Refleksije na Avazovo podlo blaćenje časti sandžačkog muftije MUFTIJI NE MOGU OPROSTITI TOLIKO DOSTOJANSTVA!
Autor: Dr. Admir Muratović Objavljeno: 26. Sep 2013. 21:09:02
Još veći je izazov kada smatramo bitnim, makar i simbolično, braniti ono što je samo po sebi očigledno, prepoznatljivo, hiljadu puta dokazano, jer postoji bojazan da će svaka napisana riječ biti “viška”, i da može baciti, makar i trunku sjene na jasnoću njegova diskursa. Čovjek koji čini dobro ima svojih protivnika koji, iz zavisti, u nedostatku kapaciteta da prepoznaju to dobro, pomognu u tome, ili da makar ne smetaju, nastoje uništiti svjedoka vlastite nesposobnosti, nehtijenja da budu od koristi ljudskoj zajednici općenito, a svojoj posebno. Kao što je logika nepoštenja da mu smeta poštenje koje alarmira na štetnost njegova djelovanja, tako je i onima koji su se drznuli trgovati sa nacionalnim i vjerskim interesima Bošnjaka neprijatelj svako onaj koji stoji na braniku svog roda i doma. No, bez obzira na početnu dilemu, ono što je objavljeno u sarajevskom “Dnevnom avazu”, 20.09.2013. godine, zbog svoje amoralne suštine treba biti predmetom analize, najmanje zbog onoga što je tu izrečeno, već zbog pozadine, nalogodavaca i razloga zbog kojeg je to učinjeno. SANDŽAKLIJE SU UVIJEK NA BRANIKU DOMOVINE: Bosna je domovina Bošnjaka, ma gdje oni živjeli. Sandžački Bošnjaci, od zemana muftije Šemsikadića do naših dana i muftije Zukorlića, nikada nisu kalkulirali kada je domovina bila ugrožena i kada je trebalo braniti. Čak, potpuno svjesni da što se tiče ljudi, pa i pojedinih Bošnjaka, pa i onih na važnim pozicijama u Bošnjaka, ne treba računati da će im to znati, naprotiv, vrlo često “nakon oluje pravili su se posve neobaviješteni”. Bošnjake Sandžaka i prije Kenedija je vodila maksima: ”Ne pitaj šta domovina može učiniti za tebe, već gledaj šta ti možeš učiniti za domovinu”! Hvala domovini što postoji! Muftiji se ovo ne može halaliti! Kada je u pitanju domovina i zaštita nacionalnih interesa, Islamska zajednica, Bošnjaci Sandžaka, u odsutnim historijskim trenutcima, znali su ponoviti poruku muftije Šemsikadića: „Čujete li Sarajlije i svi ostali! Ja sam vam Švabu dobro dočekao i vratio ga od Tuzle i Brčkog, a jedna mi je vojska kod Maglaja gdje će Švabu dočekati. No, čujete li age Sarajlije! Kunem vam se vjerom i Kur'anom, ako li mi nevjeru učinite, žive ću vas sve odrati!“ Jal’ Kaurin, Jal’ Turčin, isto Vam se hvata! BOSNA ALIJE IZETBEGOVIĆA I FIKRETA ABDIĆA: Sandžaklije su uvijek bile svjesne postojanja “dvije Bosne”, jednu su voljeli i branili, za nju krvarili, protiv druge se borili, nikada ne prihvatajući kompromis sa vrijednostima koje je nudi. Tokom poslednje agresije na Bosnu i genocida nad Bošnjacima javljaju se dva koncepta odgovora na izazove ratne katastrofe. S jedne strane, ideja nepristajanja na pokornost velikosrpskoj i velikohrvatskoj zločinačkoj ideologiji koja je imala za cilj razbijanje Bosne, te konačno “rešenje muslimanskog pitanja”, definirana riječima rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića: ”Velikim Bogom se kunemo, robovi biti nećemo”. Odnosno, ideja o “beskičmenoj Bosni, šutki paloj!” “Srpskom i hrvatskom mirazu”, ideja izdaje i prodaje, pokoravanja Beogradu, Zagrebu i Podgorici, s druge strane, koju je predstavljao Fikret Abdić, koga je srpska UDB-a preko “afere Agrokomerc” još 80-tih godina pripremala za Judu bošnjačkih interesa. Ako je uloga Fikreta Abdića bila da Bošnjake pripremi da bez otpora prihvate da budu ubijeni, protjerani sa svojih ognjišta, da pristanu na razbijanje i uništenje vlastitog doma, onda je uloga Fahrudina Radončića danas, kako kaže uvaženi akademik Muhamed Filipović, “da sudjeluje u bici za povratak Bošnjaka u status neodređenog historijskog i društvenog subjekta u Srbiji i na cijelom Balkanu, lišenog bitnih nacionalnih i političkih prava i ovisnog od vlasti, koja je u konkretnom slučaju srbijanska nacionalistička vlast koja je stotinu godina vodila i nastavlja da vodi politiku eliminacije Bošnjaka kao ravnopravnog dijela društvenog i političkog tkiva Srbije i kao aktivnog faktora u nauci, kulturi i u svim drugim vidovima života”. Na putu Abdićevoj izdaji, oči u oči, u odsutnom trenutku po Bosnu stao je Ejub Ganić. Na putu Radončićeve bestidne trgovine sa interesima Bosne i Bošnjaka ispriječio se muftija Zukorlić. Barem su tako zaključili Radončićevi mentori po čijem zadatku je dao nalog za nezabilježeno prljavu kampanju protiv sandžačkog muftije.
U SREBRENICI “VAKUF SAVJESTI” BOŠNJAKA SANDŽAKA: I kako to inače biva. U danima najžešćih napada na lik i djelo muftije Zukorlića, u odbranu njegove ličnosti su se, kao na filmskoj traci, počeli redati plodovi njegova djela. U Srebrenici, gradu bošnjačke tuge, ali i nade, počeli su radovi na izgradnji Bošnjačkog kulturnog centra. Bošnjaci Sandžaka na čelu sa svojim Muftijom grade “svoj vakuf savjesti”, dok Fahrudin Radončić izmišlja postojanje “islamskog terorizma” i zatvara oči pred četničkim orgijanjem nasred teritorije koju treba, barem je tako po Zakonu, da štiti kao ministar sigurnosti. Šta mislite da li je ikada pomislio da je obavezan zaštiti nanu Fatu Orlović od kukavičke harange koju nad njom provodi njegov “prisni drug” Milorad Dodik!? Također, tužilaštvo za ratne zločine u Beogradu napokon je odlučilo da otmicu u Štrpcima procesuira kao ratni zločin. Ovo je historijska odluka čiji su implikacije od velikog značaja za Bosnu i bošnjački narod u cjelosti. Ovom odlukom se zatvara prostor dosadašnjim tendencioznim konstrukcijama Beograda da agresiju na Bosnu tretira kao “građanski rat”. Štrpci, Sjeverin i Bukovica su neoborivi dokaz da se iza agresije na našu domovinu krila namjera da se izvrši genocid nad bošnjačkim narodom. I, prijateljima ovoga naroda i onima koji to nisu posve je jasno da ne bilo Memorijalnog centra u Potočarima, niti 11. jula, niti Deklaracije o Srebrenici da se pitao Fahrudin Radončić niti bilo koji političar. To se jasno vidjelo pristajanjem na sramnu rezoluciju o Srebrenici usvojenu u parlamentu Republike Srbije. Jedino je muftija Zukorlić odbacio istu, iz razloga što srebrenički masakr nije definirala kao genocid. Zadnjih 10-tak godina jedino je Islamska zajednica u Srbiji sa svojim Muftijom, svakog 22. oktobra i 27. februara bila sa porodicama otetih i ubijenih u Sjeverinu i Štrpcima, i time dala nemjerljiv doprinos da tužilaštvo na kraju reagira na način kako se to desilo u slučaju Štrpci. Fahrudin Radončić ne samo da nije nikada reagirao niti izrazio saosjećanje sa žrtvama zločina u Sandžaku, već je sve svoje resurse stavio na raspolanje glavnom advokatu haških zločinaca, Rasimu Ljajiću. Naposljetku, muftija Zukorlić je tokom prošle, a posebno 2013. godine učestvovao na brojnim naučnim skupovima, tribinama, a podržao sve aktivnosti Odbora za obilježavanje 100-te godišnjice od genocida i pokrštavanja Bošnjaka i Albanaca Plava i Gusinja. Niti jednom rečenicom, stavom, akcijom Fahrudin Radončić, rodom iz Gusinja, nije uzeo učešća u obilježavanju ovog tužnog memorijala. Naprotiv, još 2006. godine je amnestirao Crnu Goru od ovih zlodjela, dodjeljujući nasljedniku politike kralja Nikole, Milu Đukanoviću, nagradu “ličnost godine”!? MUFTIJA JE BAJRAK KOJI VISOKO VIHORI: Bajrak slobode i odbrane nacionalnih interesa bošnjačkog naroda odavno je u rukama muftije Zukorlića koji čvrsto stoji na bedemu odbrane od politike genocida koja još uvijek nije poražena, čiji su protagonisti isti oni koji su izvršili zločine u Sjenici 1809. godine, Plavu i Gusinju, 1912-1913. i 1919. godine, Šahovićima 1924. godine, Limskoj dolini 1942., Hadžetu 1945., Sjeverinu, Bukovici, Pljevljima 1992., Štrpcima 1993. godine, Srebrenici 1995. godine, Kaluđerskom Lazu 1999. godine. Suština odbrane od genocida ogleda se samo u jednom, da Bošnjaci više nikada sebi ne dopuste da pognutih glava stoje pred svojom majkom, kćerkom, suprugom i sestrom, plačući kao žene zato što nisu uspjeli da ih odbrane od silovanja kao muškarci! Zar je slučajnost to što je zloglasni Dobrica Ćosić pišući Memorandum II SANU-a, definirajući mete velikosrpske politike, imenom i prezimenom, isključivo spomenuo samo muftiju Muamera efendiju Zukorlića!? |