Muhamed VELIĆ: Ako je gosp. Janković zaslužan za poboljšanje statusa Bošnjaka i svih drugih muslimana u Ljubljani, onda je on hvale vrijedan uvjetno i samo u sadejstvu i djelovanju s muftijom Grabusom, koji naravno vodi brigu o svim muslimanima, a osobito Bošnjacima u Sloveniji. Kako o živima, tako i o mrtvima. A to je jako bitno. Jer, kako je onomad onaj jedan slao sina u Sarajevo u školu, pa su ga pitali što ga šalje baš u Sarajevo, jer ima škola i u drugim mjestima, on im je odgovorio: "U Sarajevu ima ljudi, alima, ako ih ne sretne među živima, onda će ih sresti među 'mrtvima' u knjigama i ćitabima!" Dakle, družit će se s njima preko onoga što su ostavili iza sebe.

Jučer je nakon četrdeset i kusur godina čekanja u Sloveniji, u njenoj prijestolnici - Ljubljani, napokon položen kamen temeljac za buduću džamiju i Islamski centar. Nakon toliko godina, isplatilo se čekati. A kako kaže etnopedagogija: "Ko čeka, taj i dočeka."

Gledao sam slike, video zapise i tv priloge s te svekolike svečanosti. I primjetno je da je bilo lijepo i što se tiče prisutnih zvanica, vidi se da je to bio događaj značajan i vrijedan pažnje. A kako i nije, jer Slovenija je jedina zemlja Evropske unije koja nema zvaničnu i pravu džamiju. Sve su to improvizacije i alternativna mjesta, ali prave džamije nema. Eto, Vatikan i Slovenija mogu biti, po tom pitanju, u istoj ravni. Za Vatikan je jasno samo po sebi, ali u vezi Slovenije stvari nisu jasne kada je o tome riječ. No, Slovenija, ipak, pokazuje dobru volju. A za to su zaslužni ljudi koji imaju uticaja i koji obnašaju vlast. Jedan od njih je i gradonačelnik Ljubljane gosp. Janković, koji je pokazao razumijevanje za ovo pitanje, ali i općenito status muslimana u Ljubljani.

I kada već govorimo o ljudima, jedan se čovjek, svojom zaslugom i upornošću u svome radu, ali prije svega šarmantnošću i briljantnošću u svome djelovanju i promišljanju, ističe, a to je muftija ljubljanski dr. Nedžad ef. Grabus.

Ako je gosp. Janković zaslužan za poboljšanje statusa Bošnjaka i svih drugih muslimana u Ljubljani, onda je on hvale vrijedan uvjetno i samo u sadejstvu i djelovanju s muftijom Grabusom, koji naravno vodi brigu o svim muslimanima, a osobito Bošnjacima u Sloveniji. Kako o živima, tako i o mrtvima. A to je jako bitno. Jer, kako je onomad onaj jedan slao sina u Sarajevo u školu, pa su ga pitali što ga šalje baš u Sarajevo, jer ima škola i u drugim mjestima, on im je odgovorio: "U Sarajevu ima ljudi, alima, ako ih ne sretne među živima, onda će ih sresti među 'mrtvima' u knjigama i ćitabima!" Dakle, družit će se s njima preko onoga što su ostavili iza sebe.

Svečano polaganje kamena temeljca za džamiju i Islamski centar u Ljubljani

Gradnonačelnik Janković i Muftija Grabus

Tako je i muftija Grabus odlučno objedinio sve ono što su Bošnjaci i muslimani u Sloveniji iza sebe ostavili, i mrtvi i živi, i tek su slovenački muslimani uspjeli dočekati da se njihova višedecenijska želja u mandatu muftije dr. Grabusa, ali i njegovom svekolikom zaslugom ostvari.

Znajući o kako se velikom poduhvatu radi, kupovini (skupog) zemljišta u centru grada, pripremi svih papira, sređivanja političke volje, pronalasku donatora i akoBogda izgradnji džamije i centra, sve ovo što kažem o muftiji Grabusu nije nikakav panegirik njemu već su to objektivne riječi čestitke i podrške za daljni rad, jer posao još uvijek nije gotov. Ako ikada može biti gotov takav posao na Ovome svijetu. Jer, to je stalno zalaganje. A muftija Grabus to vrlo dobro zna.

Jednom sam glasno mislio o tim i takvim aktivnostima na "lohotnom tlu", pa sam u jednoj kolumni ("Šta ostavljamo u emanet jedni drugima", "Preporod", septembar, 2011.) zapisao sljedeće:

"Razmišljao sam o tim našim ljudima gore po Evropi, njihovim životima i sudbinama; o tim placevima i sanjanim džamijama, o tim mega kreditima i prezaduženostima... Gledao sam gradove u noći, kako se u daljini pojave, zasvijetle i nestanu, ugase se. Tako su mi pred očima i u mislima svijetlila i ta lica naših svijetlih ljudi u dijaspori... Sve mi je to svijetlilo u mislima i nestajalo - samo je jedna stvar ostala da svijetli i teško ju je ugasiti. Ona se, zapravo, i ne može ugasiti, jer ako bi se ugasila to bi odveć bio kraj i poslije toga ne bi više ništa imalo smisla niti razloga postojanja i življenja. Riječ je o toj našoj upornosti i naprezanju da se gradi i bori, o tom sanjanju velikih i potrebnih stvari i projekata. O tim ostvarenjima koja nisu blizu, ali o kojima se misli svaki dan i u tom ambijentu u kojem se živi i radi. To samo što se nije dogodilo, a može biti tako daleko, ali i ne mora. Mislio sam nekada o toj našoj polu/ne/ostvarljivoj megalomaniji i pitao sam se zašto to sebi radimo!? Zar nije lakše imati malu kućicu i biti slobodan u djelovanju i življenju? Zar nije lakše biti nezadužen i klanjati tamo gdje se može i gdje se ima, a djelovati slobodno i više misliti na domovinu (možda malo sebičnosti govori iz mene!)? Pa i kad se to sve otplati, ko će garantovati sigurnost svemu tome na tako 'lohotnom tlu', jer to nisu naše zemlje, naši zakoni i naši vladari? Ali, šta je sigurno i u domovini Bosni? Sve je nesigurno! I ne mislim više tako, kako sam mislio da je to nepotrebno i višak, te ljude podržavam i cijenim njihovu hrabrost, naprezanje i upornost u borbi za ostvarenje svoga sna. I to je taj emanet kojeg mi trebamo prenositi jedni na druge, a ne dunume i cigle ugrađene. Nije nama u emanet Gazi Husrev-beg ostavio kamene blokove u svojoj džamiji, medresi, sahat kuli i drugdje, ostavio nam je emanet gradnje i građenje, emanet zalaganja, borbe, naprezanja i upornosti. Mogao je agresor srušiti Begovu džamiju i pet puta, sravniti je sa zemljom, a mi bi smo je svaki put napravili još ljepšu, kao što su ljepše sada ponovo izgrađene džamije po Bosni. Tako i našim ljudima u dijaspori život teče u borbi i zalaganju i u tome je smisao njihovih života, ali i naših, koji ćemo ih razumjeti i podržati. Oni žive to. Oni izgaraju za sve to. Ali i za nas u domovini."

Dakle, u svemu ovome je prednost, veličina i značaj naših ljudi u dijaspori. Neumornih i neumoljivih Bošnjaka, koji se bore, zalažu i žive da imaju gdje sebe prepoznati u tom tuđinskom svijetu. Džamije su njihova prva i prava adresa u tom kontekstu. Oni izgaraju za svoje džamije, koje sanjaju i koje će dosanjati i ostvariti. Na njihovom čelu stoje imami koji njihovu težnju usmjeravaju u jedan i jedinstven pravac. Opet, jedan se imam posebno izdvaja, a to je muftija dr. Nedžad Grabus, koji je učinio sve da Bošnjaci u Sloveniji dosanjaju svoj san. Oni mogu biti i jesu ponosni što imaju takvog muftiju, ali i čitava Islamska zajednica.

Zato, na koncu, završit ću ovu kolumnu sljedećim riječima:
Poštovanom muftiji dr. Grabusu, njegovim vrijednim imamima i džematlijama, neka je mubarek kamen temeljac za buduću džamiju! Ali, i cijeloj Sloveniji koja je pokazala svoju širinu i otvorenost. Naravno, hvala i braći iz Katara, Turske i drugih mjesta koji svojim otvorenim srcima i rukama doniraju svoja sredstva za gradnju džamije.

A, opet, najviše hvala našim Bošnjacima koji džamije čuvaju u svojim srcima.

Allah ih poživio!