan, u nedjelju, 7. oktobra pade i Gusinje. “Glas Crnogoraca” 11.oktobra javlja da je crnogorska vojska okupirala Plav i Gusinje, bez ikakvog otpora, i kaže: “Turci su sreli našu vojsku sa ljebom i soljom”. Takoder isti izvor navodi da “Turci počinju predavat oružje”, i na kraju isti izvor navodi: Turska vojska pobjegla prema Babinom Polju”.

Historijske istine radi, Turske vojske nije bilo u plavsko-gusinjskom kraju, ali narod je dao otpor crnogorskoj okupaciji njihovog vatana, i to na Visitoru, gdje je bilo velike pogibije sa obje strane. Prema pričama naših starih, prijethodila je izdaja lokalnih vođa i Hasa Ferovića, tako da braniocima nije doturena municija ni pomoć u ljudstvu i da je većina branioca nastradala braneći svoj vatan.

Postoji sačuvana puška iz tog perioda sa iskrivljenom cijevi, sa kojom je rahmetli Din Caljev Koljindar branio svoj vatan, jer mu je ponestalo municije, i tu ranjen, te od zadobijenih rana nedjelju dana kasnije izdahnuo u svom domu.

Preživjeli svjedok u ovom okršaju bio je i rahmetli Sejdo Redžić kojem su Crnogorci zadali preko sedamdeset rana, kidajući mu djelove tijela, uši, nos i usne noseći ih kao trofeje svojim predpostavljenim. Ostavili su ga na padinama Visitora misleći da je mrtav. U istom danu ranjen je i glavni imam džamije Sultanije mulla Arif ef. Krcić, kao i mnogi drugi.

Opet historijske istine radi, Crnogorska vojska pod komandom Radomira Vešovića, nakon masovnih zločina u plavsko-gusinjskom kraju, uključujući i genocid, dio te vojske izvršili su pokret preko planina Babino Poljo i Bogićevice, da bi okupirali Dukađin. Pošto su bili veliki mrazevi i snijeg koji je napadao, u tom pohodu premrzla su 230 crnogrska vojnika.

Poslije povlačenja plavsko-gusinjskih branioca sa Visitora, i obećanja da Plav i Gusinje niko neće napadati, crnogorskoj okupacionoj vlasti i vojsci, mještani muslimani, ponudili su “hljeb i so”, u znaku mira i prijateljstva. Pojašnjenja radi, onaj ko pojede hljeb i sol u tvom domu treba se osjećati sigurnim i bezbjednim kao da je u svom domu. Ali nakon toga je uslijedila prevara…

Već novembra mjeseca, komandant jedne srpsko-crnogorske jedinice javlja svom petpostavljenom:
“Crnogorske neregularne čete pod predvođenjem generala Avra Cemnovića iz Berana kompromituju svaku legalnu vlast. Oni pale privatne građevine; otimaju i vode sobom tuđu stoku, ubijaju mirne ljude, remete svaki red zaveden u ovim krajevima … oni vrše nasilje nad slabim muslimanskim ženskinjem, što je po vjerskim propisima muslimanskim najviša sablazan”.

Ubijali su one, za koje su mislile da mogu biti ikakva opasnost po okupacionu vlast. Ubijani su pred kućom i familijom, na mahali i skokaku, na njivi i livadi, kod potoka i voznika. Ubiti muslimana, Bošnjaka ili Albanca, bilo je kao ubiti divlju zvijer. Bošnjaci i Albanci su bili van zakona i namijenjeno im je istrebljenje.
U jednom obraćanju crnogorske sirotinje kralju Nikoli, da nemaju čime da se prehrane, odgovorio im je: “Budite strpljivi dok zauzmemo pitomi Plav i Gusinje, biće ljeba za sviju”.
Od prvog dana okupacije plavsko-gusinskog kraja, narod je prolazio kroz torturu, ali marta mjeseca 1913 godine, okupacione vlasti vrše masovno nasilno pokrštvanje muslimanskog življa. Možda je to bio način za protjerivanje muslimanskog naroda, da bi kralj Nikola udovoljio svom narodu, kojem je obećao “pitomi Plav i Gusinje”.

Da bi zastrašili plavsko-gusinjski živalj okupacione vlasti 5.marta 1913., strijeljaju dvanaest plavskih prvaka na Racini: Mulla Sado Musića, Demo Markovića, Osman-agu Šehović, braću Hajra i Junuza Omeragića, braću Aga i Emina Ferovića, Šeća Ferovića, Beća Alimulića, Maza i Haka Hadžimušovića.

Najpoznatiji zlikovci okupacije i do današnjih dana, ostali su u narodnom sjećanju, Avram Cemović, poznat kao Avro Cemo, Vukota Pantović, kapetan Milivoje Dragović zvani “Đuro”, Vukšan Dragović, član Prijekog vojnog suda, te mnogi koji su im se pridružili poslije okupacije.

U mojoj famili je ostalo sjećanje na kapetana “Đura”, i torturu koju je upotrijebio na mog rahmetli djeda, da bi mu predao oružje, što se nije desilo. Mučen je u hizbi jedne kuće u selu Višnjevu, ali sticajem okolnosti nailazi pravoslavac iz Vojnog Sela, Gruban Lekov Arsović, koji naređuje dželatima da ga oslobode.

Prisilno su kršćeni svi muslimani od staraca do novorodenčadi. Prota Đorde Šekularac izjavio je jednom novinaru srpske Politike, da je pokršteno preko 12.000 muslimana plavsko-gusinjskog kraja.

Devetog marta iste godine, okupacioni vojni sud osuđuje na smrt 25 građana Gusinja koje je odredio kapetan Dragović zvani “Đuro”. U drugoj grupi iz Gusinja i okoline strijeljano je 29 Bošnjaka i Alnanca, a najveća grupa koja je odbila pokrštavanje, negdje preko sedam stotina (700) odvedeni su u bukagijama i konopcima na Previji i strijeljani, “mušketani”…

U knjizi Pustinjak dr. Bajram Redžepagić napisa: 'Odjednom prošavši kaj Plavskog jezera, duga povorka ljudi zaori pjesmu, a ona zahvati kolonu, kojoj početak bijaše negdje na limskom mostu, a kraj na vodi Grnčaru... Biješe to stara gusinska pjesma: 'Džafer beže ludi sine, zlo mi dovede'... Kolona pljunu na Avra i na bivšeg hodžu, odbi pokrštavanje i prihvati smrt... Nastao je opšti pokolj, oko 700 ljudi bude pogubljeno' (...)

Svi strijeljani na Previji su pokopani u nekolko masovnih gorbnica, a njihovim familijama nikad nije bilo dozvoljeno da identificiraju i dostojanstveno na mezarlucima pokopaju svoje najmilije. Ostali su u zajedničkoj grobnici na Previji do današnjeg dana. Oduzeto im je pravo na bilo kakvo obelježe. Nema obilježja na stratištu Racina, Kršu Čekića i ostalim lokacijama, kojih je doduše na svakom koraku u plavsko-gusinjskom kraju.

Prisilno su kršćeni svi muslimani od staraca do novorodenčadi. Prota Đorde Šekularac izjavio je jednom novinaru srpske Politike, da je pokršteno preko 12.000 muslimana plavsko-gusinjskog kraja.

Svim nasilno pokrštenim su davali pravoslavna imena, i morali su imati kuma kojeg im je određivao pop, a bilo je i onih koji su ga morali sami tražiti kod komšija pravoslavaca. Ako je pokršteni nađen na đžadi ili sokaku, pitan je od okupacionih vlasti, vojnika, popova i drugih; kako mu je ime. Onaj koji pravoslavno ime nije upamtio bio je premlaćen ili pak ubijen.

Ima jedan događaj sačuvan u narodu, kad su jednog našeg mještanina nasilno pokrstili, i dali su mu ime “Lazar”. On nikako nije mogao da zapamti svoje “novo ime”, te bi svaki put kad je trebao u čaršiju pitao članove obitelji; kako mu ono bješe ime? Jedan dan krene od kuće u plavsku čaršiju, a da nebi zaboravio ponavlja je dato mu ime “Lazar”. Ne gledajući kuda ide i ponavljajući “Lazar”, spotakne se i padne na ledinu, pa pri padu obrusi: “S govnima Lazare”. Ovo je ostalo u našem narodu do današnjih dana, pa ako nešo krene naopako većina naših upotrijebi ovu krilaticu!

Da bih upoznao čitaoca na strahote koje su pretpjeli samo prvih dana stanovnici plavsko-gusinjske doline, muslimani Bošnjaci i Albanci, od okupacionih snaga kralja Nikole, navest ću nekoliko prmjera.

Starina devedestih godina, hadži Adem pošao u čarsiju kupit duvana, ne misleći da će iko dići ruku na njega starca, ali naiđe na patrolu crnogorske vojske. Kada su ga ugledali kao da im je došao naručen, jer su čekali da pokažu svoje junaštvo nad nejakim nemoćnim. Stanu ga vući za bradu, tući nogama i rukama, tako da je starina uzdahnuo pod njihovim batinama.

Prvi dan je dovedena mlada u selu Martinoviću, koju nasilno odvode crnogorski vojnici i svu noć su je silovali te nakraju usmrte i leš izbace na sokaku. Sad su imali i mrtvog starca nedaleko od ubijene mlade. Priđu joj i skinu svu odjecu sa nje, a mrtvog starca metnu na nju. Dva dana niko nije smio prići ovim leševima, jer su okupacioni vojnici izvodili sa leševima sprdačinu na račun ubijenog starca i mlade.

Evo još jednog neljudskog događaja, koji je ostao u sjećanju naroda Plava i Gusinja:

Hadži Medo Medunjanin bio u dobrim komšijskim odnosima sa Simonom. Čim je crnogorska vojska ušla Medo se skloni na tavan da bi izbjegao odmazdu crnogorske vojske, ustvari Vasojevića, koji su klali ne samo odrasle ljude nego i djecu. Bio je na tavanu neko vrijeme, pa eto njemu komšije Simeona koji ga pozva iz hodnika njegove kuće. Hadži Medo čim ču glas svog komšije, pomisli da dolazi spas, pa se odazove, ali pri silasku sa tavana čim ga vidje komšija Simeon, nanišai i opali puškom u njega. Tako se završi dugogodišnje prijateljstvo i komšijstvo Simeona sa hadži Medom.
Izgleda da se je Simeon sjetio, onih srpskih stihova: “Svaki svoga ubijte subašu”.

Još jedan gnusan događaj od komšija pravoslavaca, koji valja napomenut, te kao sve ostalo, nikad ne zaboraviti!

Osman iz sela Budovica pobjegao u šumu da ga ne krste, ali kad ču zato Staniša, sa grupom naoružanih komšija pravoslavaca i plemenika, pođe u Budovicu da zapale Osmanu kuću. Kad ih viđe Osmanova žena izađe pred komšijama pravoslavcima, sa kolijevkom u kojoj je bila beba, njen sin Muzlija, tražeći tim činom od Staniše kumstvo, koje je bilo sveto u tim krajevima, da joj nebi zapalili kiću. Staniša nogom udari kolijevku u majčinoj ruci, koja odletje preko plota, pa kobrljajući se ode niz brijeg. Nije oklijevao Staniša na vapaje komšija, nego zapali Osmanu kuću i sve u njoj.

Da bi čitalac shvatio i stvorio sliku nasilja i svega neljudskog koje se zbivalo u plavsko-gusinjskom kraju prilikom okupacije, sljedeći iskaz daje pečat na sve.

Dvojica crnogorskih vojvoda Ilija Plamenac i Janko Vukotić negdje poslije okupacije posjete Plav, pa u šetnji čaršjom susretnu Mehmed-bega Redžepagića. Vojvoda Plamenac ga prepoznadne i upita ga:

- Kol'ko ti je godima Mehmed-beže?
- Meni je blizu tristo vojvodo, - odgovori stari Mehmed-beg.
- A kako to?
- Lahko vojvodo, lahko. Meni je blizi sto, a dvjesto mi vi natovariste od kako nas okupiraste, – reče stari Mehmed-beg.

Sve nesreće koje su došle okupacjom plavsko-gusinjskog kraja od zvanične vojske kraljevine Crne Gore ostale su u svježem sjećanju, koje se prenose sa koljena na koljeno.
I ako su ovi događaju bili zataškivani, ipak potomcima zločinaca nije uspjelo ni terorom da iz memorije ovih gorštaka izbrišu masakre, genocid, pljačku i silovanja koja su počinjena nad njihovim predcima. Svakog marta mjeseca, muslimani Bošnjaci i Albanci se sjete krvave 1912-13.godina.

Ono što ih najviše vrijeđa je da takozvana “demokratska” vlast države Crne Gore ne dozvoljava makar i skromno obilježit stratišta naših nevino masakriranih mučenika. Crnogorske vlasti posljednjih godina, dobile su iz dijaspore par incijativa i zahtjeva za obilježavanje stratišta pobijenih u masakrima prilikom okupacije plavsko-gusinjskog kraja 1912 – 1913.godine, ali pravog odgovora ni do danas nema. Da bi vlasti CG izbjegla obiljezavanje stratišta Bošnjaka i Albanaca, usvojili su zakon, koji otežava, odnosno ne dozvoljava, te i oduzima pravo potomcima žrtava, da ne mogu obilježit stratišta svojih predaka.

Naglašavamo, zločine koje je počinila crnogorska vojska i njeni građani pri okupaciji plavsko-gusinjskog kraja 1912-1913.godine, sa pravom možemo nazvati, genocid! Nazivanje ovog masakra od režimskih historičara, «zloupotreba vlasti», mrčenje je glave samo onim koji neznaju, neće da znaju i nemaju ni trunke savjesti i osjećanja, zato prilažemo sljedeći citat:

Na dan 9. novembara 1948. godine Generalna skupština UN na svome III zasjedanju usvojila je Konvenciju o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida. Države, ugovornice ove konvencije, potvrdile su šta je genocid, bez obzira dali je počinjen u doba rata ili za vrijeme mira međunardni zločin, i preuzele su obavezu da ga sprječavaju i kažnjavaju. U drugom članu Konvencije, zločinom genocida smatra se bilo koje od sljedećih djela, počinjeno s namjerom da se djelimično ili potpuno uništi neka nacionalna, etnička, vjerska ili rasna grupa: ubistvo članova grupe, teška povreda fizičkog ili duševnog integriteta članova grupe, namjerno podvrgavanje grupe uslovima sračunatim na njeno potpuno ili djelimično fizičko uništenje….!