OPET SU OBIČNI, ALI ČASNI BOŠNJACI NA PRVOJ LINIJI ODBRANE
Autor: Mahir Tuzlak
Objavljeno: 18. Sep 2013. 02:09:53
M. TUZLAK: Od mnogih bisera iz Hafiza Ismeta vazova meni se u glavi vrti jedan o kojem ovih dana razmišljam dok gledam i slušam kampanju oko popisa stanovništva. U normalnim državama i društvima popis stanovništva je rutinska stvar, koja se vrši svakih deset ili više godina. Jer, kao što reče jedan eurospki činovnik, ne može država u Europsku uniju a da ne zna ni koliko ima stanovnika. To je jasna i snažna poruka svima u Bosni i Hercegovini, naročito nama Bošnjacima, koji smo, zapravo, opet jedini problem, jer im ne damo da nas križe i prekriže, da nas uknjiže po njihovom ćeifu, da nas razjedine po njihovom naumu i da nas proglase krivim po njihovom bezobrazluku. Sve im smeta – i kad šutimo, i kad govorimo, i kad pjevamo, i kad se veselimo, i kad se smijemo, i kad plačemo, i kad se bunimo zbog nepravde. Smeta im što tražimo da naša djeca u školama uče bosanski jezik, smeta im da nam djeca znaju ko su i šta su i u kojoj državi žive. Smeta im što učimo našu djecu da jasno i glasno kažu da su Bošnjaci, da im je vjera islam i da govore bosanski jezik.
Mnogo puta sam slušao i čitao vaz u Begovoj džamiji u Sarajevu, na otvaranju džamija po Bosni i u mnogim džamijama i islamskim centrima u bošnjačkoj dijaspori od časnog i poštovanog bošnjačkog alima Hafiza Ismeta ef. Spahića, sad zasad jedinog zamjenika reisu-l-uleme u Bošnjaka sa mandatom, koji je tu časnu dužnost obavljao sa ponosom i na radost svih muslimana Bošnjaka. Naš Hafiz Ismet je zaista zaradio mirovinu i zaslužio je da odahne i da skine teško breme emaneta, kojeg je toliko godina nosio časno i pošteno. Tako je formalno, ali stvarno Hafiz Ismet je i dalje u pokretu. Preslušava nove hafize, održi pokoju hutbu u Begovoj džamiji i podijeli koji savjet onima koji još uvijek drže do njegovog savjeta.

I doista, Hafiz Ismet Spahić je živa legenda u svakom pogledu. Njegova odrešitost, odvažnost, neposrednost i narodnost, koja smeta nekim visoko kotiranim bošnjačkim intelektualcima, plijeni obične Bošnjake i daje im snagu da izdrže iskušenja, kojih u Bošnjaka nije nikad manjkalo. Ustvari, Bošnjaci vide u Hafizu Ismetu svog glasnogovornika, koji pogađa u sridu baš ono što njih brine i govori baš ono što oni misle da treba da se kaže. Od mnogih bisera iz njegovih vazova meni se u glavi vrti jedan o kojem ovih dana razmišljam dok gledam i slušam kampanju oko popisa stanovništva. U normalnim državama i društvima popis stanovništva je rutinska stvar, koja se vrši svakih deset ili više godina. Jer, kao što reče jedan eurospki činovnik, ne može država u Europsku uniju a da ne zna ni koliko ima stanovnika. To je jasna i snažna poruka svima u Bosni i Hercegovini, naročito nama Bošnjacima, koji smo, zapravo, opet jedini problem, jer im ne damo da nas križe i prekriže, da nas uknjiže po njihovom ćeifu, da nas razjedine po njihovom naumu i da nas proglase krivim po njihovom bezobrazluku. Sve im smeta – i kad šutimo, i kad govorimo, i kad pjevamo, i kad se veselimo, i kad se smijemo, i kad plačemo, i kad se bunimo zbog nepravde. Smeta im što tražimo da naša djeca u školama uče bosanski jezik, smeta im da nam djeca znaju ko su i šta su i u kojoj državi žive. Smeta im što učimo našu djecu da jasno i glasno kažu da su Bošnjaci, da im je vjera islam i da govore bosanski jezik.

Smeta im Hafiz Ismet zato što nema dlake na jeziku i zato što priča Bošnjacima na svojim vazovima, a to je ono što mi se ovih dana vrti u glavi, da je austriski general hrvatskog porijekla Josip Filipović nakon jednogodšnje uprave Bosnom krajem osamnaestog stoljeća pitao misionare kakvi su im rezultati na planu preobračanja Bošnjaka u katoličku vjeru a ovi mu hitan odgovor dadoše: „Nikakav, generale“. „Pa kako to. Zašto ih ne potkupite“ – prekori ih General. Na to mu lukavi misonari ovako

Bošnjačka legenda: Hafiz Ismet ef. Spahić

odgovoriše: „Časni generalu, lahko bi to bilo uraditi sa školovanom inteligencijom u gradovima. Njih se lahko može potkupiti, ali sa gaćonjama na selu to ne može. Oni nisu školovani, ali jesu tvrdi u vjeri i zato se njih ne može ničim preobratiti. Oni su nepotkupljivi i zato su nepromjenjljivi u vjeri. Oni ostaju ono što jesu za vijeke vjekova.“ Nakon što bi to rekao, Hafiz Ismet bi pohvalio Bošnjake koji su uvijek bili dinu direk u našim krajevima, jer nisu davali ni vjeru ni naciju za dinar. Njima je uvijek obraz vjere i nacije bio važniji i skuplji od svega na svijetu.

Kako nekad tako i danas potomci „bošnjačkih gaćonja“ iz Žepča, a ko bi drugi, napravili su nam pjesmu “BOŠNJAK SAM RECI, BAŠ K'O MOJI PRECI”, koja poziva Bošnjake da budu ono što su im bili i preci: nepotkupljivi i nepreobražljivi ni po koju cijenu, ni istočno ni zapadno, već pravo bošnjački i bosanski do kraja, odnosno početka bošnjačke nacionalne autonomije. Nema potrebe da bilo ko deset puta umire zbog toga. Svi neka su živi i zdravi i neka se vesele našoj nacionalnoj slobodi.

Dakako, da je bošnjački junak Husein Husaga Ćišić sad živ bio bi ponosan na žepačke Bošnjake, jer bi osjetio da nije sam kao onomad dok je tekla priprema za donošenje prvog Ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Tada te 1946. god. naš Husaga se odvažio, misleći da su komunisti demokrate, da na Ustavotvornoj skupštini podnese prijedlog, kojeg je Milovan Đilas označio kao „prijedlog jednog muslimana'' (za Đilasa gosp. Husejn Ćišić nije bio „uvaženi narodni poslanik iz Mostara“, kakvog li bezobrazluka), da Bošnjaci dobiju status nacije te da se bošnjaštvo obilježi šestom buktinjom u grbu tadašnje savezne države. Tada predloženi grb države imao je u sredini pet buktinja. One su, prema objašnjenju majstora grba, simbolizirale pet nacija koje žive u

Bošnjački gazija Hasaga Ćišić iz Mostara je bio jedini poslanik koji je glasao protiv Ustava FNRJ obrazlažući da to čini zato što se u njemu ne spominju Bošnjaci kao nacija. Niko od ostalih poslanika iz Bosne i Hercegovine nije reagovao niti ga je podržao, ali je on istrajao u svom stavu.
Jugoslaviji. Argumenti našeg Husage Ćišića su odbijeni tvrdnjom da Bošnjaci nisu nacija, nego vjerska grupa, te da, kao takvi, ne mogu biti predstavljeni na simbolu koji simbolizira državu i narode. Ostajući dosljedan svom uvjerenju naš junak Hasaga Ćišić iz Mostara je bio jedini poslanik koji je glasao protiv Ustava obrazlažući da to čini zato što se u njemu ne spominju Bošnjaci kao nacija. Niko od ostalih poslanika iz Bosne i Hercegovine nije reagovao niti ga je podržao, ali je on istrajao u svom stavu. No, bez obzira na to, Ustav FNRJ usvojen je 31. januara 1946. godine. Očito, ni odluka Sejdić-Finci iz Starsbura ne bi pomogla da se prizna i uvaži jedan cijeli narod.

Da bi dokazao svoju lojalnost komunističkoj partiji Moša Pijade je obrazložio tu flagrantnu diskriminaciju prema Bošnjacima ovim riječima: „Treći dio stanovništva (u Bosni i Hercegovini) sačinjavaju muslimani slavenskog porijekla koji su primili islam i koji sebe obilježavaju po vjerskoj pripadnosti, a u velikoj većini nacionalno nisu opredijeljeni. Ta iznimka u evropskim razmjerama, to da postoji stanovništvo bez nacionalnog obilježja, plod je njihove teške zaostalosti i stoljetnog stagniranja“.

Dakle, Moša Pijade i njegovi mu komunistički komorati su bili toliko otišli „naprijed“ da nisu vidjeli nikog iza sebe, nitu su podnosili ikoga ispred sebe. Tada su bili samo oni i niko više. Bošnjaci im nisu bili ni na kraj pameti, kao što bi neki i danas željeli da ih nema ni kao vjerska ni kao nacionalna skupina. Ali su zakasnili. Bošnjaci su se probudili, odnosno „bošnjačke gaćonje“ su još ovijek na straži ne samo u Žepču, već na svakom mjestu i u svakoj kući. Nema više Moše Pijade da im tumači ko su i šta su. Prošla su ta vremena. Bošnjaci sad sami znamo reći šta su i ko su baš onako kako su ih naučili njihovi preci.

Prema tome, prošla su vremena kad se pričalo o Bošnjacima u njihovom odsustvu. Došlo je vrijeme da se priča s Bošnjacima u njihovom prisustvu i da se pjevaju njihove pjesme u njihovom izvođenju. Od Žepča pa sve do Sidneja. Bošnjaci dolaze!