Umjetnik Ibrahim Reković Naši preci su zaslužili da ih se sa posebnim pijetetom sjećamo. Smatram da bi se tim žrtvama na najljepši način odužili, između ostaloga pokretanjem inicijative prema Skupštini Opštine Plav, koju i ja koristeći ovu priliku u svojstvu vašeg sagovornika, jer nažalost drugih nemam, evo sada kandidujem da se u okviru obilježavanja 100-godišnjice od njihovog strijeljanja, jednoj od plavskih ulica, možda umjesto Racina, da ime ULICA PLAVSKIH PRVAKA.

Bjelježenje pamćenja je najbolji način borbe protivu zaborava
Bošnjaci.Net: Uvaženi gospodine Rekoviću, u periodu smo 100.godišnjice genocida koji je izvršila Vojska Kraljevine Crne Gore nad Bošnjacima i Albancima u plavsko-gusinjskom kraju 1912. 1913., tada je na vrhu crnogorske piramide vlasti bio kralj Nikola. Vi ste danas među starijim građanima Plava, dok kroz radni vijek obnašali ste više važnih funkcija u općini. Kroz godine življenja naslušali ste se priča o događajima nasilnog masovnog pokrštavanja muslimana, pokolju na Previji, strijeljanjima u Plavu i Gusinju... Možete li nam bar u kratkim crtama reći na osnovu onaga što ste čuli, zapamtili, bilježili i čuvali u sebi, šta se prije jednog stoljeća dešavalo u plavsko-gusinjskoj ljugi, na tromeđi Albanije, Kosova i CG?
REKOVIĆ: Prije nego odgovorim na postavljeno pitanje želim da kažem da mi nije beš prijatno što me potsjećaš na starost, kao da se to iz priloženog ne vidi. Svi se mi žalimo na manjak para i na višak godina. Pare nam niko neda, a godine neće da uzme. No, tu je šta je.
Za vaše čitaoce otkrit ću jednu stvarnost iz mojih školskih dana. Imao sam jako veliku averziju prema historiji koju smo učili u osnovnoj i srednjoj. Prosto je nisam volio, niti sam učio išta što nisam morao. Kao da sam predosjećao da su je pisali ljudi na osnovu priča a ne na osnovu činjenica. I kada su bile činjenice, one su birane, i u skladu sa raspoloženjem autora, njegovog naroda, a često i naručioca. Eto zašto nisam volio predmet historiju.
Jednostavno pogrešno učenje historije navodi mladost da stiču pogrešna znanja. Zar nije istina da su neznatni rezultati pojedinaca i pojedinih naroda uzdizani visoko, dok se na drugoj strani, sve svjesno potirali. Najzad iz takvo «skrojene» historije je dobrim dijelom proizašla mržnja i netrpeljivost među narodima. Baš je tako! Počinioci na sve načine pokušavaju da sakriju istinu od neposrednih očevidaca i sudionika, zatiranjem pisanih materijalnih i tragova.
Mislim da je akademik Zuvdija Hodžić to najslikovitije opisao u knjizi «Gusinjska godina», prenosim par fraza: »Našu djecu u škole ubjeđuju da su Turci, a uče ih da mrze Turke«, »Svoju djecu uče da mrze našu, a našu da mrze sami sebe» i «Kao da mi nismo imali ni junaka, ni običaja, ni ljudi, ni pjesama, ni učenjaka. Ako se neko njihov ubo - sad ga pominju i turaju u knjige, slave i uče. A o našima ništa. Ne pominju ni one što su dizali bunu protiv Turaka«.
Mislim da je ovo jasno, ali da se vratimo pitanju i tematici u povodu 100 godišnjice. Jasno je kao dan, da je su tadašnje crnogorske vlasti dobro isplanirani i uz znanje, suglasnost, financijsku pomoć, dobru, stručnu i pripremu od strane Ministarstava unutarnjih djela i vjera, kao i Crkve, izvršeni planetrani zločini nad muslimanima plavsko-gusinjskog kraja. Crnogorska tadašnja vlast se postarala i u Avru Cemoviću, kojeg je neposredno prije toga unaprijedila u čin brigadira, našla «pravog» egzekutora, po narudžbi da «izmiri» stare račune, na nedužnim civilima Plava i Gusinja, i osveti se za poraze crnogorske vojske i njegovih Vasojevićana na Nokšiću.
Dozvolite mi da na pitanje odgovorim jednim primjerom, kako se nevješto pokušava prikriti istina o stradanju muslimana Plava i Gusinja. Naime, prije oko šest godina (02. 08 2007), u Centru za kulturu u Plavu, uz veliko prisustvo Plavljana, promovisana je knjiga «Gornje Polimlje – priroda, stanovništvo i naselja» autora prof. dr. Radovana Bakića. Listajući knjigu, naišao sam na poglavlje pod nazivom «Oni su oličenje borbe za slobodu i učvršćivanje državne vlasti». U tom poglavlju na 247. strani, portret din-dušmanina i krvoloka Avra Cemovića. Može mi neko pričati, ali ne i ubijediti, da 80-to godišnji Andrijevičanin i autor, koji je nekada radio kao nastavnik u Gusinju i bio ministar u ranijim i sadašnjim sastavima Vlade Crne Gore, nije ništa znao o «učincima» njegovog sunarodnika i zločinca kojeg predstavlja »herojem» za nasilnom masovno pokrštavanje muslimana, Bošnjaka i Albanaca, i strijeljanje 12 plavskih prvaka 05. marta 1913. godine na Racini, te najmanje 800 Gusinjana i Plavljana na Previji, i ko zna još koliko posredno ili neposredno ubijenih. Isključive i neoprostive «greške» tih ljudi su bile što su bili muslimani, odnosno Bošnjaci i Albanci, i što nisu ni u zamjenu za nuđeni im život pristali da prihvate pravoslavnu vjeru, tuđe ime, crnogorsku kapu i kuma. Ministar je vjerovatno pomislio da je i dalje u Plavu i Gusinju na snazi «embargo» na istinu o tim događajima. Nije računao da se Plavljani i Gusinjani nerado sjećaju, ali i da ne zaboravljaju te genocidne radnje, onog kojega on amnestira od odgovornosti, stavljajući ga u red onih koji su «oličenje» borbe za slobodu. Ako se strijeljanje, vezanje konopima i žicama nedužnih ljudi, bez grešaka i prava na sudsku zaštitu i odbranu, uvodi kao novi reper za sticanje titule «oličenog borca za slobodu», onda će ih iz najnovijih ratova vođenim na prostorima eks Jugoslavije, biti još.
Svakako da sam imao prilike da o tim slučajevima, razgovaram sa nekoliko, do skora živih savremenika i sudionika u tim događajima, koji su bili prisutni strijeljanju 12 plavskih prvaka na Racini. Sjećaju se imena strijeljanih ljudi i njihovih hrabrih držanja prije plotuna koji su ih pokosili. Nerado pominju imena koja su dobijali uz prijethodno nasilno ljubljenje krsta i prskanje «svetom vodicom», te i imena kumova koji su im nametani i stanovanjem u njihove kuće, nadgledali «iskrenost» prihvatanja nove „prađedovske vjere“. Moramo shvatiti da je njihov izbor tada bio između krsta, kape i smrti.

Inicijativa umjetnika Rekovića: Umjesto Racina, ULICA PLAVSKIH PRVAKA
Bošnjaci.Net: Da li ste imali priliku propratiti aktivnosti potomaka žrtava genocida koje su od oktobra 2012. pokrenute u New Yorku, gradu u kojem su našli utočište nakon crnogorskog političkog progona i ratova iz 90-tih u kojima Crna Gora sa Srbijom žarila i palila?
REKOVIĆ: Da imao sam priliku čitati da ste pokrenuli konkretne korake o obilježavanju 100-godišnjice tog planetarnog zločinačkog čina, vezanog za nasilno pokrštavanje i strijeljanje u Plavu i Gusinju i pokolj na Previji. Iskreno me to raduje, jer sam stalno govorio, ako još ova naša generacija to ne uradi, oni koji će doći poslije nas neće znati ni za Plav i Gusinje, a ne za pomenute događaje. Ideja se dosta «krčkala» i sreća je da je bar negdje došlo do realizacije, u svakom slučaju zahvaljujući vama u emigraciji. Smatram da je dobro da se makar negdje počne, što će, nadam se, otvoriti «ventil» za realizaciju te ideje o obilježavanju mjesta i na područjima gdje su ti zločini počinjeni.
Akademik Sidran kaže: »Nije me strah od genocida, strah me od zaborava«. Zato moja podrška ovoj inicijativi je što u njoj niti u ljudima inicijatorima ne nazirem makar trunku osvetoljubivosti i poziva na mržnju. Osjetio sam jedan ljudski gest da se ti događaji, mjesta i ljudi nazovu pravim imenom, sa ciljem da se ne zaborave, a ne da bi se neko pozivao i potstrekavao na osvetu. Narod kaže: „Veliki opraštaju, slabi zaboravljaju, a loši se svećaju“.
Iskreno mislim da je sreća što ste se u nedostatku naše političke hrabrosti i straha da ne izgubimo stečene stranačke pozicije koje naravno nose i ne male privilegije, vi u tuđini našli da pokretanjem ove inicijative i budete prepreka zaboravu ovih događaja i ljudi. U svakom slučaju inicijatorima halal vjera i moje poštovanje.
Moramo biti svjesni da su te žrtve tih dana sebi, ali Plavu i Gusinju, napavili najveći Spomenik, ispisujući zlatnim slovima svijetlu stranicu historije svoga zavičaja. Zaslužuju od strane njihovih pokoljenja da nikada ne budu zaboravljeni. Dosadašnji inicijatori pokretanja ove ideje, također. Dobro je što je nakon 100-godišnjeg namjernog zataškavanja strpljivom čekanju «pravog vremena» i uzaludnom očekivanju prevashodno vašom zaslugom došao kraj, da se bar neko sjeti ovih događaja, mjesta i ljudi.

Bošnjaci.Net: Hvala Vam na riječima koje ste rekli. Da li to znači da su aktivnosti u New Yorku onu pokrenule pozitivnu energiju i u zavičaju i malo šire?
REKOVIĆ: Svakako to će i nama u Plavu i Gusinju biti ne samo podstrek, nego i dodatna obaveza. Posebno da tome slučaju prilazimo sa više odgovornosti i bez urođenog straha da ćemo se bilo kome zamjeriti. Naši preci su zaslužili da ih se sa posebnim pijetetom sjećamo.
Smatram da bi se tim žrtvama na najljepši način odužili, između ostaloga pokretanjem inicijative prema Skupštini Opštine Plav, koju i ja koristeći ovu priliku u svojstvu vašeg sagovornika, jer nažalost drugih nemam, evo sada kandidujem da se u okviru obilježavanja 100-godišnjice od njihovog strijeljanja, jednoj od plavskih ulica, možda umjesto Racina, da ime ULICA PLAVSKIH PRVAKA.

Državni organi Crne Gore trebaju ispraviti grešku i izviniti se
Bošnjaci.Net: Recite nam zašto se cijelo stoljeće prikrivalo i čekalo da se obilježi stradanje našeg naroda?
REKOVIĆ: Pa vidite, imajući u vidu da su u brutalnim ubijanjima, strijeljanjima i nasilnim masovnim pokrštavanjima Bošnjaka i Albanaca u Plavu i Gusinju bili umiješani predstavnici Vlade tj. ministri vjera kao i Vojska Kraljevine Crne Gore, za one koji svojom glavom razmišljaju, zaključit će da je to Državni zločin. To je i razlog što se ovoliko dugo čekalo, da se javno bez posljedica progovori o tim zločinima na našem području.
Albert Enštajn je rekao: „Svijet je suviše opasano mjesto za život, ne zbog ljudi koji čine zlo, nego zbog ljudi koji sjede i dopuštaju da se ono dogodi“. I doista oni koji herojima računaju zlikovce i sami su zlikovci. Dok istinu o nama pisali su drugi, zato nam je takva kakva jeste. Ali priznanje, osuda i izvinjenje zvanične vlasti Crne Gore za Previju, strijeljanje plavskih prvaka, strijeljanje po Gusinju i Plavu, nasilno pokrštavanje muslimana 1912. i 1913, bio bi pravi čojski čin i potvrda da u Crnoj Gori ima više ljudi od onih koji to nisu.
Na taj način bi se učinila razlika od onih koji su to planirali i realizovali, od onih koji negiraju, minimiziraju ili pak preuveličavaju te događaje i veličaju njihove počinioce koji to po Božijem i svim ovozemaljskim zakonima nisu zaslužili. Zato smatram da se makar sada, iako sa velikim zakašnjenjem, iskrenom osudom od strane državnih organa Crne Gore može ispraviti ta greška. To nije poziv na osvetu, jer je osveta oružje slabih, nego na priznanje i osudu nečega što je bilo loše, sa ciljem da se ne ponovi. Ako nakon 100 godina ne dođe do osude od strane vladajućih struktura, iskreno se plašim još težih, da nam se nešto slično ovdje ili bilo gdje drugo ne ponovi.

»Slika govori više od hiljadu riječi« Ibrahim Reković: Strijeljanje plavskih prvaka na Racini, 5.mart 1913.

Umjetnička kompozicija u povodu 100.godišnjice
Bošnjaci.Net: Poznati ste po umjetničkim radovima, ali i po sakupljanju kulturno-historijskog blaga ovog kraja, pa bez obzira što u školi niste voljeli taj predmet. Povod ovog našeg razgovora je ujedno i umjetnička slika koju ste upravo završili, a to je vaš doprinos na sjećanje na sve žrtve od Plava i Gusinja do Previje, posebno na plavske prvake koji su strijeljani 5.marta 1913. na Racini. Ovog je puta najiskrenije zahvaljujemo što ste Bošnjaci.Net ustupili ekskluzivno pravo na objavu...
REKOVIĆ: Ja sam još 2004. godine, razmišljajući na ovu temu uradio skicu vezanu za strijeljanje plavskih prvaka 05. marta 1913. godine, na Racini. Ta skica je kao ilustracija, u nekoliko navrata korišćena u tekstovima o ovom događaju, koji su objavljeni upravo na Bošnjaci.Net.
Od momenta saznanja da se formiranjem Odbora (za koji sam sasvim slučajno saznao), mislim da se ozbiljnije prišlo obilježavanju tog događaja, a ta skica mi je poslužila da je konkretnije razradim i pretvorim je u ozbiljnije umjetničko djelo.
Tako ću, nadam se, prvi na likovni - najbolji način dati moj konkretni doprinos obilježavanju ove 100.godišnjice. Rad sam dosta dugo i strpljivo radio, sa izvjesnom dozom straha da ne promašim temu.

Bošnjaci.Net: Pojasnite nam sa umjetničke strane kako ste zamislili tu vašu umjetničku kompoziciju?
REKOVIĆ: Na toj kompoziciji je šesnaest likova, preko kojih sam, po mojem mišljenju, «ugradio» sve ono što sam smatrao bitnim za konkretni događaj. To je prava ilustracija iz koje se može u potpunosti rekonstruisati i »čitati« dio naše historije, sa svim bitnim detaljima, kao i potvrda one izreke da »slika govori više od hiljadu riječi«.

Zločin u ime države
Bošnjaci.Net: Možete li nam dati ključni opis umjetničke slike kako bi je čitaoc lakše prepoznao, posebno oni koji su van Plava i Gusinja i koji ovu tematiku tek spoznaju?
REKOVIĆ: Da, svakako. Tu su dvanaestorica nasilno privedenih plavskih PRVAKA. Spućenih ruku konopcima i žicama su dovedeni na Racinu i uslonjeni uza zid, na čijem je vrhu bio akvadukt - /jaz za navodnjavanje imanja/. Da su prisilno dovedeni svjedoče njihova oskudna odjevenost, sa i bez obuće, po snijegu, a posebno «izbijeno» i, krvlju obliveno oko Emina Jakup Ferova.
Tu je pop, kao predstavnik pravoslavne crkve, koji je u ime Ministarstva vjera sa krstom i svetom vodicom, spućenima u zamjenu za strijeljanje nudio primanje, tamo njegove vjere, imena, šišake (crnogorske kape op. ur.) i dr. Tu su i dvojica imama. Jedan, koji je ostao dosljedan Dinu i Imanu, i drugi koji je prije toga ’raščinjen’. Radi koristoljublja promijenio je vjeru, ime i prezime, a ahmediju (koja se vidi ispod ruke), zamijenio sa crnogorskom oficirskom šapkom, uniformom i ulogom sudije Prijekog vojnog suda. U ime Vojnog Ministarstva i Suda, on čita, pripremljeni mu, spisak onih koje treba strijeljati prije donošenja presude, sa ciljem «utjerivanja» straha u kosti svima koji odbiju da «dobrovoljno» prihvate pokrštavanje.
Tu su i pobačane u snijeg i prkosno gažene šišake. Tu je i pripadnik crnogorske vojske sa puškom i bajonetom na njoj, koji s merakom metcima «obavlja», a bajonetom «ovjerava» postavljene mu zadatke.
I, u pozadini se nazire lik, koji iza zida motri, odvijali se zamišljeno, kako je i planirao!
Tu su ubijeni oni koji su uzdignute glave i ruku sa uspravljenim kažiprstima, glasno i ponosno učili Kelim i šehade. Uz povik Allahu ekber su dočekivali smrtonosne metke i vrhove bajoneta koji su ih prekidali u tome, ali su otvorena usta i kažiprsti jasno potvrđivali njihove zadnje riječi sa kojima su kao šehidi otišli u vječnost.

Da su prihvatili «šišake» bili bi odavno zaboravljeni
Bošnjaci.Net: Položili su život ali su ostali dosljedni svojoj vjeri, narodu i Zavičaju kojem su pripadali. Zaista zaslužuju svu pažnju!
REKOVIĆ: Baš tako! Ni jedan od njih nije dozvolio da se na glavi tih ponosnih i prkosnih PRVAKA stavi ta «spasonosna šišaka». Ostali su dosljedni dinu i imanu, imenu i vatanu. Zato žive sjećanja na njih. Na njihovo ponašanje, odlučnost i upornost u odbrani naših ljudskih vrijednosti. Oni su za svoga života sebi podigli spomenik, koji će vječito sijati i kao svjetionik izgubljenim i zalutalim kapetanima i brodskim posadama pokazivati pravac kojim treba da se kreću i stignu do mirne i ljudske luke.
Da su prihvatili «šišake», kao što neki sada, dragovoljno i bez posebne prisile rade, bili bi odavno zaboravljeni. I ako bi ih neko i pomenuo, to bi bilo samo u negativnom kontekstu.

Bošnjaci.Net: U razgovoru ste mi u nekoliko navrata spominjali dvanaestog prvaka koji je strijeljan, a koji se ne spominje u objavljenim tekstovima. Vjerovatno nije se došlo do tog podatka...
REKOVIĆ: Esade, čitajući Memića i druge, koji su se bavili ovim događajem, primijetio sam da se pominje njih dvanaest, a ne jedanaest, koji su toga 5. marta strijeljani na Racini. Od rahmetli hadži Emra Tošića, koji je kao dječak sa svim ukućanima prisilno odveden i bio očevidac tog sramnog čina. Rahmetli Rustem Gutić i drugi sa kojima sam razgovarao su mi također govorili, da je toga dana i na tom mjestu strijeljano dvanaest prvaka.
Znatiželjno sam tragao koji je tačaniji podatak i ko je taj dvanaesti, nenamjerno izostavljeni. Tragajući za tim, došao sam do podatka tj. imena i prezimena koje potvrđuje to. Naime, u jednom razgovoru sa Halimom Lukovićem, vezanom za taj događaj rekao mi je da se radi o njegovom daidži, tj. bratu njegove majke Nurke, koju smo svi znali kao Nurka Džekova. Ona je Halimu pričala da su, na Racini, toga dana, strijeljana i njena dva brata. Tada je imala sedam godina.
Vidi, radi se o pogrešno upisanom prezimenu jednoga od strijeljanih, te i o izostavljanju njegovoga brata - odnosno Haljimovih dajidža. U spisku se pominje Aljimuljić Bećo. U Plavu niko ne pamti da je takvo prezime nekad postojalo. Radi se o prezimenu ALJIHULJIĆ, a ne Aljimuljić, kako je upisano. To je važno da se ispravi. Također, osim Beća Aljihuljića, toga dana strijeljan je na Racini i njegov brat ŠEĆO Aljihuljić. Njihov otac Mehmed je, po Nurkinoj i Halimovoj priči, nakon njihove pogibije, odselio za Tursku, a sedmogodišnju Nurku, ostavio kod svojte - Med-Dreška, brata Ljaza Dreškovića, iz čije kuće se i udala za Džekom.
Siguran sam da ovaj podatak nije bio do skora poznat. Njegovo ime je neznanjem izostavljeno, ali bi bila i velika greška ne uvrstiti ga u spisak onih sa kojima je toga dana završio ovozemaljski život. Rečeno je da je ljudski pogriješiti, ali je ljudskije grešku ispraviti. To je dug i obaveza svih nas da se nakon 100 godina ispravi ono što se može i sa dužnim poštovanjem ožive sjećanja na sve njih. Oni to zaslužuju!

Kompletirana imena 12 plavski prvaka
Bošnjaci.Net: Jako je važno ispraviti taj nedostak, to sada činimo.
REKOVIĆ: Smatram da to treba, a ti znaš kako, učineti dostupnim onima, koji će u okviru obilježavanja ove stogodišnjice, kako bi se izbjegla greška, na koju nemamno pravo jer smo svi mi njihovi dužnici.

Bošnjaci.Net: Odlična je prilika da ponovimo spisak plavskih prvaka, žrtava od 5.marta 1913.
REKOVIĆ: Konačan spisak nakon ove ispravke bi trebao da bude ovako:

1. Mulla Sado Musić
2. Adem - Demo Marković
3. Junuz Nurov Omeragić
4. Hajro Nurov Omeragić
5. Ago Jakupov Ferović
6. Emin Jakupov Ferović
7. Šećo Ferović
8. Mazo Hadžimušović
9. Hako Hadžimušović
10. Osman aga Šehović
11. Bećo Mehmedov Aljihuljić
12. Šećo Mehmedov Aljihuljić

Ibrahim Reković: Plav svjedoči vremena

Dernek na mjestu zločina
Bošnjaci.Net: Ne možemo zaobići da vas ne upitamo vezano za prošlogodišnje obilježavanje Dana državnosti CG i dernek upravo na mjesto gdje su prebijani, ubijani i strijeljani plavski prvaci muslimani ovog kraja. U najmanju ruku može se reći da je to bilo krajnje neprimjerno....
REKOVIĆ: Za odgovor na ovo pitanje neka mi bude dozvoljeno da se poslužim mojom zabilješkom, koju sam napravio 14.jula prošle godine.
„Na samom otvaranju, kulturno-turističke manifestacije “Dani borovnice”, u Plavu, 13. jula djevojka, koja je uz jednog mladića, vodila program je naglasila, da je na nivou državnih organa Crne Gore i članova Savjeta manifestacije iz Plava, odlučeno da se Centralna proslava 13. jula - Dana ustanka u Crnoj Gori, ove godine održi u Plavu i da je to razlog što se termin održavanja ovogodišnje manifestacije pomjerio desetak dana unaprijed, t.j. za danas, i podredio pomenutoj proslavi“.

Bošnjaci.Net: Ponižavajuće je da je u Plavu doveden potomak kralja Nikole koji je odgovoran za zločin genocida u plavsko-gusinjskom kraju?
REKOVIĆ: Na ovoj manifestaciji između ostalih gostiju, prisustvao je i unuk kralja Nikole I. Vjerovatno je princ Nikola mislio da će dolaskom obradovati sve Plavljane. Njegovu najavu kao i obraćanje prisutnima, posebno oni koji su se sjetili “učinaka” njegovog djeda i imenjaka, iz 1912. i 1913., ali ranijih i kasnijih godina u Plavu, Gusinju, posebno na tom dijelu Racine, gdje je na 20-tak metara od mjesta održavanja te manifestacije, propratili su zvižducima i povicima UA, UA...
Voditeljka je, obraćajući se momku iz Savjeta mladih DPS-a Crne Gore koji joj je pomagao, veselo je uzviknula: “Hvala ti što si me doveo u Plav. Imam osjećaj kao da sam na vrhu čovječanstva, ali i 20 vjekova ispod civilizacije“! Eto, kako nas je doživjela ta mlada stovjerica.

Zastava i nošnje „građanske države“
Bošnjaci.Net: A šta ćemo za nošnje?
REKOVIĆ: Valja napomenuti da je na usmeni zahtjev prilikom prvog dolaska u Plavu, Princ obećao, a kasnije plašeći se da, ne daj Bože, zaboravi, pismenim putem podsjetili prvaci Opštine i od njega tražili da za potrebe ovakvih i sličnih manifestacija članovima KUD u Plavu, obezbijedi 20-tak crnogorskih nošnji! Šta bi i kako bi izgledao taj folklor u Plavu i građanskoj Državi Crnoj Gori, bez tih 20-tak nošnji?
Sliku na bini su upotpunjavale i zastave „građanske države“ sa vjerskim obilježjima, te i nošnja na beračicama borovnica i djevojkama iz folklora, koje su, vjerujem, sračunato tako dizajnirane, da pristaju svakome, ko ih nosi, a ponajmanje plavsko-gusinjskim beračicama i još manje muslimankama. Aman težak zaman!
Sa ovim činom, vjerovatno su se kosti žrtava ubijanih i strijeljanih po Gusinju, Plavu, Previji, na Racini i drugim mjestima od 1912., 1913. i 1919. godine, prevrćale u neznanim i neobjelježenim grobovima i neistraženim masovnim gobnicama...

Bošnjaci.Net: I na samom kraju, iskreno vam se zahvaljujemo na razgovoru.
REKOVIĆ: Hvala tebi, ujedno svim članovima tima i čitaocima web magazina Bošnjaci.net čestitam jubilej – 10 godina rada.