Posvećeno onima koji zaboravljaju
EKSER U ZIDU
Autor: Muhamed Velić
Objavljeno: 08. Jul 2013. 14:07:55
Muhamed VELIĆ: Prizor je bio nevjerovatan, novi LCD je preko digitalnog risivera davao HD sliku, toliko dobru kao da je realna, a svjetlo iza monitora uređen i ofarban zid činio je fascinantnim i uživajućim. I, doista, uživao je u prizoru. I više nego uživao. Bio je to pun pogodak, govorio je sebi poluglasno. Polahko je ispijao svoju kafu i mijenjao kanale na tv-u. Tek na jednom "domaćem" kanalu zastao je, bile su vijesti. A na njima, kao posebna vijest, informacija da su iz Turske krenuli biciklisti, koji će u znak sjećanja na žrtve genocida u Bosni, voziti do Srebrenice i Potočara, u koje će stići 11. jula. Također, i biciklisti i maratonci iz Bihaća, zatim, maratonci iz Vukovara krenuli su prema Srebrenici iz poštovanja prema žrtvama genocida. I onda veliki "Marš mira"...
Zovnuo je suprugu na telefon na poslu, ovog ljeta i to baš onda kad lipa cvjeta, da joj kaže da je odlučio da zajedničku ušteđevinu želi potrošiti na preuređenje stana. Rekla mu je da sačeka dok ne dođe s posla pa će onda razgovarati. I, naravno, čim je ušla u stan, s vrata je počela rondati i tersati da joj se ne sviđa ideja da potroše cjelokupnu ušteđevinu na opremanje i preuređenje stana. Razuvjerio ju je brzo, jer neće potrošiti svu ušteđevinu, možda samo pola ili manje od toga, ostat će novca i za odmora poslije ramazana. Naravno, u kućnom budžetu postoji i stavka "ramazan".

Kako joj je kazao, samo će ofarbati ili "okrečiti" stan i kupiti novi LCD, marke Sony, i još neke sitnije potrepštine. Dobro, složila se s njim i, budući da je na odmoru, dopustila mu da rukovodi operacijom "farbanje i uređenje stana". Doduše ne tako drage volje, jer ona itekako voli da rukovodi i da odlučuje, ali ovaj put sve prepušta njemu, jer ona radi, a on je na odmoru.

Otišao je u novi shopping centar na Marijin Dvoru, ušao u radnju tv tehnike i prodavaču pokazao LCD uperivši prst na mnogo ranije pikiran i odabran aparat; Sony, FULLHD SLIM LEDTV 42 incha, 107 cm, rezolucija: 1,920 x 1,080..., s pratećim i igrajućim svjetlom koje osvjetljava pozadinu na zidu.

TV će ostaviti u sobi, pa kada završi s farbanjem stana onda će ga postaviti na zid.
Zovnuo je prijatelja, akademskog slikara, da mu sredi taj zid na kojem će stajati novi LCD, ali i da osmisli boje kojima će urediti i osvježiti cijeli stan.

I skontali su šta će i kako će; odredili su boje i kako će zidove ofarbati, s time da će se posebno posvetiti desetokvadratnom zidu na kojem će stajati samo taj novi i famozni LCD a iza kojeg će na zidu stalno biti svjetlo koje će preko senzora pratiti mijenjanje svjetla i boja na monitoru.
Helem, i taj su zid nakon nekoliko dana uradili, odabrali su dvije pastelne boje, zelenu i žutu, baš one tefsirske, one što dušu i oči odmaraju kada se u njih gleda. Uradili su ga čitavog u šarama arabeske. I zaista je taj zid izazivao divljenje i čekao je još samo da na njega dođe novi LCD sa pozadinskim osvjetljenjem koji će ga još više istaknuti.

Kada se zid u potpunosti osušio i kada je bio spreman za upotrebu, iznio je LCD iz sobe, raspakirao ga, primakao do zida jednu manju komodu i na nju postavio LCD, čisto radi probe, jer kasnije će zovnuti majstora da mu na zidu postavi nosač za LCD, kojeg je posebno uzeo.

"Na ovom će ekseru visiti moje sjećanje i moje pamćenje. O mojoj braći i mojim sestrama, o meni i mojoj kući, o tome gdje živim, s kime živim i šta su mi uradili, meni, mojoj braći i mojim sestrama. Mojoj majci Srebrenici!", govorio je sebi, zavjetno i obećavajuće.

"Ovaj će zid ostati čist i oslobođen, na njega neće ništa ići, ni LCD, ni slika, ni cvijeće, niti bilo kakav ukras, on je sam po sebi lijep i prelijep, on će predstavljati 'moju Srebrenicu', ovaj će se zid zvati 'moja Srebrenica' i kao takav će ostati!", govorio je sebi. Zatim je uzeo čekić i u sredinu zida, s nekoliko udaraca, zabio je veliki i hrđavi ekser.
I kada je sve to postavio, otišao je do kuhinje i na svome aparatu za espresso kafu napravio kraću kafu, nasuo je i sok od crne ribizle, prinio je to sve do stola u dnevnom boravku, zavalio se u udobni trosjed, uzeo daljinski u ruke i sa bismillom upalio LCD. Prizor je bio nevjerovatan, novi LCD je preko digitalnog risivera davao HD sliku, toliko dobru kao da je realna, a svjetlo iza monitora uređen i ofarban zid činio je fascinantnim i uživajućim. I, doista, uživao je u prizoru. I više nego uživao. Bio je to pun pogodak, govorio je sebi poluglasno. Polahko je ispijao svoju kafu i mijenjao kanale na tv-u. Tek na jednom "domaćem" kanalu zastao je, bile su vijesti. A na njima, kao posebna vijest, informacija da su iz Turske krenuli biciklisti, koji će u znak sjećanja na žrtve genocida u Bosni, voziti do Srebrenice i Potočara, u koje će stići 11. jula. Također, i biciklisti i maratonci iz Bihaća, zatim, maratonci iz Vukovara krenuli su prema Srebrenici iz poštovanja prema žrtvama genocida. I onda veliki "Marš mira"...

Stao je, nije mogao da vjeruje, zabezeknut, iz ruku mu je daljniski ispao, a oči su automatski orosile. Počeo je govoriti: "Braćo moja, braćo moja, sestre moje, sestre moje, braćo moja", samo je to ponavljao. Više mu oči nisu samo rosile već je počeo i da plače, glasno, počeo je da jeca i da stalno pita i ponavlja: "Braćo moja, kako je moguće da sam vas zaboravio, da sam vas počeo zaboravljati?! Odakle mi pravo, ko mi je rekao da vas mogu i smijem zaboraviti, šta se to ispriječilo između mene i vas pa sam vas počeo zaboravljati, i to baš i u ovim danima?!", plakao je još glasnije i bolnije. Zatim je nakon nekoliko trenutaka prestao plakati, ustao je iz trosjeda, prišao prelijepom zidu sa LCD-om, ugasio je tv i otkopčao ga s kablova, stavio ga u kutiju i ponovo vratio u sobu. Pomjerio je i malu komodu od zida, ostavivši je na drugom kraju sobe. Prelijepi je zid potpuno oslobodio. Sišao je do podruma, našao jednu malu kištru sa starim ekserima i počeo tražiti najveći ekser. Bila je to jedna zahrđala dvadesetka, ali još uvijek prava i jaka. Uzeo je ekser, također, uzeo je i čekić i vratio se natrag do stana.

Odluku je donio brzo, odluku koju neće mijenjati: "Ovaj će zid ostati čist i oslobođen, na njega neće ništa ići, ni LCD, ni slika, ni cvijeće, niti bilo kakav ukras, on je sam po sebi lijep i prelijep, on će predstavljati 'moju Srebrenicu', ovaj će se zid zvati 'moja Srebrenica' i kao takav će ostati!", govorio je sebi. Zatim je uzeo čekić i u sredinu zida, s nekoliko udaraca, zabio je veliki i hrđavi ekser. Taze urađen zid primio ga je lahko, duboko i bolno. Imao je osjećaj kao da ga u srce zabija, kao što i jeste ga u srce zabijao.

Ekser, hrđav, crn i otrovan, nijemo je stajao do pola zabijen u zidu. U njegovom centralnom dijelu, u njegovom najljepšem dijelu. Stršio je, provocirao je, bolio je. Na tako lijepom zidu, takav hrđav i ružan ekser.

"Na ovom će ekseru visiti moje sjećanje i moje pamćenje. O mojoj braći i mojim sestrama, o meni i mojoj kući, o tome gdje živim, s kime živim i šta su mi uradili, meni, mojoj braći i mojim sestrama. Mojoj majci Srebrenici!", govorio je sebi, zavjetno i obećavajuće.

P.S. Posvećeno onima koji zaboravljaju.