Brojni intelektualci, pa i običan svijet, proteklih mjeseci pokazali su visoku svijest u povodu obilježavanja 100.godišnjice od crnogorskog genocida nad Bošnjacima i Albancima u plavsko-gusinjskom kraju. Svako iz svog ugla želi dati doprinos u sjećanju na svoje pretke koji su stradali zbog pripadnosti islamu, bošnjačkoj i albanskoj naciji. Umjetnik Mirsad Koljenović svoj doprnos daje umjetničkim djelom, odnosno slikom koju je uradio tehnikom ulje na platnu, koju uz ovaj kraći razgovor ekskluzivno objavljujemo.

Mirsad KOLJENOVIĆ: Saznao sam za mnoge događaje, one koji su se desili davno, pa sve do dana kada sam ih čuo. Ljudi koji su ih međusobno prepričavali, očito su ih pričali tako ubjedljivo i slikovito, da sam ih pamtio kao filmove. Na njihovim sam licima vidio divljenje dok su spominjali njihova imena, koja su najčešće nabrajana istim redom mulla Sado Musić, Demo Marković, Junuz Nugov Omeragić, Hajro Nurov Omeragić, Ago Jakupov Ferović, Emin Jakupov Ferović, Šećo Ferović, Mazo Hadžimušović, Hako Hadžimušović, Osman-aga Bilalagin Šehović, Bećo Mehmedov Aljihuljić i Šećo Mehmedov Aljihuljić.

Bošnjaci.Net: Poštovani g. Koljenoviću, nedavno smo objavili razgovor sa umjetnikom Ibrahimom Rekovićem, koji je u povodu 100.godišnjice genocida nad Bošnjacima i Albancima u plavsko-gusinjskom kraju, konkretnije - povodom strijeljanja plavskih prvaka 5.marta 1913. uradio umjetničku kompoziciju na kojoj je javnosti kistom dočarao šta se zapravo dogodilo u našem zavičaju. Sada objavljujemo i vaš umjetnički rad ulje na platnu pa bi vas zamolili da nam kažete zašto vas je inspirirao taj događaj od prije jednog stoljeća?
KOLJENOVIĆ: Od svog najranijeg djetinjstva sam slušao, skoro kroz šapat, kada se spominjao POKOLJ NA RACINI 1913., najkraća i najčešća rečenica za to zlo nad našim narodom. Tako sam se, sazrijevajući u umjetnika, već više godina nosio mišlju, kojima sam kombinovao i skicirao najbolju ideju za slikanje slike, isključivo tehnikom ulje na platnu. Naravno, ne da bih se od prodaje te slike obogatio ili proslavio, već da bih na taj način poslao poruku ljudima, da sam saznao za taj zločin i da bih učinio pomen odnosno odao rahmet tim ali svim žrtvama 1912. i 1913. godine od Plava i Gusinja do Previje.

Bošnjaci.Net: Da li vam je kao umjetnku bilo teško da tu ideju prenesete na umjetničkom platnu?
KOLJENOVIĆ: Ono što mi se desilo, dešava se svim umjetnicima, upravo teškoća da svoju ideju iznesem iz sebe i postavim je na platno. Ovo je specifičan slučaj stradanja našeg nevinog naroda time i samu ideju čini još težom. Ipak, ideja je sada na platnu i ona je sada dio javne umjetničke poublikacije.

Bošnjaci.Net: Da bi uradili umjetnički rad nosili ste u sebi dio historijskih događaja. Šta ste ustvari saznali o zločinima genocida nad našim precima prije jednog stoljeća?
KOLJENOVIĆ: Saznao sam za mnoge događaje, one koji su se desili davno, pa sve do dana kada sam ih čuo. Ljudi koji su ih međusobno prepričavali, očito su ih pričali tako ubjedljivo i slikovito, da sam ih pamtio kao filmove. Na njihovim sam licima vidio divljenje dok su spominjali njihova imena, koja su najčešće nabrajana istim redom mulla Sado Musić, Demo Marković, Junuz Nugov Omeragić, Hajro Nurov Omeragić, Ago Jakupov Ferović, Emin Jakupov Ferović, Šećo Ferović, Mazo Hadžimušović, Hako Hadžimušović, Osman-aga Bilalagin Šehović, Bećo Mehmedov Aljihuljić i Šećo Mehmedov Aljihuljić.
Više sam puta čuo neke uglavnom starije ljude, kako su govorili: “E slušajte ljuđi, naši to njima nebi tako činjeli", a drugi bi dodavao: "E ne valla, ako biše se bilji u boj, ka oni nas - ka mi nji', drukše ne!"

Strijelanje i pokolj na Racini 1913. (Mirsad Koljenović)

Bošnjaci.Net: Tužna je sudbina našeg naroda, a isto tako je preslikana u svim krajevima gdje žive i gdje su živjeli Bošnjaci?
KOLJENOVIĆ: Jest' baš tako. Koliko je priča nekog događaja tužna i tragična, najbolje bih saznao kada bih ugledao da su se očeve tamne naočare zamaglile od suza. Ponekad bi se desilo da mu ispod njih niz naborano lice otkotrlja poneka suza. Tada bi otac skinuo naočare i svojom bijelom maramicom obrisao lice i očne duplje...

Bošnjaci.Net: Da li to znači da su vas upravo ti tužni momenti potakli na umjetnički rad?
KOLJENOVIĆ: Jesu, jer sam upravo tako došao do svoje verzije za sliku, imajući u vidu da sve što bih naslikao bilo bi već viđeno, pa istovremeno i očekivano i lahko, te za posmatrače i monotono. Ipak, uspio sam da je dovedem do kraja, nadajući se da sam pogodio suštinu na jedan simboličan način.

Bošnjaci.Net: Kada ste je uspjeli završiti?
KOLJENOVIĆ: Uobičajenu signaturu sam uspio da nanesem tek dva dana prije nego smo u Plavu klanjali dženazu u odsustvu.

Bošnjaci.Net: To znači da ste dio svog djetinjstva kada ste slušali sve te priče iz perioda stradanja utkali u slici?
KOLJENOVIĆ: Baš tako, jer se sada se već zna da sam svoje djetinjstvo proveo u Plavu i Gusinju, pa iako tamo nisam rođen, ali kada sam otuda otišao sa sobom sam ponio duh zavičaja. Ponio sam u stvari ono najljepše a isto i najdramatičnije, a to su dječija igra, doživljaji, saznanja, a eto i dio historije koju cijelo stoljeće nosimo u grudima i ljubomorno čuvamo. Danas je došlo vrijeme da se nakon 100 godina od crnogorskog genocida nad našima javno govori, ali evo i umjetnički ovjekovječi. Kad nisu oni iz vrha vlasti kroz vrijeme, onda opet moraju potomci žrtava.