U sugestijama koje otvaraju širok asortiman mogućih opredjeljivanja na bazi slobodnog izbora nacionalnog imena ne bi bilo ništa sporno da one ne odražavaju vrhunac najprepredenijeg licemjerja, s obzirom da su upute takve vrste tiču isključivo Bošnjaka, i isključivo su odaslane u njihovom pravcu. Srbima i Hrvatima takve solucije nisu ni na kraj pameti. Na koncu, Srbi i Hrvati se nacionalno nisu opredjeljivali, nego samo izjašnjavali onim što jesu. Za razliku od njih, Bošnjaci su se opredjeljivali, jer im je bilo uskraćeno izjašnjavanje – da kažu ono što jesu.

Enes RATKUŠIĆ: Za razliku od ranijih vremena, iz velikosrpskih i velikohrvatskih štabova pod plaštom „helsinško-briselskih“ rezolucija o ljudskim pravima i slobodama građanima danas se građani BiH podsjećaju kako je nacionalno izjašnjavanje stvar njihovog ličnog izbora, zbog čega oni, pored toga što mogu biti Bošnjaci, Srbi ili Hrvati, imaju pravo da budu i Bosanci, Hercegovci, Marsovci itd.

Aktivnosti pojedinaca, kao i različitih asocijacija, od stranačkih i nacionalnih do onih koje se javnosti rado predstavljaju nacionalno, politički, kulturno pa čak i eshatološki neovisnim, vezanih za predstojeći popis stanovništva u Bosni i Hercegovini, na meti su prave poplave kritika, komentara i opservacija. Za neovisne bi problem kao i svaki drugi mogao biti tek uzgredni razlog za oglašavanje, ali kako je dušebrižništvo u tom smislu pokazuje prevelik stepen nervoze, snažno izražene volje da se javnosti podastru argumenti da je bošnjačka kampanja u tom smislu bespotrebna, degutantna, na momente i nasilna, ovo pitanje uistinu traži razložno pojašnjenje.

Brojni prigovori najčešće adresirani prema bošnjačkim institucijama, kao i pojedincima, koji su našli za shodno da sunarodnike, na različite načine, upozore na važnost kao i moguće zamke, vezane za kontekst tz. „slobodnog opredjeljivanja“, problematični su iz više razloga. To što se pitanje popisa među Bošnjacima tretira sudbonosnijim pitanjem nego što je to slučaj sa bosanskohercegovačkim Srbima ili Hrvatima ima svoje razloge, koji nisu ni nebitni ni trivijalni, nego su bez ikakve dvojbe povijesno-politički utemeljeni i razložni.

Istina je da su pojedinci iz bošnjačkih redova, ne ulazeći u plemenitost njihovih namjera, od kampanje prečesto pravili klasičnu antikampanju, dajući previše materijala zainteresiranim za rastakanje Bošnjaka, njihovog nacionalnog jedinstva. No, to je usud svakog ideološkog poduzetništva, koji je uvijek počivao na ubjeđenjima, koja su se uvijek očitovala u parolama, instrukcijama, manje u racionalnim pojašnjenjima. Značajan broj zaokupljenih propagiranjem ispoljava sumnju i strah, hoće li Bošnjaci biti na visini historijskog izazova, zaboravljajući da su upravo Bošnjaci u najrovitijim i najizazovnijim situacijama pokazivali „višak“ odgovornosti u svakom pogledu. Njihov angažman, međutim, time nije doveden u pitanje, jer više je nego logično da je popis stanovništva dominantno bošnjačka tema, dok je ona za Srbe i Hrvate od marginalnog značaja.

Ovakva, „na prvu“ izrečena konstatacija može izgledati paušalnom. Činjenice, međutim, govore drugačije. Od stvaranja Stare Jugoslavije pa sve do danas baš niko nije zabilježio da je Srbima i Hrvatima neko osporavao nacionalnu samobitnost, niti im je uskraćivao pravo na nacionalno izjašnjavanje, dok je Bošnjacima takva vrsta prava uskraćivana i to upravo od strane srpskohrvatskih ili hrvatskosrpskih vlasti.

Režimi u srpskoj odnosno hrvatskoj dominaciji nudili su im široku slobodu prava, pa su se Bošnjaci mogli izjasniti kao Srbi, kao Hrvati, Jugosloveni... Ostavljan im je čak i vremenski prostor da razmisle između nabrojanih varijanti, zbog čega im je velikodušno podaren status „neopredjeljen“, da koju deceniju razmisle kakvi ih osjećaji više prožimaju, srpski ili hrvatski. Toliko se u kontekstu prava o njima mislilo, da je to naprosto dirljivo. Eto, samo im nisu dali da se izjasne Bošnjacima. I sad, nakon svega doživljenog i proživljenog još ne bi trebali biti zabrinuti, mada je više nego jasno da se u tom pogledu baš ništa nije promijenilo. Ništa, osim strategije, koju nije teško prepoznati.

Za razliku od ranijih vremena, iz velikosrpskih i velikohrvatskih štabova pod plaštom „helsinško-briselskih“ rezolucija o ljudskim pravima i slobodama građanima danas se građani BiH podsjećaju kako je nacionalno izjašnjavanje stvar njihovog ličnog izbora, zbog čega oni, pored toga što mogu biti Bošnjaci, Srbi ili Hrvati, imaju pravo da budu i Bosanci, Hercegovci, Marsovci itd.

U sugestijama koje otvaraju širok asortiman mogućih opredjeljivanja na bazi slobodnog izbora nacionalnog imena ne bi bilo ništa sporno da one ne odražavaju vrhunac najprepredenijeg licemjerja, s obzirom da su upute takve vrste tiču isključivo Bošnjaka, i isključivo su odaslane u njihovom pravcu. Srbima i Hrvatima takve solucije nisu ni na kraj pameti. Na koncu, Srbi i Hrvati se nacionalno nisu opredjeljivali, nego samo izjašnjavali onim što jesu. Za razliku od njih, Bošnjaci su se opredjeljivali, jer im je bilo uskraćeno izjašnjavanje – da kažu ono što jesu.

Uvjereni u kontinuitet takve navike, da se opredjeljuju a ne izjašnjavaju, oba štaba, kako onaj u kojem sanjaju Karlovac-Viroviticu-Karlobag, tako i onaj drugi u kojem na san izlazi mapa Banovine, osmislili su dirljiv plan da Bošnjake stave pred novu dilemu – još pogibeljniju, jer nacionalno rastakanje u uvjetima prave poplave novoosvojenih sloboda i prava, po nacionalnu samobitnost daleko je problematičnije iz perspektive posljedica. Logično, jer u uvjetima zabrane nacionalnog izjašnjavanja, narod silom prilika postaje svijestan vlastite samobitnosti i unutar sebe izgrađuje sistem mjera zaštite koji će ga sačuvati od propadanja, jača odbrambeni mehanizam, zahvaljujući kojem su Bošnjaci kao narod opstali na historijskoj pozornici. Sistem neograničenih sloboda s druge strane stvara privid odsustva svake vrste opasnosti po nacionalnu samobitnost, što je samo monstruozan recept za dokidanje naroda odnosno, u najboljoj varijanti, njegovo svođenje na društvenu marginaliju.

Da ne bi bilo zabune, Bošnjaci su jedini narod u Evropi kojem se sugerira sloboda izbora u tom smislu. Tako nešto van BiH na cijelom kontinentu bi se svakome doimalo tragikomičnim. Svi narodi u svijetu se u tom pogledu izjašnjavaju a ne opredjeljuju. Čak bi se i Šveđanin, koji se kupa u moru povelja iz domena ljudskih sloboda i prava nasmijao takvoj sugestiji, da može biti šta mu padne na pamet. S druge strane, takva sugestija je po svojoj prirodi lišena i samog smisla. Već jednom davno sam zapisao da građanin BiH, razumijevajući slobode u najširem smislu, ima pravo da se izjasni kao konj, ali to ne znači, čak i ako nauči da rže, pa čak i da pase travu, da će se broj konja u zemlji povećati niti da će činom takvog izjašnjavanja zadobiti konjski identitet. Neće, naravno, ni Marsovac postati ma koliko se trudio da bude, taman naučio da živi bez kiseonika ili da obara svijetski rekord u skoku udalj.

Bošnjaci bi u cijeloj stvari, zbog svega navedenog, daleko više morali misliti o sebi odnosno vlastitoj poziciji na političkoj, ekonomskoj i kulturnoj, općecivilizacijskoj pozornici, u zemlji u kojoj je sve moguće, u kojoj je najveći broj aspekata državnog i društvenog života još uvijek nedefiniran. Ne treba, međutim, sumnjati daće Bošnjaci tom zadatku odgovorno prići, daleko ozbiljnije nego što se misli, ali i „planira“. Na koncu, šta će to suštinski gledano da dobije onaj ko želi da se zaogrne nekakvim alternativnim identitetom, osim bizarnog skretanja pažnje, javnih hvala i smijanja iza leđa. (Preporod)