MOJ DEDO, STARI MOST
Autor: Muhamed Velić Objavljeno: 09. Nov 2013. 19:11:34
I, prođe dvadeset godina. Od tog dana. I dok pišem o tom stravičnom događaju, kojeg su nam priredile naše komšije Hrvati, pišem to i bilježim s neviđenom nelagodom i osjećajem grča u stomaku. Jer, taj most... on je k'o insan, k'o da mi je dedo rođeni! I dok pišem o tom zločinu, kada su ga zlikovci srušili, pišem o tome kao da su mi, na moje oči, dedu ubili. Pogodili ga nekoliko puta u prsa, stajao je još uvijek, i onda posljednji pogodak pravo u čelo, i onda je dedo pao. A gledao sam to svojim očima. Doduše na televiziji. Tog hladnog novembarskog dana bio sam u Zenici, krenula nam bila škola, Medresa, istureno odjeljenje u Zenici, gledao sam to na Dnevniku BHT-a, u Preporodovoj sali u čaršiji, preko puta Salčinovića, jer samo se tu mogao pogledati Dnevnik, ljudi su nekako struju uzdurisali. Sjećam se dobro, tog Dnevnika, trajala je četnička ofanziva na Olovo i čekao sam vijesti iz Olova, strahujući za svaku lošu vijest, a onda dolazi tako strašan haber iz Mostara - o rušenju i ubijanju Starog mosta. Ljudi su glasno plakali, neki su psovali, a neki su glasno pitali: Ima li spasa, ima li više ikakvog smisla?! A neki su šutjeli i tiho se molili. Ali, ja znam da to nisu uradili ljudi, jer vjerujem da među Hrvatima ima dosta čestitih ljudi koji se srame zbog toga, ali itekako još uvijek ima i neljudi koji se ponose zbog toga. To su oni isti neljudi koji su mog dedu ubili, zapravo, srušili Stari most. I u tome, tom odnosu, leži i krije se opasnost, i trajat će sve dok ti čestiti ljudi u potpunosti ne nadvladaju neljude! Tu katarzu Hrvati moraju proživjeti. Isto kao i Srbi. Tomašica i Srebrenica su im, pored drugih mnogobrojnih, ogromne mrlje na nemuštoj savjesti. Crkve prve, zapravo, to moraju učiniti. Sve dok se to ne učini - nema i neće biti selameta. Ni za koga! A ja još uvijek bojim se za svog Starog. Taj strah i ta trauma ne može iz glave, prsa i duše da izađe. I kad god dođem u Mostar, odmah letim k Starom. A sve sa strahom, ne znam hoću li tog svog "oživljenog" dedu zateći tu na svom mjestu. Sve me bude strah, pa onda prvo provirujem i gledam, k'o dijete, kroz prste. A onda, kad se uvjerim da je tu, zahvalim Bogu i molim Ga da mi iz pameti i srca nikad ne izbriše sjećanje i podsjećanje na to šta su nam uradile naše komšije i na kakvo su zlo, nažalost, još uvijek, spremne - da nam urade. |