Muhamed ĆEMAN: Na bošnjačkim sijelima na Kosovu, i ne samo na Kosovu, pričalo se o hrabrosti mudžahida, o ulaganju njihovog imetka i njihovih života za interese islama, a time direktno i za „bošnjačku stvar“, dok je istovremeno nemali broj Bošnjaka tada preferirao podrum nad hrabrom odbranom od agresije. A također se pričalo o Bošnjacima u Sandžaku, ponajviše o onima iz južnog dijela – valjda zbog činjenice da smo i sami rodom sa tog prostora. Govorilo se o ljudima, najčešće intelektualcima, koji su svoje sposobnosti stavili u službu svog naroda. Govorilo se o tome kako su hapšeni i premlaćivani, ali i o njihovom hrabrom držanju tokom svih tih nedaća, te i tokom namještenih suđenja.

Polovinom mjeseca februara, na respektabilnom bošnjačkom web magazinu Bošnjaci.net, osvanuo je tekst uvaženog dr. Haruna Hadžića, naslovljen - „Esej o hazreti Hidru“. U navedenom tekstu, profesor Hadžić prenosi određena sjećanja koja se vežu za njegovo nepravedno hapšenje i druge nemile događaje koji su uslijedili, od strane brutalnog terora tadašnjih crnogorskih vlasti. Profesor Hadžić sagledava zatvorski i post-zatvorski period iz perspektive današnjeg vremena, sumira utiske i propituje rezultate, te na jednom mjestu konstatira da „danas o robijašima iz SDA više nema ni pomena. Već su odavno zaboravljeni.“ Iako se iz eseja jasno da zaključiti da dr. Hadžić ne žali zbog svog tadašnjeg jasno iskazanog i dokazanog patriotizma, požrtvovanja i ispaštanja zarad interesa svog naroda, osjeti se određeni nivo razočarenja zbog svega onoga što se nakon toga izdešavalo na prostoru Sandžaka.

Kod autora, dr. Hadžića, nema mjesta za dilemu, ali siguran sam da je prisutna kod čitaoca njegovog priloga. - Isplati li se biti patriota, pitanje je koje muči mnoge Bošnjake?

Zbog navedenog pitanja, želio bih podijeliti moje lično životno iskustvo koje se usko veže i za događaje čiji je akter bio dr. Hadžić, a koji će posvjedočiti da vrlo često, nismo ni svjesni svih pozitivnih impakta našeg zalaganja i eventualnog požrtvovanja u kontekstu prevencije i promocije bošnjačkih interesa.

Nesuđeni Titov pionir
Početak raspada Jugoslavije sam dočekao u klupi đaka prvaka. Sjećam se da mi je tada bilo žao što pripadam prvoj generaciji učenika koja neće biti uključena u Titove pionire, kao što je to dotadašnja tradicija nalagala da se proces učlanjenja provodi u prvom razredu osnovne škole, tijekom svečanosti za Dan Republike, kada bi učenici položili „pionirsku prisegu“. S protokom vremena se moja žal za propuštenim pionirstvom transformirala u pravo zadovoljstvo. Bilo je to vrijeme koje je obilježilo veliko stradanje Bošnjaka, gotovo u svim dijelovima bivše Jugoslavije, ponajviše u Bosni, ali istovremeno i vrijeme vjerskog i nacionalnog osvješćivanja, tj. povratka izvoru u duhovnom smislu i korijenima u nacionalnom. U tom vremenu, dva su momenta možda i ponajviše uticala na formiranje mog identiteta, tj. moje ličnosti.

Akteri prvog su nebošnjaci, dok su akteri drugog Bošnjaci među kojima upravo i dr. Harun Hadžić.

Dvije skupine ljudi zbog kojih sam osjećao ponos
Naime, svježe se sjećam tadašnjih posjedaka na kojima se govorilo o hrabrim mudžahidima, najčešće Arapima koji nisu mogli mirno posmatrati klanje njihove braće Bošnjaka i silovanje sestri Bošnjakinja, a ni druge zločine koji su se dešavali pred očima cjelokupne svjetske javnosti. Na bošnjačkim sijelima na Kosovu, i ne samo na Kosovu, pričalo se o hrabrosti mudžahida, o ulaganju njihovog imetka i njihovih života za interese islama, a time direktno i za „bošnjačku stvar“, dok je istovremeno nemali broj Bošnjaka tada preferirao podrum nad hrabrom odbranom od agresije. A također se pričalo o Bošnjacima u Sandžaku, ponajviše o onima iz južnog dijela – valjda zbog činjenice da smo i sami rodom sa tog prostora. Govorilo se o ljudima, najčešće intelektualcima, koji su svoje sposobnosti stavili u službu svog naroda. Govorilo se o tome kako su hapšeni i

Dr. Harun Hadžić ĆEMAN: Iz eseja jasno da zaključiti da dr. Hadžić ne žali zbog svog tadašnjeg jasno iskazanog i dokazanog patriotizma, požrtvovanja i ispaštanja zarad interesa svog naroda, osjeti se određeni nivo razočarenja zbog svega onoga što se nakon toga izdešavalo na prostoru Sandžaka.

premlaćivani, ali i o njihovom hrabrom držanju tokom svih tih nedaća, te i tokom namještenih suđenja. Sve te priče sam slušao kao 10-ogodišnjak, i osjećao ogroman ponos što pripadam ummetu – zbog onih prvih, i bošnjačkom nacionalnom korpusu – zbog ovih drugih. Znam da nisam bio jedini koji se tako osjećao, već su slična iskustva svjedočili i drugi članovi moje uže porodice i druge osobe iz okruženja.

Iz tog razloga smatram važnim ovo moje svjedočenje, jer znam da nisam sam koji duguje zahvalu akterima tih događaja koji su inspirisali čitavu novu generaciju mladih ljudi, koji će u granicama svojih mogućnosti nastaviti ulagati trud kako se Bošnjaci nikada više ne bi našli pod tuđ nož.

Nepravda srazmjerna zasluzi
Nažalost, oni koji su najviše zadužili bošnjački narod, u zadnjih deceniju i pol trpe i najveću nepravdu. Što su mudžahida nebošnjaka tiče, dok su prosipali svoj krv i rasturali svoje kosti po bosanskim brdima, svi su ih hvalili i uzdizali, dodjeljivali im najveća ratna priznanja, da bi nakon svega dočekali period u kojem su se isti ti ljudi, od kojih su mnogi i bošnjački zetovi, hapsili, proganjali, deportirali, nasilno rastavljali od njihovih porodica itd., i to najčešće protivzakonito. Kao primjer, dovoljno je pomenuti „Alžirsku grupu“, ili pak slučaj Ebu Hamze, koji se bez i jednog prekršaja već godinama bespravno nalazi u pritvoru unutar Imigracionog centra u ulici Draže Mihailovića, u Istočnom Sarajevu, jer je nekom našem poltronu palo na pamet da ga proglasi prijetnjom za nacionalnu sigurnost. Nepravda koja je njima pričinjena je recipročna doprinosu koji su ti ljudi dali u odbrani Bosne i Bošnjaka. Takvo postupanje nam ne služi na čast, i nije u skladu s bošnjačkom tradicijom.

Slična vrsta nepravde se sprovodi(la) i nad bošnjačkim gazijama iz Sandžaka, koji su se drznuli tih godina dignuti glavu i staviti se ispred svog naroda, što srpskom i crnogorskom režimu svakako nije bilo drago, a možda još manje njihovim poslušnicima iz bošnjačkog naroda, koje dr. Hadžić nakratko pominje u svom tekstu.

Hazretihidrovska uloga
Međutim, značaj i snaga njihovog uloženog truda se krije tamo gdje se oni možda i najmanje nadaju. – Naime, mislim da je njihova uloga, gledajući s današnje tačke gledišta, upravo i u potpunosti Hazretihidrovska. – Podučili su nas, i to vrlo praktično, kako se treba boriti za interese islama, za interese muslimana, za interese Bošnjaka i vrijednosti koje baštinimo vijekovima. Ponudili su nam model i inspiraciju zahvaljujući kojima su naša čula osjetljivija i efikasnija u prepoznavanju i razlikovanju poltrona i oportunista od iskrenih radnika. Obilježili su jednu epohu, i nadahnuli druge da pođu njihovim stopama. Pojasnili su nam da se ne smije očekivati puno od ljudi, već ponajprije od Gospodara ljudi. Zbog toga što je prava i pravična, i na posljetku jedina sigurna nagrada kod Uzvišenog.