Posvećeno onima koji zaboravljaju EKSER U ZIDU
Autor: Muhamed Velić Objavljeno: 08. Jul 2013. 14:07:55
Kako joj je kazao, samo će ofarbati ili "okrečiti" stan i kupiti novi LCD, marke Sony, i još neke sitnije potrepštine. Dobro, složila se s njim i, budući da je na odmoru, dopustila mu da rukovodi operacijom "farbanje i uređenje stana". Doduše ne tako drage volje, jer ona itekako voli da rukovodi i da odlučuje, ali ovaj put sve prepušta njemu, jer ona radi, a on je na odmoru. Otišao je u novi shopping centar na Marijin Dvoru, ušao u radnju tv tehnike i prodavaču pokazao LCD uperivši prst na mnogo ranije pikiran i odabran aparat; Sony, FULLHD SLIM LEDTV 42 incha, 107 cm, rezolucija: 1,920 x 1,080..., s pratećim i igrajućim svjetlom koje osvjetljava pozadinu na zidu. TV će ostaviti u sobi, pa kada završi s farbanjem stana onda će ga postaviti na zid. Zovnuo je prijatelja, akademskog slikara, da mu sredi taj zid na kojem će stajati novi LCD, ali i da osmisli boje kojima će urediti i osvježiti cijeli stan. I skontali su šta će i kako će; odredili su boje i kako će zidove ofarbati, s time da će se posebno posvetiti desetokvadratnom zidu na kojem će stajati samo taj novi i famozni LCD a iza kojeg će na zidu stalno biti svjetlo koje će preko senzora pratiti mijenjanje svjetla i boja na monitoru. Helem, i taj su zid nakon nekoliko dana uradili, odabrali su dvije pastelne boje, zelenu i žutu, baš one tefsirske, one što dušu i oči odmaraju kada se u njih gleda. Uradili su ga čitavog u šarama arabeske. I zaista je taj zid izazivao divljenje i čekao je još samo da na njega dođe novi LCD sa pozadinskim osvjetljenjem koji će ga još više istaknuti. Kada se zid u potpunosti osušio i kada je bio spreman za upotrebu, iznio je LCD iz sobe, raspakirao ga, primakao do zida jednu manju komodu i na nju postavio LCD, čisto radi probe, jer kasnije će zovnuti majstora da mu na zidu postavi nosač za LCD, kojeg je posebno uzeo.
Stao je, nije mogao da vjeruje, zabezeknut, iz ruku mu je daljniski ispao, a oči su automatski orosile. Počeo je govoriti: "Braćo moja, braćo moja, sestre moje, sestre moje, braćo moja", samo je to ponavljao. Više mu oči nisu samo rosile već je počeo i da plače, glasno, počeo je da jeca i da stalno pita i ponavlja: "Braćo moja, kako je moguće da sam vas zaboravio, da sam vas počeo zaboravljati?! Odakle mi pravo, ko mi je rekao da vas mogu i smijem zaboraviti, šta se to ispriječilo između mene i vas pa sam vas počeo zaboravljati, i to baš i u ovim danima?!", plakao je još glasnije i bolnije. Zatim je nakon nekoliko trenutaka prestao plakati, ustao je iz trosjeda, prišao prelijepom zidu sa LCD-om, ugasio je tv i otkopčao ga s kablova, stavio ga u kutiju i ponovo vratio u sobu. Pomjerio je i malu komodu od zida, ostavivši je na drugom kraju sobe. Prelijepi je zid potpuno oslobodio. Sišao je do podruma, našao jednu malu kištru sa starim ekserima i počeo tražiti najveći ekser. Bila je to jedna zahrđala dvadesetka, ali još uvijek prava i jaka. Uzeo je ekser, također, uzeo je i čekić i vratio se natrag do stana. Odluku je donio brzo, odluku koju neće mijenjati: "Ovaj će zid ostati čist i oslobođen, na njega neće ništa ići, ni LCD, ni slika, ni cvijeće, niti bilo kakav ukras, on je sam po sebi lijep i prelijep, on će predstavljati 'moju Srebrenicu', ovaj će se zid zvati 'moja Srebrenica' i kao takav će ostati!", govorio je sebi. Zatim je uzeo čekić i u sredinu zida, s nekoliko udaraca, zabio je veliki i hrđavi ekser. Taze urađen zid primio ga je lahko, duboko i bolno. Imao je osjećaj kao da ga u srce zabija, kao što i jeste ga u srce zabijao. Ekser, hrđav, crn i otrovan, nijemo je stajao do pola zabijen u zidu. U njegovom centralnom dijelu, u njegovom najljepšem dijelu. Stršio je, provocirao je, bolio je. Na tako lijepom zidu, takav hrđav i ružan ekser. "Na ovom će ekseru visiti moje sjećanje i moje pamćenje. O mojoj braći i mojim sestrama, o meni i mojoj kući, o tome gdje živim, s kime živim i šta su mi uradili, meni, mojoj braći i mojim sestrama. Mojoj majci Srebrenici!", govorio je sebi, zavjetno i obećavajuće. P.S. Posvećeno onima koji zaboravljaju. |