Agonija traje dok narodu zejtin ne proključa SRČA ZEJTINA ZA CRNOGORSKI PATRIOTIZAM
Autor: Avdo Metjahić Objavljeno: 13. Oct 2013. 00:10:49
Posljednja grupa ljudi je ona koja se suprotstavlja nepravdi i svim lošim vidovima ljudskog uma. To su oni koji nikad ne spavaju, nego su na braniku, ne samo svojih prava nego svog naroda i svakojeg miroljubivog čovjeka. Ovakvih su uvijek bili prisutni, i oni su ti koji istinu iskopavaju sa najvećih dubina, pa zbog svoje ljudske naravi često su od neljudi okarakterisani kao “klinički slučajevi”. Eto toliko o ljudskom umu, ljudima i neljudima, sad da pređem na ono što ova posljednja grupa ljudi bi da izbaci na vidjelo. Crnogorskom okupacijom plavsko-gusinjskog kraja 1912. godine, Bošnjaci i Albanci su masakrirani, ubijani, prebijani, silovani samo iz razloga što nisu prihvatli pravoslavlje, tada je više od dvanaest hiljada muškaraca, žena i djece nasilno pokšteno. Silovano je na stotine muslimanki, opljačkana je sva pokretna imovina, dok je ogroman posjed muslimana oduzet i dodijeljen pravoslavcima, Crnogorcima i Srbima. Ravnih sto godina nije se smjelo javno govoriti o tim zločinima genocida, nego je zataškivano i svaki onaj ko je govorio o ovim događajima je bi bio uhapšen, mučen i često ilikvidiran.
U New Yorku, 13.oktobra 2012. godine, potomci strijeljanih, nasilo kršćenih i protjeranih, komemoracijom su obilježili stogodišnjicu genocida nad plavsko-gusinjskim narodom kada su usvojili Deklaraciju, od jedanajest tačaka, koju su proslijedili predsjedniku Republike Crne Gore, predsjedniku Vlade RCG, predsjedniku Skupštine RCG i načelniku opštine Plav, ambasadoru CG u Washingtonu i Generalnom konzulu CG u New Yorku. Već je godina dana prošla, a još nikakva odgovora od gore navedevih funkcionera CG, a ni od načelnika opštine Plav, koji je ovdje u New Yorku obećao da će on i njegova stranka podržati incijativu emigranata Bošnjaka i Albanaca iz New Yorka. Poslije pokretanja pitanja genocida od strane emigranata rodom iz Plava i Gusinja, opštinske vlasti pod direktivom crnogorskih vlasti, pokušali su skrenuti sa puta istine, te su osnovali nekakav odbor koji je „jubilejom“ planirao da obilježi stogodišnjicu masakra nad našim narodom i posebno su se umanjili odgovornost zločinaca iz vrha države Crne Gore, ujedno dodvoravajući se svojim gazdama u Podgorici učinili su sve da umanje zločine genocida nad Bošnjacima i Albancima. Režimski historičari da bi udovoljili crnogorskim vlastima išli su do te niskosti da zločin nije bio planiran, nego je počinjen od pojedinaca, što je naravno čista laž. Kao prvo, zločin jest planiran od samog kralja Nikole i njemu podčinjenih, nekoliko decenija ranije. Postoji dokumenat, u kojem se kaže: „Gospodaru je dolazila crnogorska sirotinja i molila ga da im osigura parče zemlje, kako bi preživjeli“, a kraljev odgovor je bio: „Strpite se tok ne zauzmemo pitomi Plav i Gusinje, pa će bit ljeba za sviju“. Znači, planirano je istrebljenje, plavsko –gusinskog življa, Bošnjaka i Albanaca, kao što je urađeno u Nikšiću, i ostalim okupiranim djelovima današnje CG. Okupacijom plavsko-gusinskog kraja, masakrirano je preko dvije hiljade nevinih Bošnjka i Albanaca, protjerano nekoliko hiljada, a pokršćeno 12.500 plavsko-gusinjskih muslimana, kao i prevedeno skoro hiljada katolika Albanaca na pravoslavlje.
Na Racini u Plavu marta mjesece 1913. godine, stijeljano je 12 prvaka, koji su odbili pokštavanje. Da bi opravdali strijeljanje nevinih plavskih prvaka, namjestali su lažne optužbe, pa pogledajte i ovaj dokumenat, gdje R. Popović da bi opravdao sebe kaže: “Drugog ili trećeg dana pošto su “mušketani” (strijeljani) Plavljani, pozvao me Milan Vešović, tadašnji član Vojnog prijekog suda, te mi pokazao da napravim jednu formalnu optužbu protiv nekih strijeljanih Plavljana, predočavajući mi, da je interes državni bio da se ovi Plavljani pogube – te ikao sam znao da je to protiv zakonito i kažnjivo optuživati one koji se prijethodno osude, pa bilo na smrt ili tamnicu, ja ipak nisam, smio odreći to, pošto je ratno stanje, a prijetnja komandanta Pantovića zadala mi je tolike bojazni, i još što mi je Vešović predočio interes državni, kojeg sam morao vjerovati kao sudiji tog Suda, pristao sam da napišem optužbu, te mi je isti podnio nekakvu izjavu perjanika Muse Rakuša i Anta Ćulafića”. Potomci masakriranih, kršćenih, opljačnanih, protjeranih sa svog topraka i zlostavljanih plavo-gusinjana 1912-13. godine, koji su pokrenuli ovi incijativu, ne pozivaju na nikakvu osvetu, nego na pamćenje i obilježavanje stratišta nevino stradali svojih predaka. A od potomaka zločinaca očekuju izvinjenje i izbacivanje istine na vidjelo, poštovanje ljudskih prava, te na jednakosti svih građana u CG.
Nama koji se bavimo istraživanjem i dokazivanjem istine, poznato je da je još pedesetih godina prošlog vijeka Zufer Musić, htio izdati dokumenat o događajima u plavsko-gusinskom kraju, od 1912. do 1937. godine. Taj naum je zaustavljen od CK, što ga je koštalo unapređenja u generala, sve do 25. maja 1968. godione, a to je samo nekoliko dana pred njegovu smrt. Rahmetli Zufer u svojem neobjavljenom rukopisu navodi podatke, koje našoj bošnjačkoj i albanskoj javnosti nisu bile poznati. Pokolji , silovanja, pljačke, protjerivanja i istrebljenja donekle su ostala u sjećanje mnogih i za njih je oktobar mjesec svake godine bio mjesec ropstva, a mart, mjesec stradanja i genocida, a mnogi su o tome šutjeli, neki zaboravili, a drugi čekali vrijeme kad će moći slobodno progovoriti. Jedan važan podatak kojeg treba da zna naša javnost, jeste tada osnivanje nekakvih odbora, slični današnjoj tzv. “Srpskoj odbrani” koju osnovaše nedavno u Beranama. Dužnost ovog odbora je bila polako i sistematsko završavanje započetog genocida iz 1912. godine, a to je ubistvima iz busije, potomaka onih nad kojima je izvršen genocid. Postojao je Glavni odbor i dva pododbora, Glavni odbor je operisao na teritoriji Plava, u kojem su bili sljedeći zlikovci: Novica Popović, Vukota Džudović, Miloš pop Popović, Staniša Turković, Milic Dašić, Miloš Tokov Otašević, Ljeko Slavković, Veličko Calev Jokić, Buljo ŠoŠkić, Vukota Turković, Gurko Turković, Luka Turković i Baco Dašić. U Murinskom pododboru, kojem je bio zadatak da protjera i uništi Albance iz sela, Nokšića, Rzanice, Pepića i okoline.bili su sledeći zlikovci: Radisav Pešić (Radisav Pešo) Rajko Savić, Ognjen Garčević, Puniša Drakulovioć, Dušan Popović, Leko Popović, Vujo Bozov Zogović, Vuksan Gojković i Vaso Zeljov Laban. Postojao je i gusinjski pododbor, a napomenut ćemo najogorčenije zlikovce: Mileta Vešović, Andrija Bojović, Spaso Drakulović, Mileta Caričić i Ivan Ivanović. Ove tri grupe ubile su iz zasjede preko dvjesto nevinih i nikome dužnih Bošnjaka i Albanaca u periodu između 1920 – 1940. Genocid nad Bošnjacima i Albancima u plavsko-gusinjskom kraju koji je počeo 1912. Godine, skoro je doveden pri kraju, a mnogi će se zapitati kako to pa još nas ima. Ako Bog da, i biće nas, ali samo onda kad se budemo probudili iz dubokog sna i gledali istini i pravdi u oči. Zato bih htio predočiti svima koji ne shvataju, ili neće da shvate i prihate istinu. Posljednjim turskim popisom plavsko-gusinjskog kraja 1905. godine, broj snanovika naše doline je bio preko 26000 stanovnika, a prvim popisom 1920. godine u Plavu i Gusinju sa Murinom ima ukupno 6700 stanovnika. Popisom snanovništva iz 1960. opština Plav je imala oko 24000 snovnika, a posljednjim popisom aprila 2011. godine, plavska opština ima nešto preko 13000 stanovnika. Zar ovi podaci ne govore dovoljno, da bi otvorili oči onima koji slijepo slijede iste ljude posljednjih dvadeset godina. Zar ovi podaci ne govore, dovoljno u kakvom društvu žive Bošnjaci i Albanci i koliko je to društvo naklonjeno našem narodu. Ustvari godinama djeluju po devizi 'što gore to bolje' za cio naš narod. Rosulov sud u svojoj konvenciji 1967. godine, kaže sljedeće: „U svakom zločinu, pa i u genocidu, osnovna je namjera zločina. Obična masovna nasilna ubistva ne spadaju u zločin genocida, ako njima nije glavni motiv uništenje naroda, etničke skupine ili vjere, ali je genocid uništenje koje nije iz nekih ratnih pobuda, nego baš zbog pripadnosti drugom narodu ili pak rasi“. Zar posljednje stoljeće i ratovi povedeni u njemu, od Srba i Crnogoraca, protivu muslimana, Bošnjaka i Albanaca, ne govore dovoljno, da je bilo genocide, i da se nastavlja?! U razgovoru sa mnogim mojim Plavljanima i Gusinjanima možeš čuti samo jedno te isto; ne interesuje me politika. Znači za njih je politika boriti se za svoj narod i istinu o stradanju u genocid, a herojstvo i crnogorski patriotizam im je prodati svoj glas na izborima za jednu srču zejtina. Ovakvi se uvijek žale, da je život težak, pa ih možemo preporučit sljedeći lijek: otvorite oči, okrenut se jedan prema drugom i pratite šta vam rade ta politika i političari za koje slijepo glasate. Ako se čovjek neće baviti politkom, onda mora trpjeti rezultate te politike, a sa srčom zejtina možeš samo zapržiti i to mršavih nekoliko obroka. |