RAMAZANSKI DNEVNIK
Autor: Muhamed Velić
Objavljeno: 31. Jul 2013. 02:07:12
Muhamed VELIĆ: Postač se mora unijeti u svoj post! Kao što se igrač u igru unosi, kao mislilac u svoju misao, kao radnik u svoj posao. Ti treba da misliš o svome postu, Allah će misliti o tvojim potrebama. Allah ti je već odredio kad ćeš jesti, ti ne treba da dumaš o tome. Iftar i sehur su načini kako Allah vodi brigu o tebi. Post je način kako ti vodiš brigu o Allahu.
- Ove je godine ramazan na vrijeme stigao u naš kraj. Baš onako kako i stiže svake godine, na vrijeme i nikako drukčije. Ali, ove je godine došao gromoglasno, dopratile su ga sestre mu munje i braća mu gromovi. I on onda ostaje tiho i radosno i svakome donosi mir, spas i radost. On dolazi baš kao babo kad se vraća s dalekog puta, jedanaest mjeseci nije ga bilo, mi smo ga k'o djeca s materom željno čekali. I došao je s nebrojenim darovima. Ima li kraja našoj sreći?! Ramazan Šerif Mubarek Olsun!

- Negdje na početku ramazana, nakon podne namaza, desetak mladića, k'o od brda odvaljeni, pravi lafovi, sjede i časkaju pred džamijom, pričaju o postu, ramazanu, mukabelama, o seriji "Hz. Omer", o "sestrama" koje ih čekaju... Malo dalje, ispred jedne kafe slastičarnice, vidim, u bašči sjede momci za dva, tri odvojena stola, sjede a na stolovima ispred njih nema ništa, ama baš ništa, prazni i goli stolovi. Ili se stvarno posti ili moje postačke oči vide samo one koje poste. Ali nije uvijek tako, nažalost. Ima i onih koji javno mrse, a kojima postači, kao takvi, smetaju, nerviraju ih itd. Rado bi se svađali s postačima. Podsjećam postače, ako dođu u takve situacije ili bilo koje situacije "kratkog spoja", da je njihova zaštita od svega toga post i riječi, koje im Allahov poslanik stavlja u usta: "Ja postim". Samo recite: "Ja postim", sve ste im rekli i postački se uzvišeno povucite. Nemojte biti ni od onih koji bi rekli: "Ja sada postim, ali naći ćemo se poslije iftara!", ne, ni to nije u redu. Vi ste kao postači "uzvišeni" i uzdignuti od toga, blato je nisko ispod vas, proučite im dovu, da ih Allah uputi, a svako nam je bitan. Vi ste možda bili u njihovoj poziciji, pa znate o kakvim se to nizinama radi, u kojima duša obitava, ali oni nisu bili u vašim visinama, pa ne znaju. Zato im dovu proučite, to je najbolji odgovor.

- Jedne ramazanske post-teravijske noći, na Baščaršiji, na Sebilju, zapravo, na tramvajskoj stanici, došao sam da uzmem neke potrepštine za sehur (volim taze hranu) i tu sam zatekao takvu živost, graju i vrevu ljudi, kao da sam u Istanbulu, Kuala Lumpuru, Mekki... Pekare, slastičarne, radnje, dućani... sve radi i sve puno k'o šibica. Hej, ljudi moji, dva i petnaest iza ponoći. U jednoj maloj radnji naguralo se nekoliko ljudi, uzimaju namirnice za sehur, priča se na arapskom, engleskom, turskom, albanskom, njemačkom, bosanskom... Do mene momak, Arap, na mobitelu priča na engleskom, prepoznajem ga, novinar i voditelj s Al-Jazeere English, ali one iz Dohe, mislim da se Samy zove, svjetsko lice, pored mene kupuje za sehur, jaja, sokove, somun i kiselu vodu. Znam da je bosanski zet. Izlazim vani, gledam te ljude u pokretu, vidim kako ramazan pokreće svijet, ni jedna to Coca-Colina reklama ne može dočarati. Da, i ovo: Sarajevo, i ako to prostorno nije, postaje veliki grad, metropola. Tu mu veličinu dakako i ramazan priskrbljuje i to mu ne može niko oduzeti. Ono što Allah da - to niko ne može oduzeti.

- Negdje pred kraj prve ramazanske trećine, u sarajevskom džematu Mojmilo (Šehadet Mojmilo, Švrakino), lopov je prije teravije ušao u džamiju i sakrio se pod stepenice. Kont'o je da tu ostane dok svijet sklanja teraviju, pa kad odu i zaključaju džamiju, on će onda "u miru" da odradi pos'o. Međutim, raja iz tog džemata, znam ih, dobri momci, nekad sam im u ratu 1994. klanjao teraviju kao teravih imam, nakon teravije imaju običaj sjesti u donjem spratu džamije i popiti kahvu, čaj, sok i malo se družiti. Dakle, hrsuzu su planovi već bili poremećeni. Ali, bez obzira, on je operir'o po džamiji, sve isprevrt'o, prerovio, uzeo džamijsku kasu i, što je najgore, učinio malu nuždu u mihrabu. Onda je otvorio prozor i sa visine od 4 metra skočio na zemlju. S kasom pod pazuhom. Kad je skočio, dobro se čulo. Raja iz džamije se zapita šta bi, zatim će mutevelija izaći na sprat u džamiju da vidi da promaha možda ne lupa prozore. Kad se popeo gore, imao je šta i vidjeti, samo je sletio brzo dolje i rekao: "Ljudi, hrsuz! Džamija nam je obijena!" A onda će se oni brzo organizirati, jer hrsuz nije mogao daleko otići. I raziđu se po ulicama, kad će jedna žena: "Sad je niz ulicu otišao momak, krv mu na košulji, na laktu, pod pazuhom mu džamijska kasa!" I oni za njim, Boga mi, stigoše ga. I odmah ga tu na zemlju povale, razoružaju ga, valjda je neke i noževe imao, te mu takvog degeneka dadnu da je čak i hodža govorio: "Nemojte više, ljudi, dosta će mu biti!" Tako, što se tiče ovog lopova (a o baliji je riječ, samo da znate), mislim da mu neće više na um pasti da poprijeko na džamiju i pogleda a kamoli da joj šta nažao uradi ili da je oskrnavi.
- Postaču! Budi svjestan da dok postiš imaš nešto što je Božije. To je post. Čuvaj to kao najveći dar. Znaj, dok postiš, Allah te je zaogrnuo Svojim plaštom, jer post je Njegov i On će za post posebno nagraditi. "Post je moj i Ja ću za njega posebno nagraditi!", veli uzvišeni Allah u jednoj Svojoj božanskoj kāži.

- Ramazan, šta raditi? Kako se spasiti? Kako postići Allahovo zadovoljstvo? Kako sebi Džennet približiti? "Nema tu prevelike mudrosti", stvari su jednostavne: Klanjaj! Posti! Podijeli! Uči Kur'an! I čuvaj to! I od sebe i od drugih!

- Postač se mora unijeti u svoj post! Kao što se igrač u igru unosi, kao mislilac u svoju misao, kao radnik u svoj posao. Ti treba da misliš o svome postu, Allah će misliti o tvojim potrebama. Allah ti je već odredio kad ćeš jesti, ti ne treba da dumaš o tome. Iftar i sehur su načini kako Allah vodi brigu o tebi. Post je način kako ti vodiš brigu o Allahu.

- Allah je vrijeme podijelio. Godina ima 12 mjeseci. I to je Allahova mudrost. To je tako Allah uredio od dana stvaranja Nebesa i Zemlje. To nisu uredili ni stari Grci, ni Rimljani, ni Latini, ni Perzijanci, ni Arapi, ni Asirci, ni Rusi, ni Englezi, ni Amerikanci. Allah je tako podijelio. Ljudi nikada ne bi mogli do toga doći i tu podjelu dosegnuti, zato je to u samom "startu" Allah iz Svoje milosti tako uredio. I ramazan ima svoju podjelu, na tri trećine: prva je rahmet, druga magfiret a treća samo oslobađanje od vatre. Dani su nam, isto tako, podijeljeni s pet pregrada, pet namaza. Svaka pregrada ima svoju veličinu, karakterističnost i značaj. Ne možeš nešto, što radiš iza sabaha, raditi iza akšama, niti nešto što radiš iza jacije da radiš iza podne namaza itd. I ramazanski dani mogu se podijeliti i organizirati u dva plana: prvi je plan dnevni. To je vrijeme posta. Za taj plan veže se kur'anski izraz "kutibe" / "propisuje se"! Taj je plan složen, ozbiljan i težak. Zato se od postača, dok posti, traži krajnja ozbiljnost i posvećenost. Traži se strogi ibadet. Postač zbog toga treba malo da priča, a puno šuti, dosta Kur'an da uči i da zikri, da se sjeća Boga; ne treba da se smije, krevelji i cirkuza, da se bavi besposlicama i dangubama. Treba da bude svjestan tog ibadeta, da radi svoj posao i da se u post unosi. Jer, tu ga prati kur'anski izraz "kutibe". Kad nastupi noć i kad dođe iftar, kur'anski izraz "kutibe" zamjenjuje drugi kur'anski izraz "uhille" / "dopušta se". Tada nastupa drugi, noćni plan. On je opušteniji, relaksiraniji, dopušteniji. Hrana je u njegovoj utrobi. Glukoza neumoljivo hita k mozgu. Dopušta se postaču, koji je tada "muftir", onaj koji se iftari, da bude opušten, može se i našaliti, može se smijati, veseliti, družiti, odmarati. I noćni ramazanski namaz, nafila - zove se teravija, od terawih, što znači odmor. Allah za taj noćni plan navodi i primjer u dopuštenosti, pa kaže da je muškarcima dopušten prilazak i ženama. Naravno, svojim, legalnim i dopuštenim. Dakle, mora postojati razlika u ta dva plana ramazanskog dana. Ne može sve to biti isto.

- Moja je mati jednog dana na pola ramazana džubbe mi peglala. I pegla je bila prevruća pa je na jednom mjestu, s unutrašnje strane, džubbe "spržila"! Ali, ne vidi se izvana. Žena se nasikirala, zove me i pita jesam li ljut zbog džubbeta!

Draga mati, kažem joj, šta je moje džubbe naspram tvoje ruke? Sva džubbeta ovog svijeta, meni nisu vrijedna tebe i tvog uzdaha. Živa bila!

- Čujem, tako, kako ljudi u ramazanu, dok poste, pitaju jedni druge: "Može li se postiti?", meni je ovo pitanje neprihvatljivo, jer ono što se mora i može se! Po meni, bolje je pitanje, ili ja pitam ovako: "Može li se iftariti i sehuriti?" Jer, tu su moguće varijacije i različita raspoloženja, a što se tiče posta: postiti se mora! Živi bili!

- Gospodaru, osnaži naša tijela da mogu služiti na Tvome putu! Amin!

- U životu se događa i prolazi samo ono što je Allahu važno. Uvijek i samo se izvršava Allahov plan, koji besprijekoran. Zato je bitka na Bedru bila briljantna pobjeda za muslimane, jer je Allahu, dž.š., bilo važno da muslimani pobijede. Naravno, Allahov Poslanik, a.s., je dokaz tome i prvi muslimani. Oni su bili dio Allahovog plana koji se neumoljivo izvršavao. Neko će reći: Dobro, ipak je moguće da se tristo bori protiv hiljade, jer jedan naprema tri je podnošljiv odnos. No, bez obzira, da je iz Mekke došlo 100 hiljada mekkanskih mušrika i kao pomoć da im je pridošlo isto toliko komandosa iz Izraela, Allahov Poslanik, a.s., i prvi muslimani bi pobijedili. Jer, oni su bili Allahov plan koji je neuništiv. Ali i taj broj 300 je "magičan", jer sjetimo se i onih tristo boraca koji su ostali s Talutom i Davudom, a.s., nakon prelaska preko rijeke itd. Dakle, u životu se događa i prolazi samo ono što je Allahu važno i što je Njegov plan. Zato, brate, sestro, prijatelju, ne dvoumi se previše, budi važan Allahu, postani dio Njegovog plana.

P.S. Upustva su (ti) u Kur'anu i Sunnetu.
- U četvrtak navečer, 18. noć ramazana, izgorjela je kantonalna bolnica "Dr. Irfan Ljubijankić" u Bihaću. Boli i zabrinjava samo saznanje o tome da ovako siromašno i neizgrađeno društvo dodatno osiromašuju svekolike nesreće i musibeti kao što je požar. Oni koji su bili blizu, pritekli su u pomoć, a mi smo iz daljine dove učili. Ali, nakon te nesreće, čovjek ima potrebu da uputi pomoć i mimo dove, konkretnu i materijalnu. Budući da je ramazan, vjerujem da je nemali broj vjernika razmišljao o tome da svoj zekat ili sadekatu-l-fitr pošalju u Bihać za bolnicu koja je izgorjela. Jer, to je prijeka potreba: pomoći ljudima i bolesnicima u nevolji. I evo po tom pitanju (jedinog) rješenja: U petak smo pročitali hutbu reisu-l-uleme u kojoj nas fetvom obavezuje na davanje zekata i sadekatu-l-fitra u zajedničku kasu bejtu-l-mal. Naravno, poslušat ćemo "uputstvo" naše vjerske vlasti, dat ćemo u bejtu-l-mal, ispunit ćemo svoju obavezu, ali zato savjetujemo, imamo na to pravo, da se onda iz zajedničke kase bejtu-l-mala izdvoje određena sredstva za obnovu bolnice i pomoć unesrećenima. To bi bio taj put i način na koji bi djelovali, kao ujedinjena i organizirana zajednica vjernika, u ime Allaha, dž.š., na Njegovo zadovoljstvo, a na korist ljudi.

P.S. Mnogi su ljudi pitali mogu li poslati svoj zekat za pomoć bolnici i njenoj obnovi, ovo im je odgovor i ispravan način za postupanje po tom pitanju.

- Jutros u pola četiri, 19. ramazanskog jutra, odmah nakon sehura, krenuo sam u džamiju na sabah. Naravno, s autom. Na semaforu na Kobiljoj Glavi ispred mene je bilo jedno auto, na zeleno svjetlo krenuli smo i odmah iza autobuske stanice na put je istrčao momak, do pasa go, zaustavljao je auto ispred mene rukama svojim. No, to ga je auto zaobišlo i nastavilo svojim putem, momak je zaustavljao i mene i ja sam ga zaobišao, jednostavno nisam se usudio stati, ko je, šta je, u ovo gluho doba! Jer, u pola četiri ujutro na putu vas zaustavlja visok i krupan momak, do pasa go, grčevitog lica i s rukama koje su histerično mahale. Prošao sam ga, a on se počeo udarati po licu. Nekih dvjesto metara iza njega, iza krivine, stao sam na sred puta, nazvao 122 i rekao policiji da na K. Glavi ima momak pored puta, do pasa go, zaustavlja auta, nisam mu stao, dobro bi bilo da pošaljete patrolu, jer ako je problem da vidite u čemu je problem a ako treba pomoć ili hitnu da mu je i zovnete/pošaljete. Dežurni policajac mi je zahvalio na pozivu i rekao da će poslati patrolu. Rekao sam mu tačno gdje se to nalazi. A ja sam onda napravio polukružno i vratio se do tog momka. Kad sam došao natrag, već je hitna bila stigla, stao sam pored njih, zatim ga upitao šta je bilo. On je plakao i kroz plač mi je govorio da mu je žena pala u komu (šećeraš), nije znao šta da radi, izletio je iz kuće na ulicu i zaustavljao auta. Utom ga je doktor iz kola hitne pomoći pitao šta joj je dao, rekao je da joj je dao glukozu u injekciji, samo je to imao. I dalje je plakao, glavu je dizao prema nebu i Allahu se obraćao s riječima: "Molim te, Allahu, ne daj da umre!!!" Utom je doktor zapomagao: "Evo je, vraća se, dolazi sebi!" On nije mogao da vjeruje, nageo se prema autu da vidi svojim očima i da se uvjeri. Onda je počeo šućurati, ali je i dalje plakao. Sada od dragosti. Utom je i policija došla, a ja sam otišao na sabah namaz u džamiju. Proučio sam im dovu, oboma, i njoj i njemu, Allah da ih poživi u zdravlju i rahatluku.

P.S. Bez obzira, uvijek treba stati. Ljudi će prije trebati pomoć nego što bi htjeli nauditi.
- Dvadesetu noć ramazana, pred sehur, na Sebilju na tramvajskoj stanici, ulazim u dućan, kad će čovjek što sjedi pored njega: "Hadžija, daj marku, molim te!"
"Ne može, sjediš tu i piješ za ramazan! Sram te bilo!", ja ću mu odbrusito.
Kad će on meni: "Ti nisi pravi musliman!!! Ti ne znaš zašto ja pijem, a sudiš mi!"
"Po svemu sudeći, sam si sebi presudio! Ali, Allah te uputio i pamet ti dao!", opet ću ja na rastanku.
- Gledam slike iz rudnika kako ljudi poste i rade u dubokim jamama. U jedva podnošljivim uvjetima, oni rade i poste. Allah će ih za to obilato nagraditi. Bez sumnje! Ali, oni, kao takvi, koji su uglavnom i hranitelji svojih porodica, dok rade taj težak posao, nisu dužni postiti, jer tako ugrožavaju svoj život i svoje zdravlje. Oni će te dane napostiti. Allah im, kao takvima, daje olakšicu, koju trebaju primijeniti.
A, s druge strane, ima dosta onih koji rade u klimatiziranim prostorijama, daljinski od klime im je u rukama, šaltaju temperaturu kako hoće, a ne poste, jer im je navodno teško dok rade. Postit će za vikend, navodno. Ili za 27. noć.
Koji vikend i koju 27. noć?! Allahselamet.
No, bez obzira, objema ovim spomenutim kategorijama treba dovu učiti: prvima - da im Allah olakša i obilato ih nagradi; a drugima - da ih uputi!
- 27. noć se traži. Najvrjednije i najznačajnije stvari u životu tražimo: znanje, sreću, prijatelja... Sreća je u traženju sreće, sreća je u traženju ove noći. Dok je tražimo, mi smo u ibadetu, tragamo za njom u ibadetu, i to je sreća. Ibadet je sreća. Sreća je ibadet.
- Neki ljudi vrijeme svog života mjere stvarima u njemu, npr., koliko su auta promijenili, poslova, radnih mjesta, koliko su kuća napravili, stanova kupili itd. Mi svoje vrijeme mjerimo s ramazanima, koliko smo ih dočekali i koliko smo ih ispratili. Ovaj šehri ramazan još uvijek je tu, ugostimo ga na najljepši način, on će kad ode, a otići će, Gospodaru kazivati o nama.
- Bajram Šerif Mubarek Olsun, braćo, sestre i prijatelji.