Emirova majka stalno pita ”čiji si ti čovjek, sine”? SELAM EMIRU SRBINU, SINU MURATOVOM
Autor: Tafilj Marković Objavljeno: 18. Apr 2013. 18:04:41
Emir na arapskom ili perzijskom jeziku izvorno bi značilo zapovjednik ili general, ili pak princ. Emir, je kasnije vremenom postalo ime za visoku plemićku titulu, ili u arapskom svijetu titula koju su dobijali uz svoju funkciiju visoki državni dužnosnici. Znači, emiri upravljaju emiratima što bi dakle bilo nešto poput kneževina u evropskom smislu. Ime Emir je vezano za islamski svijet i pripada muslimanskim imenima. Ime Murat je jako vezano za Osmansko carstvo, jer se zna da je bilo pet sultana sa imenom Murat tj. u Osmanskom carstvu samo je pod imenom Mehmed bilo više sultana ukupno šest, pa se vidi značaj imena Murat a i jako je popularno muslimansko ime. Ovo gore napomenuh, jer Emir ili crkveno kršćeno Nemanja Kusturica, po kozna koji put izjavi: ”Moj otac je bio ateista i uvjek je sebe opisivao kao Srbina. OK, mozda smo bili muslimani 250 godina, ali smo prije toga bili pravoslavci i duboko u sebi smo uvijek bili Srbi, religijom se to ne može promijeniti. Postali smo muslimani samo da bi preživjeli Turke.” Murata, vjerovatno najomraženije ime u srpskom narodu hoće Kusturica da preobrazi u Srbina. Kada bi kroz zemlju Srbiju uzduž i poprijeko pitali: Da li može Murat biti Srbin, odgovor bi garantujem u 100% broju bio; ne, nego Turčin. Rođen od oca Murata Kusturice, novinara koji je bio zaposlen u Informativnom sekretarijatu u Sarajevu i majke Senke Numankadić, koja je radila kao sekretar suda, Emir je rastao u patrijahalnoj porodici boskanskih muslimana u Sarajevu, negdje pročitah i opet se uvjerih da Kusturica u svom lutanju i traženju dobrovoljno izgubljenoga identiteta služi se manipulacijama i lažima. Na njegovu tezu da su možda bili 250 godina muslimani a prije toga pravoslavci, pitanje: A šta bijahu prije pravoslavlja? Zašto se nevrati nazad tj. na samome početku ili izmisli laž-bajku, i kaže; “ preci, mene Emira - Nemanje modernog čovjeka pojavili su se prije otprilike 300.000 godina, malo kasnije od nastanka čovječanstva i jedan mali period bili su muslimani samo 250 god. ostali period smo bili pravoslavci”. Ovu laž-bajku bi mu možda povjerovali u Srbiji ili Crnoj Gori, oni koji idalje preko gusala ratuju sa Turcima i koji za sebe kažu da su nebeski narod. Historija dokazuje da je pravoslavlje nastalo 988. godine a u Srbiji pravoslavna crkva datira od 1219. godine kada je srpska crkva (odnosno žička arhiepiskopija) postala autokefalna a naziv Srpska pravoslavna crkva nosi tek od 1920. godine. Što se srpstva ili pravoslavlja u Bosni tiče postoje dokazi čak i od srpskih historičara da se pravoslavlje na Bosnu proširilo zahvaljujući Osmanskom cartvu. Ovu tezu možete naći i u oxfordjurnals.org pod imenom: “Islamization of the Balkans with special reference to Bosnia” kao i u Holandskom institutu za ratna dokumenta (Nederlands instituut voor Oorlogsdokumentatie), koji jasno kaže da su Osmanlije tj. Turci bili jako tolerantni kada je vjera bila u pitanju i da nisu nasilno islamizirali već su to radili kroz stimilativna sredstva, kao recimo olakšica u porezu i da su pomagali Pravoslavnu crkvu i navode da je na teritoriji Srbije i Bosne najviše crkava i manastira izgrađeno za vrijeme prisustva Osmanskog carstva na tim teritorijama. Također navode da Osmanske vlasti: Sultan, turski dvor, elitne turske vojske, ogromna većina paša, begova ... nikada na vjerskoj osnovi nisu progonili pravoslavce. Dokaz tolerancije u Osmanskom carstvu se vidi u tome da su veliki veziri bili često druge vjere i da nijedna majka od svih Sultana kojih je bilo ukupno 39 nije bila Turkinja. Teror i siledžijstva nad pravoslavnim a i muslimanskim življem, kada ga je bilo, činili su lokalni begovi, age koji su presli na islam da bi se dodvoravali Sultanu. Klasičan primjer Omera Paše Latasa koji je rođen kao Srbin Mihailo Latas iz Like zbog pronevjere novca u Banja Luci primio islam i promijenio ime u Omer. Načinio je najveće zločine nad bosankim begovima i slomio je ustanak bosanskog begovata na čelu sa vezirom Husein-kapetan Gradaščevićem 1850. godine. Oko hiljadu najuglednijih aga i begova je pozatvarao, a oko 400 poslao okovane u Istanbul. Ovo sve dokazuje da se Kusturica valja u blatu u kako rekoh traženju dobrovoljno izgubljenog identiteta. Dakle, unajmanju ruku sve ovo su dokazi da je njegova tvrdnja da su njegovi preci primili islam da bi preživjeli Turke obična laž. Ali, recimo, i to da je tačno zašto se njegovi preci nisu vratili ponovo pravoslavlju onda kada su prije više od 100 godina Turci otišli sa Balkana? Nisu, jer moje sazanje o njegovim precima će jasno dati sliku i zašto i evo dalje dokaza da čovjek u svakoj izjavi kada je njegovo porijeklo i primanje pravoslavlja u pitanju želi da se služi neistinama. Njegovo porijeklo tj. porijeklo plemena Kusturica je iz Hercegovine ili preciznije iz Plane blizu Bileće koja je prije rata brojila oko 800 mještana a sačinjavali su ih stanovnici sa prezimenima Avdić, Đapo i Kusturica. Plana je imala staru kamenu džamiju koja je sagrađena početkom 17 vijeku (dokaz da nije tačna njegova tvrdnja da su 250 godina bili muslimani već najmanje 400 godina) i bila je i u vrijeme komunizma jako posjećena što je još jedan dokaz da su mještani bili veliki vjernici, a ne ateisti kako on tvrdi. Sjećam se kraja osamdesetih da sam se kada bih išao u Stolac sestri u posjetu obavezno zaustavljao u Planu, jer mi je odisala pored toliko kamenjara posebnom toplinom i gostoprimnošću. Za vrijeme četničkih pokolja po Bosni i Hercegovini Plana, uključujući i džamiju, sve je do temelja srušeno i zapaljeno a stanovništvo protjerano ili pobijeno. Da su se kako Kusturica tvrdi kao srbi izjasnjavali vjerovatno se takav zločin nad njima nebi desio. Prvi put sam ponovo kroz Planu prolazio prije nekoliko godina i opet se zaustavih pored mjesta koje mi se čini da je tu bila kahvedžinica na čijoj sam terasi rado uživao u ispijanju turske kahve, ništa osim ruševina i krša nije ostalo, i sjetih se detalja koji nikada neću zaboraviti koji se desio tih godina prilokom puta za Stolac. Tu, dakle u toj kahvedžinici stadoh popiti kahvu. Bijaše petak malo prije podneva, dok uživah u lijepom mirisu kahve, osim mene na terasi nikoga nebijaše, priđe čovjek koji me posluži, vjerovatno vlasnik u žurbi mi reče; “samo ti uživaj, polahko, kada popiješ kahvu nemoraš je ni platiti, srećan ti put, ja odoh na džumu, valja klanjat”. I, tada dok se tog događaja sjetih pomislih, za ime dragog Allaha, zar može od onakvih ljudi se izroditi onakav nesoj kao što je Emir Kusturica?! To što se na Đurđevdan 2005., krstio u Srpskoj pravoslavnoj crkvi kao Nemanja Kusturica u manastiru Savina, blizu Herceg Novog u Crnoj Gori, mislim da niko nema problem. To je individualno pravo svakog pojedinca da svoja vjerska osećanja iskazuje onako kako on misli da je skladno sa njegovim ubjeđenjima. Samo se pitam, zašto se poziva na rahmetli oca Murata i njegov mezar blati i zašto se nije pokrstio dok mu je otac bio živ i zašto nije majci, koja je dok se on krstio u tom trenutku bila na samrti, kazao za njegov izbor. Ne, on je to uradio poslije smrti oca i uz neznanje njegove majke. “Svijet ima dovoljno za svačiju potrebu, ali nema dovoljno za svačiju pohlepu” je misao Mahatme Gandija i najbolje objasnjava motive zbog kojih je Kusturica prešao u pravoslavlje, ustvari bolje reći svetoslavlje, jer zbog te njegove pohlepe pljuvao je i pljuva na Sarajevo i Bosnu da bi bio nagrađivan za to pljuvanje od Miloševića i Koštunice Mokrom Gorom i Drvengradom u njoj, a od Dodika u Višegradu otetom bošnjačkom zemljom za Kamengrad- Andrićgrad koji gradi. Zapamti Emire, prokleto je sve ono što je oteto! I kada budeš prolazio kroz sela širom Srbije i Bosne, upitaj seljane koja im tragedija zakucala na kućnom pragu posebno nakon genocida nad Bošnjacima, pljački i divljanja koje su činili u BiH. Poslije tog majčinog pitanja šta više reći o Kusturici a da ima smisao ili težinu. Zapravo, splitski filmski kritičar, novinar i pisac Jurica Pavičić, je dobru stvar rekao / napisao da ništa, ali ništa, nije tako nepovratno propalo kao Kusturica. Ili ono što dođe od srpske turbo folkerke Jelene Karleuše koja imade petlju i reče Emiru; “Pošto je Emir Turčin, želim da poručim ako budem predsjednik Srbije u “mojoj” Srbiji, Turci neće morati da se pozdravljaju sa tri prsta!“ Džaba Emire možda te tvoja Maja i tazbina Mandići gledaju kao Nemanju Srbina, ali ostali Srbi te izgleda neće kao Srbina već samo kao Turčina koji nakon genocida nad Bošnajcima odrađuješ najprljavije poslove. Pošto je moja duša merhametli, želim svim ljudima dobre volje sve najljepše, tako zelim i vašem sinu (ako se nevaram Striboru), da bude svoj, da se moli Bogu onome i onamo gdje njemu odgovara, da se izjašnjava onako kako osjeća i da to bude tako do groba. Jedino bih mu zaželio da luta između oca Emira i oca Nemanje. Ili, kada ga biju, kao onomad u Čajetini, da li se pita, biju li ga što mu je otac Emir ili mu pljuske dijele što mu je otac Nemanja. Ne bih želio nikada ni tvoja Maja pa ni ti, da vašeg sina Stribora pitate “čiji si ti čovjek, sine?” teško je to breme moj Emire. Teško je breme kada i rođena majka počne da u svoga sina jedinca sumnja. Emire, Nemanja, Srbine ondašnji - Bošnjače, čiji si ti čovjek, čovječe? Ili si samo (neka) Neman(ja) koji unosi nemir. P.S. Bio u mojoj ulici u Titogradu sadasnjoj Podgorici, jedan, mislim porijeklom iz Priboja musliman, zvao se Selman ozženjen Srpkinjom, živio je kao podstanar i moj otac Ramo mu uvijek kada bi ga vidio da sa zženom sjedi u bašči i pije kahvu nazove sabahajrola ili merhaba, a on bi odgovarao sa dobro jutro ili zdravo. Ja, poslije nekloliko puta kada to čuh pitah oca što mu nazivaš uvjek sabahajrola i merhaba kad vidiš ko i kakav je iz kuhinje mu se svinjska mast čuje, a i neće da ti odgovori nego, stalno ti odgovara sa dobro jutro ili zdravo? Na to mi otac reče “neka, ja to namjerno da ga podjestim ko je a i malo da mu vlahinju (ženu) nerviram”. Tako i Emira Kusturicu treba uvjek podsjetiti odakle je i nazvati mu selam. |