Zbog onih koji nakon planetarnog genocida ne mogu da podnesu bošnjačko-muslimansku slobodu i napredak (iz arhive) objavljujemo govor koji je održao na Lastavici kod Zenice, reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić, Vrhovni muftija Islamske zajednice u Bošnjaka. (Nedjelja: šaban 11, 1430. po Hidžri/august 2, 2009. po Miladu.)

Dr. Mustafa CERIĆ: Da narod koji ima iskustvo genocida nema pravo da mu drugi odlučuje o sodbini; nema pravo na međusobnu svađu i nepovjernje; nema pravo na izdaju šehidske krvi; nema pravo da trpi nesposobnost onih koji ga guraju u propast; nema pravo da ne zna šta mu rade o glavi oni koji ne mogu da podnesu njegovu slobodu; nema pravo da svoju djecu ostavlja u strahu od ponovnog genocida; nema pravo narod, kojeg cijeli svijet čeka šta će reći da prešućuje istinu o zločinu protiv čovječnosti; nema pravo da odustane da čini dobro za dobrobit cijelog čovječanstva; nema pravo narod, koji je preživio genocid da mirno gleda kako mu se omalovažavaju simboli njegove časti i dostojanstva; nema pravo narod, koji još traži kosti svojih najmilijih da zaboravi, niti da pogazi, niti da se uzoholi pred bolom i tugom uplakanih majki. Narod koji je dobar, ali ga se kažnjava zato što bi mogao biti bolji, ima obavezu da odbaci laži i podvale koje mu se pripisuju; da digne glas protiv nepravde koja mu se čini; te da zahtjeva da se poštuje njgovo pravo na život, vjeru, slobodu, imatek i čast.

هذا مذهب أهل السنة والجماعة للبوشناق
وهو سنة النبي صلي الله عليه وسلم ومذهب الصحابة والتابعين،
وهو مذهب الفقهاء والقرّاء والصوفية وأصحاب الحديث،
وهو مذهب الامام الأعظم أبي حنيفة والامام أبي منصور الماتريدي
و هو مذهب الشيخ حسن الكافي الأقحصاري البوسنوي
و هو أمانة العلماء البوشناق الصالحون و المسلمين.

OVO JE SUNNITSKO VJEROVANJE U BOŠNJAKA
a to je sunnet (tradicija) Božjeg vjerovjesnika,
to je pravac ashaba i njihovih sljedbenika,
to je nauk učenjaka, mistika i tradicionalista,
to je dogmatika Imam-i Azama Ebu Hanife,
to je doktrina Imama Ebu Mensura el- Maturidije,
to je teologija Hasana Kjafije Pruščaka,
to je emanet bošnjančke pouzdane uleme,
a to je da čovjek srcem vjeruje i jezikom očituje:

1) Da je Bog jedan, da Bog nije rodio niti je rođen, da je Bog Vječan, da Bog nema druga, da Bogu niko nije ravan, da Bog nije tijelo, da Bog nije materija, da je Bog Svemoćan, da Bog vječno živi, da je Bog svečujeći, da je Bog sveznajući, da je Bog svevidići, da Bog govori, da je Bog Stvoritelj, da je Bog opskrbitelj, da je Bog milostiv, da Bog postoji oduvijek i da će Bog postojati zauvijek. Nijedno Božje svojstvo nije nastalo, niti je postalo, niti je stvoreno, niti je Božji govor nastao, niti je postao, niti je stvoren, niti je patvoren. Božja svojstva nisu izvan Boga, niti su ona nešto drugo osim Boga, niti su ona sama bît Božja. Bog ima svoje ime, a to je Allah. Kad čovjek za sebe kaže: „Ja sam Abdullah – Božiji sluga“, on time svjedoči da je svjestan Božje bîti i Božjeg bića.

2) Da Bog ima svoje vjerovjesnike i poslanike od ljudi i od mleka. Oni su časni, Bogu odani i plemeniti. Oni su najbolji od svih Božjih stvorenja. Oni su oslobođni od nevjere i od grijeha.

3) Da postoje meleki (anđeli), koji su stvoreni od nūra (svjetlosti), koji ljudima donose dobre misli i radosne vijesti.

4) Da postoji šejtan (sotona), koji je stvoren od nāra (vatre), koji ljudima donosi loše misli i žalosne vijesti.

5) Da postoje Božije knjige koje Bog šalje preko svojih vjerovjesnika i poslanika. Božje knjige su stvarnost i istina; one su putokaz za uspjeh na ovome i spas na drugome svijetu.

6) Da postoji proživljenje poslije smrti. Bez sumnje, svi ljudi će biti proživljeni nakon smrti; neki grešnici prvo odlaze u pakao, a zatim im s otvaraju rajska vrata zahvaljujući šefā‘atu Božjih poslanika i vjerovjesnika te drugih dobrih ljudi; neki ljudi neće vidjeti Džhennem (pakao), jer ih čeka šefā‘at Božjeg poslanika ili nekog drugog. Na Sudnjemu danu ima vaga na kojoj će se mjeriti ljudska djela i ima jedan put - sīrāt-ćuprija iznad Džehennma (pakla). Svako će čitati svoju knjigu na Sudnjem danu i polagat će račun za dunjalučka djela. Džennet i Džehennem su stvarnost. Džennet (raj) je stvoren za pokorne vjernike (Kur'an, 3:133), a Džehennem (pakao) je stvorena za neposlušne nevjernike (Kur'an, 2:24; 3:131). To je nagrada ili kazna za dobra i loša dunjalučka djela.

7) Da postoje tri vrste djela: a) obavezna; b) dragovoljna; i c) grešna. Obavezna djela su ona koja se čine sukladno Božijoj naredbi, Božijoj volji, Božijoj ljubavi, Božijem zadovoljstvu, Božijoj odredbi, Božijem određenju, Božijem stvaranju, Božijoj mudrosti, Božijem znanju, onako kako je zapisano u Vjećno-čuvanoj ploči (levh-i mahfūzu). Dragovoljna djela ne spadaju u Božiju naredbu, jer da spadaju, onda bi to značilo da su obavezna. Međutim, ona se čine sukladno Božijoj volji, Božijoj ljubavi, Božijem zadovoljstvu, Božijem određenju, Božijoj odredbi, Božijoj mudrosti, Božijem znanju, Božijem nadahnuću kroz stvaranje motivacije i snage u čovjeku, Božijem stvaranju, jer Bog (dž.š.) je Tvorac ljudskih djela, sukladno onom što je zapisano u Vjećno-čuvanoj ploči. Grijeh nije Božija naredba. Onaj koji čini grijeh čini to sukladno Božijoj volji, ali ne sukladno Božijoj ljubavi. grijeh se čini sukladno Božijoj dozvoli, ali ne sukladno Božijem zadovoljstvu. Grijeh nije izvan Božijeg znanja, ali nije ni u skladu sa Božijim nadahnućem. Čin grijeha se događa uz Božiji prezir i uz Božije znanje, onako kako je zapisano u Levh-i mahfūzu, Vjećno-čuvanoj ploči.

8) Da je Kur’an Božiji govor, koji nije stvoren. Kur’an je Božija objava i čin Božijeg izravnog otkrivanja. Božiji govor nije isto što i Bog, niti je nešto drugo osim Njega. Božiji govor je, doista, Božiji atribut. Božiji govor je zapisan u mushafu, čita i uči se jezikom, pamti srcem, ali nije sastavni dio (mushafa, jezika i srca). Tinta, papir i pisanje su stvoreni jer je to ljudsko djelo. Kur’an nije stvoren. Pismo, slova, riječi i ajeti su kur'anski znakovi što ih ljudi trebaju. Božiji govor sam o sebi opstoji. Kur'an se samo razumijeva pomoću tih stvari.

9) Da su poslije verovjesnika Muhammeda, a.s., najodabraniji muslimani Ebu Bekr, „Iskreni“, Omer ibn Hattab, „Istiniti“, Osman ibni Affan, „Svijetli“, Alija ibni Ebi Talib, „Omiljeni“, neka je Božije zadovoljstvo na sve njih. Oni su bili predani vjernici, nepokolebljivi na putu istine i pravde pa ih sve zbog toga slijedimo i ni jednog od ashaba Božijeg Poslanika ne spominjemo ružnim riječima, već ih se uvijek sjećamo sa iskrenim poštovanjem.

10) Da postoje tri vrste ljudi: 1) vjernik koji je odan u svojoj vjeri; 2) nevjernik koji je uporan u svom nevjerstvu; i 3) licemjer koji je dovitljiv u svom licemjerstvu. Bog vjerniku propisuje da čini dobra djela, nevjerniku da vjeruje, a licemjeru da bude iskren: - O ljudi, budite svjesni svog Gospodara! To znači: - O vjernici, pokoravajte se! - O nevjernici, vjerujte! i - O licemjeri, budite iskreni!

11) Da se ne može reći nizakoga da nije musliman zbog grijeha kojeg počini i nakon toga se pokaje i traži oprost kod uzvišnog Boga; niti da se bilo kome može uskratiti pravo da za sebe kaže da je musliman. Onaj ko kaže da vjeruje mi ga istinski smatramo vjernikom. Neko može biti lošeg ponašanja, a da ne bude nevjernik.

12) Da djelo koja neko čini licemjerno, neće biti nagrađena kao ni ona koja čini samohvalno.

13) Da je pošten rad obaveza svakog muslimana i muslimanke, jer čovjeku pripada samo ono što pošteno zaradi. Samo je halal zarada dozvoljena. Haram zarada je zabranjena.

14) Da je naobrazba, tj., odgoj i obrazovanje, od predškolskog do najvišeg stupnja stroga individulna obaveza (farz-i ajn) za svakog muslimana i muslimanku. Nepismenost je veliki grijeh, jer džehalet (neukost) je isto što i kufr (nevjera), kao što je 'ilum (znanje) isto što i īmān (vjera).

15) Da su rad i djelovanje za opće dobro - izgradnja puteva, škola, džamija, radnih mjesta, zdravstvene zaštite, socijalne brige, društvene odgovornosti za starije, invalidne i nepokretne osobe te briga za opću sigurnost svih stanovnika - kolektivna obevza (farz-i kifaje) svih ljudi bez izuzetka dok se ne nađe način da određni pojedinac ili grupa preuzmu odgovornost u ime svih da zadovolje potrebe općeg dobra.

16) Da je ljubiti dom i domovinu dio vjere bez koj nema uspjeha na ovome ni spasa na onome svijetu.

17) Da su suživot i tolerancija bosanska sudbina u čemu je svetost komšiluka te da su čast i dostojanstvo komšije neprikosnovena vrijdnost. Laž i nasilje su grijeh prema Bogu, grijeh prema čovjeku i grijeh prema samome sebi.

18) Da je preuzeti emanet za javne poslove odgovornost pred Bogom i pred ljudima. Izdaja i pronemjera narodnog povjerenja su zločin protiv sopstvenog naroda. Od svakog zla treba se zaštititi rukom, ako to nij moguć treba se zlu suprostaviti jezikom, a ako to nije moguć zlo treba srcem prezirati.

19) Da su ljubav i bratstvo u vjeri pravo i obaveza svakog punodobnog čovjeka, kojem je istina u srcu, kojem je pravda na duši, kojem je hrabrost na djelu, kojem je nesebičnost i požrtvovnost na svakom životnom koraku.

20) Da narod koji ima iskustvo gnocida nema pravo da mu drugi odlučuje o sodbini; nema pravo na međusobnu svađu i nepovjernje; nema pravo na izdaju šehidske krvi; nema pravo da trpi nesposobnost onih koji ga guraju u propast; nema pravo da ne zna šta mu rade o glavi oni koji ne mogu da podnesu njegovu slobodu; nema pravo da svoju djecu ostavlja u strahu od ponovnog genocida; nema pravo narod, kojeg cijeli svijet čeka šta će reći da prešućuje istinu o zločinu protiv čovječnosti; nema pravo da odustane da čini dobro za dobrobit cijelog čovječanstva; nema pravo narod, koji je preživio genocid da mirno gleda kako mu se omalovažavaju simboli njegove časti i dostojanstva; nema pravo narod, koji još traži kosti svojih najmilijih da zaboravi, niti da pogazi, niti da se uzoholi pred bolom i tugom uplakanih majki. Narod koji je dobar, ali ga se kažnjava zato što bi mogao biti bolji, ima obavezu da odbaci laži i podvale koje mu se pripisuju; da digne glas protiv nepravde koja mu se čini; te da zahtjeva da se poštuje njgovo pravo na život, vjeru, slobodu, imatek i čast. Stoga, proučimo dovu Uzvišnom Allahu sada i ovdje na Lastavici:

Allahu Svemogući, daj nam sabura za ono što ne možemo promijeniti!
Allahu Sveznajući, podari nam hrabrosti da mijenjamo ono što možemo promijeniti!
Allahu Milostivi, daj nam mudrosti da znamo razliku između te dvije stvari! Amin!