Avdo METJAHIĆ: Najgori zulum je kad vlast i država proba silovati istinu, kad ta vlast namjero uništi ekonomiju tom narodu, kad svoje poslušnike i podobne postavlja ili pak agituje za predstavnike tog naroda. Kad u organima vlasti, policiji i sudstvu postavlja svoje kadrove koji nisu porijeklom iz tog kraja. Kad u državnim organima taj narod nije zastupljen po procentu svog bivstvovanja. Kad mu ta država, kao državni simboli, vrati zastavu i grb koji će ih podsjećat na vakat genocida i opominjati; da pod tom zastavom u malo bošnjačko-albanskom narodu nije došao kraj i da to započeto dovrši. Kad mu ta država od privatnih bogatih planiskih predjela koje je taj narod koristio da bi proživljavao, napravi Nacionalni park.

Šta čovjeka najviše iritira kroz život, pitanje je ove kolumne; siguran sam da mnogi svjesni imaju odgovor, to je nepravda!
Odkud sad nepravda a živimo u dobu kad bi demokracija trebala da prevladava sviješću čovjeka i kad bi trebalo da ljudi poravnjaju neke račune i da će to civilizacijski uradit.
Kroz prošlost čovjeka ili naroda izdešavale su se brojni događaji koji ostaju u čovjeku vječno. Nekio od tih često iritiraju njegovu ranjenu sujetu. Takve rane nikad ne zarastaju, jer ih u većini slučajeva niko na adekvatan način ne proba liječiti, a čovjek sam to ne može.
Civilizacija, a ni vjera, ne dozvoljavaju osvetu za ranjenu sujetu, specijalno ne nad nedužnim ljudima. Jer osveta je uvijek bila i ostala oružje slabih.

Čovjek koji dobije šačicu vlasti postaje opasan, za svakog koji mu priđe sa “pogrešne” strane, jer se plaši da ne bi h izgubio tu snagu koju zovu vast. Pogledajmo ljude koji su izabrani na nekoj dužnosti, pa čim se popne na „tron“, nikad ga više da siđe sa njega, kao da ga zakuju za stolicu. Očito je da je moć vladanja nad drugima neodoljiva slast tamne strane čovjeka. Kad jednom čovjek vlada, nesnosna je vlast drugog nad njime, reče jedan svjetski um, a dokaz je uočljiv i za slijepca, jer traži da ga se glasa opet i opet, i tako do samrti. Čim takav bude izglasan odmah zaboravi ko mu je povjerio taj užitak, ko mu je priuštio njegovoj zelji i ko mu je dao povjerenje!? Naravno ljudi, narod, glasači, koje ih takav ‘zajaše’ kao da su državno magare, a misli da je on dorat, pa da ga narod treba timarit vječno.

Naravno da imamo političara, ponekad dobrih i pravednih, ali imamo onih koj sa pravom možemo nazvati „politikanti“ koji su u politici kao u bolesničkoj postelji, prevrćući se s boka na leđa, s leđa na stomak, i tako mijenjajući poziciju i uvjeravajuići sebi da će tako lakše i udobnije ležati. Takvi se svom narodu predstavljaju, da su ljudi od povjerenja pravde i zakona, ali čim zasjednu na „tron“, postaju ljudi bez vjere i zakona. Takvi postaju simbol politike, veloko-državnog projekta, pa ih više nije briga ko ih je doveo tu. Mnogi zaboravljaju na onu narodnu: „Danas vezir, sutra rezil” i da nikome nije do zore gorjelo.

Da budem direktniji, čestitost čovjeka je znak snage, a licemjerje uvijek je bilo znak slabosti i fukarluka, to negdje pročitah i ostaje u meni, vjerujući u to svim svojim bićem, kao što vjerujem da je patriotizam čovjekoljublje, lijepa strana čovjeka.

Nedavno jedna grupa Bošnjaka, muslimana u Crnoj Gori, da bi obiljezila stogodišnjicu genocida u Plavu i Gusinju iz 1912-13. godine, ove događaje nazva „zulum“, sa čime omalovaži istinu.
Dižemo svoj glas, jer je time učinjena nepravda onima dvanaestorici stijeljanih plavskih prvaka na Racini. Dižemo svoj glas za one strijeljane i masakrirane na Previji, njih preko osam stotina, dižemo svoj glas za one masakrirane u dvije ture, iste godine na kršu Čekića, kod Gusinja, njih 450. Dižemo svoj glas na sve ubijene po potoka i voznika, zato što su bili muslimani, Bošnjaci i Albanci. Dižemo svoj glas za sve opljačkane, protjerane i silovane, jer za takav zločin nema drugog imena osim GENOCID, a nikako zulum tj. nasilje, kako bi to naša vjerska i politička garda htjela sramno nazvati.

Ako je taj skup bio organizovan da se udovolji vlastima a ne žrtvama genocida, narodu i istini, onda nemao riječi. Znači, lažna je to bila dženaza i mazanje očiju bošnjačke i albanske javosti. Baš u vezi ovakvih istupa političke i vjerske garde, dobro nam dolazi ona narodnosna: “Nije junak onaj koji udara, nego je junak onaj koji to sve izdrži”.

Izdržat će taj naš narod i to, jer je izdržao i preživio genocid, bio je ubijan, ali nikad ubijen, bio je protjrean ali nikad nije zaboravio svoj rodni kraj ni zašto je morao napustit svoj rodni toprak. Onaj dio Plavljana i Gusinjana koji je ostao da čuva tapije svog postojanja u toj dolini, prolazio je iz ziluma u zulum, poslije genocida iz 1912-13., i to se nastavilo do današnjih dana.

Najteži zulum koji boli i koji je nesnosiv dolazi od neistine, od svog čovjeka, onog kojeg je odhranila ta naša dolina, a on je prlja, bacajući u blato istinu, koju je spoznao čitavi svijet, sve za račun vlasti koja je nepravedna, koja je bahata, koja je ne-narodna i necivilizovana
Sjećam se riječi starih i svjesnih koji su preživjeli ta teška vremena i nezaboravne strahote, koji su nas upućivali na ljepotu ljudskosti i znali su često reći: “Oni koji bi da predstavljaju svoj narod ne smiju taj narod tjerati pred sobom kao hajvane, nego ići za narodom”, a to nikad u nas nije radila politikanska garda.

Da se vratimo riječi “zulum” što u narodnosnom jeziku znači, nasilje, a zulimćar može bit pojedinac, grupa, a i vlast, zar ne? Zulumćar je čovjek koji vrši nasilje nad ženom, nad svojom familijom, komšilukom pa i dalje. Vlast zna da nameće zulum, nad pojedincima i grupama, koji su protivnici te i takve vlasti, i također nad drugim i drugačijim vjerama i nacijama, koje im nisu podobne.

Da nebi ulazili dublje o opisu zuluma, kojeg nameće vlast onim “podanicima” koji ne “zaboravljaju”, i koji traže pravdu za sebe i svoj narod. Samo će mo onako usput napomenut par tih zuluma koji su vidljivi i za slijepca, na tim našim prostorima.

Najgori zulum je kad vlast i država proba silovati istinu, kad ta vlast namjero uništi ekonomiju tom narodu, kad svoje poslušnike i podobne postavlja ili pak agituje za predstavnike tog naroda. Kad u organima vlasti, policiji i sudstvu postavlja svoje kadrove koji nisu porijeklom iz tog kraja. Kad u državnim organima taj narod nije zastupljen po procentu svog bivstvovanja. Kad mu ta država, kao državni simboli, vrati zastavu i grb koji će ih podsjećat na vakat genocida i opominjati; da pod tom zastavom u malo bošnjačko-albanskom narodu nije došao kraj i da to započeto dovrši. Kad mu ta država od privatnih bogatih planiskih predjela koje je taj narod koristio da bi proživljavao, napravi Nacionalni park. I to je zulum. A tom zulumu svakako pripada raseljavanje i napuštanje mladih naraštaja svog topraka, jer mu je vlast uništila i posljednju prospektivu življenja.

Da se ponovo vratimo nazivu za masakre, nasilno mijenjanje vjere, silovanju, pljački i protjerivanja, zatiranje kulturne baštine i svih vrijednosti jednog naroda, za koje UN ustanovi i definisa, da je to genocid.

Postoji riječ na engleskom jeziku “atrocity” a definicija je; “okrutno ili brutalano”. Naziv za ono što se desilo našim precima 1912-13. u našem rodnom kraju, sa pravom možemo nazvati i holokost što je značenje za zvjerstva i svireposti.

Bošnjaci i Albanci koji rade na rasvjetljavanju i obilježavanju stratišta svojih predaka iz 1912-13. godine, a rade na tome, još od ranih devedesetih godina prošlog vijeka, ove događaje neće nazvati nikako drugačije nego kako su kvalifikovani od svjetske Organizacije Ujedinjenih Nacija, a to je samo jedno - GENOCID.

Riječ genocid sastavljena je od grčke riječi “geno” za rasu ili pleme, a “cide” dolazi od latinske riječi, za ubojstvo. Definicija genocida prema UN-u je: “Namjerno i sistematsko istrebljivanje nacionalne, rasne, političke ili kulturne skupine”, što se desilo u Plavu i Gusinju 1912-13. uključujući i 1919. godinu.

Nekad nedavno u toj lijepoj dolini, kako ju nazva okupator, crnogrski kralj Nikola: “Pitomi Plav i Gusinje”, po popisu iz 1905. godine, živjelo je preko 26.000 stanovnika. Danas jedno stoljeće kasnije živi samo 13.000 stanovnika, od tog broja najmanje četiri hiljade je pravoslavca. Umjesto da natalitet raste, u plavsko-gusinjskom kraju on se drastično smanjio. Valjda nam ovo nešto govori.
Neka Crna Gora predstavi i jedan događaj u vremenu od pet vjekova, “dokumentarno”, kao što ovo mi činimo, da su ova dva naroda, Bošnjaci i Albanci, napravili ikakav zločin tih razmjera ili približno. Mi njihovi potomci spremni smo se izviniti Cnogorcima i Srbima, prihvatit krivicu naših predaka i svim stradalim podignuti spomen obilježje.

Poznato nam je da svi Crnogorci i Srbi nisu učestvovali u tim zločinima, ali nam nije poznato da je iko od njih osudio te zločine, nego su ih većina odobravali.
U vremenu turske vladavine od skoro pet vjekova, jedan mali broj pravoslavaca živio je sa našim precima u miru, koje su naši preci tretirali komšijama, prijateljima i pobratimima. Okupacijom plavsko-gusinjskog kraja 1912. godine, to se mijenja i većina tih komšija postaju ljudi režima koji slijepo izvršavaju ono što režim i Njegoš traži do njih. Neka ovo ostane za neku drugu temu, koja se sama od sebe nameće…

Ne možemo naći mnogo primjera kroz historiju gdje pojedinci iz bošnjačkog naroda sa toliko želje i strasti rade na uništenju sopstvenog postojanja i istine, i to bez stida a sve za račun režima.
Također stižu do nas glasine da je politikanska garda uz političke marifetluke, na čelu sa Bošnjačkom strankom, u dogovor sa vlastima CG; prihvatila da neće tražit izvinjenje, pa čak neće ni insistirati na genocidu nad žrtvama 1912-13. godine. Znači garnitura politikanske garde, bi da trguje sa kostima naših predaka radi nekih personalnih interesa i ciljeva.

Da li je za povjerovati, nisam siguran, ali se moramo držati one narodne: „Gdje ima dima, tu ima i vatre“. Poslije svega onoga što je urađeno početkom marta mjeseca ove godine u Plavu, od politikanske garde bi ispalo samo jedno ‘tresla se gora, rodio se miš’.

Ako se dokaže da je ovo istina, što ne bih želio vjerovati, dolazimo do zaključka, da je naš narod ostao bez prvaka i da ga vode, bitange, vucibatine, nitkovi, lažovi, lupeži, grabljivci i ništarija.
Molimo Uzvišenog Boga da su ovo samo lažne glasine i način da se uvuče pometnja u naš narod. Inače, koliko toliko i ono što je odrađeno u Plavu 5. marta, ne smije biti okaljano. Oni koji bi da pred svijetom prikriju odgovornost za zločine genocida iz 1912-13.godine, ovakvim činom i trgovanjem, značilo bi da naša politikanska garda daje podršku i saučesništvo državnoj hunti CG, da prikrije istinu o zločinima.

Pitamo vas Plavljani i Gusinjani, da li biste dozvolili da se ona dženaza klanjana u Plavu žrtvama genocida, pretrvori u javno ruglo, a na vašu i našu sramotu?

Šefica Ureda Vijeća Evrope Mary Ann Hennessey nedavno izjavi: „Dakle, imamo tri glavna problema, a to su demokratija, ljudska prava i vladavina zakona koji moraju da se integrišu i ponovo se vraćamo na vrijednost individue, njihovim individualnim, ljudskim pravima i pravu da dođu do pravde”, pa dodaje: "Ljudska prava su za ljudska bića, a to je nešto što treba biti utvrđeno Ustavom”.
Jedno sam u istinu zadovoljan da više nije san nego java i da su se pokrenili i oni što se koprcaju u svom ležaju posljednjih nekoliko decenija, a ono što me najviše čini sretnim jest; da se više ne šapuće, po budžaka o događajima iz 1912-13.godine. Istupaju potomci žrtava naprijed, sa razočaravanjem na vlast, koja bi da se prikaže demokratska i narodnosna, što dosad nije bila niti pokazala.