Govor dr. Mustafe Cerića, predsjednika Svjetskog bošnjačkog kongresa na Izbornoj skupštini u Sarajevo
DR. MUSTAFA CERIĆ, PREDSJEDNIK SVJETSKOG BOŠNJAČKOG KONGRESA: Naučili su Bošnjaci da sva pomoć svijeta nije bila dovoljna da ih spasi od genocida, ali snaga duha i uma bosanskih patriota jest bila moćna da ih spasi od potpunog nestanka.
Nakon tog iskustva niko nema pravo da Bošnjake zaustavlja na putu njihove nacionalne samobitnosti i državne suverenosti, posebno ne Europa, koja im je krajem prošlog stoljeća nametnula embargo na samoodbranu, dopustivši tako njihov neviđeni progon i pogrom do genocida.
To se neće i ne smije nikad više dogoditi nikome i nigdje, posebno ne Bošnjacima, koji nakon genocida imaju pravo i obavezu da se organiziraju za samoodbranu od genocida: nacionalno, kulturno, politički i fizički. |
Izborna skupština i prvo zasjedanje Svjetskog bošnjačkog kongresa (SBK) održano je u Domu mladih u Skenderiji u Sarajevu, 29. decembra 2012. godine, u prisutstvu velikog broja učesnika i gostiju.
Na Izbornoj skupštini za predsjednika Svjetskog bošnjačkog kongresa izabran je dr. Mustafa Cerić, za potpredsjednike Kongresa izabrani su Haris Hromić, Mevlida Serdarević i Mirza Šabić, predsjednika Skupštine muftija Muamer Zukorlić, a predsjednika Izvršnog odbora Mirsad Čaušević. Također izabrano je 30 članova Senata Kongresa.
U obraćanju učesnicima i gostima Kongresa akademik Muhamed Filipović je u elaboratu „Svjetski bošnjački kongres - zašto i kako“, rekao da ono što će reći predstavlja jednu vrstu njegovog testamenta, te naglasio: „Cijeli život borio sam se za priznavanje našeg nacionalnog imena i poštovanje našeg identiteta kao Bošnjaka. U toj borbi, doživljavao sam momente radosti i osjećanje nelagode, jer nismo uspjeli definirati naš identitet, a još više zbog manipulacija sa tim identitetom i imenom, koje i danas traju".
Podsjetivši na historiju nasilja, koja je počela u 16. stoljeću, Filipović je istakao da je to bila historija ogromnog nasilja, istrebljivanja naroda, uništavanja dobara, istorija ropstva i segregacija, kolonijalnog iskorištavanja zemalja i kontinenata, istorija zločina bez kazne.
"Rezultat takvog toka historije je nastanak ne samo terorističkih ideologija, nego su i ustanovljavana i načela jednog mišljenja i kulture i kulturnih ideala kao jedinog izraza napretka onog duha istorije o kojoj govorimo", rekao je Filipović. On je dodao da "nema harmonije u glazbi koja bi se sastojala samo od jednog tona", pojasnivši da ljudi različitih vjera i nacija trebaju živjeti u jedinstvu.
"Uvjeren sam da, ako stvorimo dobre platforme, na dobrom smo putu da ćemo imati uspjeha onoliko koliko se budemo trudili. To znači da sve zavisi od nas, da nećemo ponavljati tužnu istoriju neuspjeha i razočarenja koja nas prati dugo", kazao je Filipović i poželio učesnicima SBK uspjeh u radu.
Obraćanje dr. Mustafe Cerića, predsjednika Svjetskog bošnjačkog kongresa
Nakon jednoglasnog izbora za predsjednika Svjetskog bošnjačkog kongresa, dr. Mustafa Cerić dao je zakletvu da će odgovorno i savjesno obavljati ovu dužnost na čast i ponos svih Bošnjaka svijeta. Obraćanje objavljujemo u cjelosti.
Akademik dr. Ferid Muhić, predsjednik BANU
Akademik dr. Muhamed Filipović |
-
Bog neće promijeniti stanje jednog naroda sve dok se sam narod ne promjeni! (Kur'an)
-
O, Bože, ja se mogu smjestiti u orahovu ljusku i smatrati se kraljem beskrajnoga prostora. (Šekspir)
Cijenjeni učesnici i gosti Prvog zasjedanja Svjetskog bošnjačkog kongresa u Sarajevu,
Eminencije i Ekselencije,
Braćo, sestre i prijatelji,
Ovo je veliki dan za Bošnjake. Ali, ne samo za Bošnjake. Ovo je veliki dan za sve ljude dobre volje u Bosni i Hercegovini, na Balkanu, Europi i svijetu.
Ovo je dan u kojem ovdje i sada u Sarajevu Dobri Bošnjani otkrivaju svoju povelju, poput one od Kulina bana da su po etniji i naciji Bošnjaci, da im je vjera po majčinom i očevom emanetu, da im je jezik bosanski te da im je domovina i Bosna, i Hercegovina, i Sandžak i svaka zemlja gdje ih ima na Kosovu, u Makedoniji, Albaniji, Turskoj, Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Europi, Sjevernoj Americi, Australiji...
Danas i ovdje želimo da nas cijeli svijet čuje, a naši susjedi bez predrasuda razumiju - mi Bošnjaci smo nacija koja ima obavezu na samopoštovanje i pravo na poštovanje drugih nacija, koje drže do svoje i časti svih ljudi i naroda koji su predani univerzalnim vrijednostima slobode, jednakosti i bratstva - Liberté, Égalité, Fraternité.
Nismo mi zakasnili da se jasno i glasno očitujemo ko smo, šta smo i šta hoćemo, već su preuranili oni koji su mislili da smo mi zaboravili svoja povijesna, nacionalna i ljudska prava pa su bili požurili da nas povijesno optuže i pogaze, da nas nacionalno otuđe i razdjele, da nas sa djedovine naše otjeraju i udalje i da nam oduzmu pravo na naciju i državu.
Još uvijek se šire neistine da Bošnjaci nisu nacija i da je Bosna ničija zemlja, ni ovih ni onih, odnosno Bosna je svačija, i ovih i onih, pa tako ni bosanska zastava, ni bosanska himna, ni bosanski nacionalni ponos nisu ničiji, odnosno sve to može biti i ovih i onih, samo ne pravih i istinskih domoljuba, koji vole Bosnu i sve njene povijesne, nacionalne i kulturne osobenosti.
Oni, međutim, zaboravljaju da je u Bosni i Hercegovini oduvijek bilo i da će zauvijek biti onih koji u duši i srcu nose sve bosanske povijesne, nacionalne i kulturne vrijednosti. To su sinovi Bosne, Bošnjaci, odnosno Dobri Bošnjani različitih vjera i svjetonazora od Kulina bana pa sve do Ilije Garašanina, koji nas u svom zloglasnom
Načertaniju uredno obavještava o Bošnjacima pravoslavne, katoličke i muhamednske vjere u Bosni i Hercegovini.
Ostavimo na stranu Garašaninove predrasude o muslimanima, koje on naziva muhamedancima, ali njegovo svjedočanstvo o interreligijskom i interkulturnom bošnjaštvu u Bosni i Hercegovini ima veliku povijesnu i nacionalnu važnost i uvjerljiva je poruka onima koji još uvijek pokušavaju obezglaviti Bošnjake i obezvrijediti njihovo etničko i nacionalno ime i uskratiti im pravo na nacionalni ponos sa ciljem da se nad Bošnjacima izvrši i mentalni nakon biološkog genocida.
Hvala Bogu, ovo je drugačije vrijeme i ovo su drugačiji Bošnjaci, koji su u zadnjih nekoliko decenija naučili lekciju za sva vremena, a to je da je njihov problem samo njihova briga i zato ga neće nikom delegirati, već će snagom svoga duha i uma svoj problem sami rješavati, kao jedini pravi put do njihove nacionalne slobode i državnog suvereniteta.
Naučili su Bošnjaci da sva pomoć svijeta nije bila dovoljna da ih spasi od genocida, ali snaga duha i uma bosanskih patriota jest bila moćna da ih spasi od potpunog nestanka.
Nakon tog iskustva niko nema pravo da Bošnjake zaustavlja na putu njihove nacionalne samobitnosti i državne suverenosti, posebno ne Europa, koja im je krajem prošlog stoljeća nametnula embargo na samoodbranu, dopustivši tako njihov neviđeni progon i pogrom do genocida.
To se neće i ne smije nikad više dogoditi nikome i nigdje, posebno ne Bošnjacima, koji nakon genocida imaju pravo i obavezu da se organiziraju za samoodbranu od genocida: nacionalno, kulturno, politički i fizički.
Bošnjaci moraju prihvatiti rizik slobode i naučiti pravila samoodrživog nacionalnog opstanka sa ciljem samozaštite od genocida. Uistinu, krajnje je vrijeme da Bošnjaci shvate da je njihova krv skupocjena, dragocjena – i da umjesto krvlju, Bošnjaci svoju slobodu moraju osigurati snagom duha i uma.
Bošnjačka pamet treba da Bošnjake vodi jedinstvu, odgovornom i savjesnom nacionalnom radu i djelovanju te odgoju duhovne, političke i intelektualne elite. Svi Bošnjaci, ma gdje bili, treba da imaju i znaju jedan zajednički cilj, a to je zaštita i odbrana od genocida. Ako im je taj cilj na umu, onda sve razlike među njima nestaju. Bošnjačko pitanje na Balkanu nije vjersko, već nacionalno.
Zbog toga, svi Bošnjaci svijeta moraju se probuditi, jer nikad više ne smiju sebe dovesti u takvu situaciju da nisu u stanju zaštiti svoju majku, kćerku i suprugu od silovanja, da nisu u stanju zaštiti svoju kuću od paljenja i svoje imanje od krađe i otimanja, da nisu u stanju svoju djecu rađati i odgajati bez straha za njihovu budućnost, da nisu u stanju zaštiti Ferhadiju i Aladžu džamiju od rušenja.
A da bi to postigli, Bošnjaci moraju imati organiziranu, odgovornu i snažnu državnu liniju odbrane, moraju imati slobodnu, jaku, savjesnu i samosvjesnu nacionalnu liniju odbrane, i moraju imati jedinstvenu, samopouzdanu i neprobojnu duhovnu i moralnu liniju odbrane. Ne zato da bi samo sebe odbranili od zločina, već i da bi spasili zločince od njihovog vlastitog zla tako što im duhovna snaga, nacionalno jedinstvo i državna svijest Bošnjaka neće dozvoliti da ikad više počine zločin protiv čovjčnosti.
Razvijanjem sopstvenih vrijednosti i posebnog identiteta, Bošnjaci stječu uvjet za uspostavljanje veza i saradnje sa drugima.
Bez svojih nacionalnih posebnosti, Bošnjaci postaju potrošni materijal tuđih ciljeva i potreba.
Bošnjaci moraju biti otvoreni, jasni i nedvosmisleni te kazati šta hoće, jer samo veliki i jaki mogu sebi priuštiti pravo na licemjerje. Bošnjaci to pravo nemaju i zato moraju biti nedvosmisleni u zahtjevu da imaju sve što i druge nacije imaju na Balkanu i Europi.
Bošnjaci se moraju suočiti sa svojim nedostacima i iskoristiti svoje prednosti.
Prije svega moraju se osloboditi od nedostatka nacionalnog i kulturnog samopoštovanja, kao posljedice stalnog pritiska da se odreknu svojih nacionalnih i kulturnih prava.
Drugo, moraju se osloboditi od nedostatka samopouzdanja, kao posljedice svjesne ili nesvjesne ovisnosti o drugima, koji im se nameću kao njihovi spasioci da bi ih na kraju kaznili zbog njihove dječije naivnosti. Umjesto lažne priče da nema Bosne bez ovih ili onih, Bošnjaci moraju shvatiti da nema Bosne bez Bošnjaka, niti ima Bošnjaka bez Bosne. Bosna pripada onima koji istinski vole sve njene ljude i narode, sve njene vjere i kulture, sve njene rijeke i planine. Bosna pripada onima koji su joj lojalni i bezrezervno predani.
Treće, Bošnjaci se moraju osloboditi od nedostatka državotvorne svijesti, kao posljedice agresivne politike susjeda, koji ne odustaju od podjele njihove zemlje, pravdajući to bošnjačkom nesposobnošću za nacionalnu i državnu samoodrživost. Ako ni zbog čega drugog, ovaj Kongres ima smisla da okupi sve Bošnjake da pokažu da su sposobni i poštovanja vrijedni kao nacija koja je zrela i dorasla da ima sve što imaju i druge europske nacije.
Četvrto, Bošnjaci se moraju osloboditi od nedostatka zajedničkog nacionalnog cilja oko kojeg neće biti unutarnjih podjela i izdaja. Bošnjaci se moraju prihvatiti zadataka koje samo nacija kao cjelina može ostvariti. Pojedinačni poduhvati ma koliko bili veliki nisu dovoljni za nacionalni spas. Upravo zbog nedostatka tog zajedničkog bošnjačkog nacionalnog cilja bilo je moguće, kao što to primjećuje rahmetli Alija Isaković, da:
-
U praskozorje bosanske autonomaške slobode iskorači mladi Husein Gradaščević, ali i ostarjeli Ali-paša Rizvanbegović, u austrijskim okupacijskim nedoumicama pojavljuje se umni muftija Karabeg i razularena mostarska svjetina, razboriti Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak i smutljivi Hadži Lojo, tzv. mehkiši i tzv. tvrdiši, Gajret, ali i Narodna uzdanica, latinica i ćirilica, časni reis Čaušević i konzervativna ulema, senilni doglavnik Adem-aga Mešić u Zagrebu i zaneseni srboljub Mustafa Mulalić u Dražinu četničkom štabu, dalekovidi i usamljeni Husein Čišić, građanski liberal s ustavnim prijedlogom o Bošnjacima u prvoj Saveznoj skupštini Federativne Jugoslavije i uštogljeni mostarski ekavac Avdo Humo, Mak Dizdar kao hrvatski književnik i njegov brat Hamid - kao srpski književnik na Katedri za suvremenu hrvatsku književnost u Zagrebu, i drugdje, Meša Selimović, član SANU i Alija Nametak član JAZU, potom Hamdija Pozderac i Alija Izetbegović, raskol SDA i MBO, koji je onemogućio veliku političku pobjedu našem narodu na prvim slobodnim izborima, Islamski centar u Zagrebu sa svojim programom i centralne islamske ustanove u Sarajevu, potom Fikret i Alija, Juka kao vid lokalne samovolje i Vrhovna komanda Armije BiH u ratu, bježanje rektora Univerziteta u stranu zemlju, i mali ljudi s periferije - veliki heroji i šehidi, novi naibu-reis i paralelna paralizatorska antireisovska struja, Vlada u Sarajevu i "Vlada spasa" u Ljubljani, bljedunjavi SDA-ovski gradonačelnici u Hercegovini, Muslimani bojovnici HVO-a i Muslimani logoraši HVO-a, autonomaške feudalne pretenzije Fikreta Abdića u Cazinskoj krajini i sudbina Bosne i Hercegovine, itd.
Peto, Bošnjaci se moraju osloboditi od nedostatka međusobne komunikacije i koordinacije kao posljedice nacionalne zapuštenosti i krenuti putem međusobnog upoznavanja i suradnje za opće dobro nacije. Veliki uspjesi i priznanja koja Bošnjaci postižu u domovini i svijetu moraju se vrednovati kao bošnjačko nacionalno dobro.
Ovih i drugih nedostataka Bošnjaci se moraju oslobađati snagom svojih prednosti.
Prvo, kao što reče rahmetli Alija Isaković: -
Uvijek bijasmo odmjereni, nenametljivi, prijazni, učtivi i obzirni i uvijek je to cijenjeno kao naša slabost, a ne kao širokogrudost našeg bošnjačkog bića. Cijenjeni smo ne prema onome što jesmo i nudimo u suživotu s drugim, već prema mjeri, svojstvima i moralu cjenitelja.
Naravno, prednost odmjerenosti, nenametljivosti, učtivosti i obzirnosti Bošnjaci ne smiju izgubiti, ali ni dozvoliti da im to bude slabost koja će ih koštati gubitka nacionalne slobode i sigurnosti.
Drugo, govori nam dalje rahmetli Alija Isaković: -
Prihvaćali smo sve ljepote koje su nam nuđene, vjerovali u bajke koje su nam namjenski pričane, praštali zloću i ružnoću koje su nam činjene, pružali čiste ruke u "daleku budućnost"... Sve je to bila smišljena laž i mukla podvala...
Unatoč svemu Bošnjaci ne smiju izgubiti prednost smisla za ljepotu, ali ni nasijedati na bajke, koje im se namjenski pričaju da bi ih se otuđilo od njihovih nacionalnih prava.
Treće, ni veliki osmanski hroničari nisu mogli ostati ravnodušni prema karakternoj prednosti Bošnjaka pa su stoga zapisali: -
Među Bošnjacima je uvijek bilo pobožnih ljudi i vrhunskih učenjaka te onih sa snažnom duhovnom nadaranošću. No, među njima ima i čudnih ljudi koji su toliko vješti u smicalicama i lukavštinama da mogu vragu soli pod rep staviti… Ima među njima i neupučenih ljudi koji nakon što ih se uputi na pravi put postanu neustrašivi borci.. Bošnjaci posjeduju stvarne vrline strpljenja, izdržljivosti i nenadmašnu gorljivost za istinu i pravdu...
Četvrto, jedna od najveća prednosti Bošnjaka je njihova ljubav prema njihovoj zemlji Bosni i Hirecegovini i njihova nacionalna zrelost, koja ih je okupila oko Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti, Bošnjačke nacionalne fondacije i, evo, danas oko Svjetskog bošnjačkog kongresa. Nije li to jedno malo bošnjačko nacionalno čudo, koje može donijeti Bosni i Hercegovini, regionu i svijetu samo lijepoga i dobroga, jer Bošnjace ne umiju mrziti, ne umiju biti isključivi, ne umiju biti netolerantni, ne umiju zlo drugima misliti, jer Bošnjaci ne umiju biti ništa drugo osim Dobri Bošnjani od Kulina bana pa do naših dana. Ali, Bošnjaci umiju artikulirati svoj nacionalni identitet i umiju definirati svoj nacionalni interes tako da se drugi ne moraju brinuti o tome. I neka znaju oni koji ne vole Bosnu da je to na njihovu vlastitu štetu.
Peto, prednost Bošnjaka je i u tome što nisu nikome ništa dužni osim samima sebi, a to je da se organiziraju ovdje u domovini i širom svijeta radi njihovog nacionalnog spasa.
Jer, jačanjem nacionalnih i emotivnih veza među Bošnjacima osigurava se njihov opstanak. Zadatak je duhovne, intelektualne i kulturne elite Bošnjaka da nacionalne i emotivne veze među Bošnjacima objašnjavaju na najbolji mogući način. Vrijeme je da Bošnjaci preuzmu odgovornost za svoju sudbinu i ne dopuste više da im se od Boga darovani talenti otimaju, otuđuju i protiv vlastitog naroda okreću za groš ili dva te da se zavedeni slatkom pričom odriču svoje nacionalne slobode.
Svaka nacija ima pravo na svoj autentični put u povijesti, pa tako i Bošnjaci. Ni jedna nacija ne želi da bude bez imena i bez traga. Nužno je da Bošnjaci budu svjesni svog vlastitog postojanja kao nacija i da povrate samopoštovanje koje je neophodno za zdravu i naprednu egzistenciju.
Bošnjaci moraju naučiti da budu ponosni na svoje pretke i na svoju povijest; moraju se obavezati da osnaže svoj osjećaj za zajednicu. Nije dovoljno da budu samo uspješni pojedinci u kulturno-civilizacijskom razvoju ljudskog roda.
Bošnjaci ne smiju biti indiferentni, jer je indiferentnost ili ravnodušnost čudno i neprirodno stanje u kojem su nejasne linije između svjetla i tame, istine i laži, pravde i krivde, zločina i kazne, grubosti i milosti, dobra i zla.
Opasno je da indiferentnost postane filozofija života, jer indiferentnost nije moralna vrlina. Ne može razuman i odgovoran čovjek mirno i ravnodušno gledati kako se njegovom narodu uskraćuje sloboda mišljenja i govora, kako se njegovom narodu osporava pravo na nacionalno organiziranje, kako se njegov narod unižava zato što hoće da stoji uspravno bez straha i bez stida, jer nikome ništa nije dužan osim samome sebi da povrati vjeru i nadu u svoju samobitnost!
Naravno, indiferentnost može biti zavodljiva i primamljiva. Mnogo je lakše okrenuti leđa od ugroženih i nejakih i ostati po strani dok se bije bitka. Nije lahko dijeliti brigu i muku drugoga. Ako smo kao pojedinci i zajednica išta naučili u zadnjih nekoliko decenija, onda je to da je najgore biti ostavljen i zaboravljen. Oni koji hoće da nam ponovo otmu vjeru, tu našu duševnu i duhovnu sigurnost, zaboravljaju da smo mi narod koji se gore osjeća na mogućnost da je od Boga ostavljen nego da je od Boga kažnjen. Nas nije strah teških izazova, već nas je strah teškog zaborava od onih koji su pozvani da se brinu o našoj sudbini. Čovjek može biti daleko od Boga, ali ne može živjeti bez Boga. Bog je uvijek i na svakom mjestu s nama. I kad nam je lahko; i kad nam je teško.
Indiferentnost je zona sa koje se pojedinac ili zajednica povlače odustajanjem od stava. Taj prostor ne ostaje prazan, već biva prepušten protivnicima koji ga uvijek iskoriste protiv onoga koji se sa njega povuče.
Indiferentnost nije odgovor na izazov. Indiferentnost nije početak, već kraj. Prema tome, indiferentnost je uvijek prijatelj neprijatelja, jer koristi nasilniku – nikad žrtvi, čija se patnja uvećava kad osjeti da je zaboravljena. Gladna djeca, nezbrinuti starci, zaboravljene majke šehida, beskućni prvoborci, ako ih se zaboravi u njihovoj patnji, briše ih se iz ljudskog pamćenja, a to znači da brišemo sami sebe iz ljudskosti. Prema tome, indiferentnost je grijeh, to je nemoralan odnos prema općem dobru zajednice, onih koji kažu:
Idite vi i vaša vjera pa se borite, mi ovdje ostajemo.
Dragi učesnici Prvog zasjedanja Svjetskog bošnjačkog kongresa ovdje u Sarajevu imate pravo biti sretni i ponosni što ste se danas upisali među one koji kažu: -
Idemo da se borimo za naša nacionalna prava čista srca i svjetla obraza. Pokazali smo svoju odanost vjeri, čuvajući kroz to svoju naciju. Od danas mi pokazujemo svoju odanost naciji, čuvajući kroz to svoju vjeru.
Bože Svemogući, osnaži nas na tom putu!
Bože Sveznajući, pouči nas na tom zadatku!
Bože Milostivi, obaspi nas ljubavlju do tog cilja!