Kako svaki rat nosi određene zločine i nedjela, tako se uvijek nađu oni koji će te zločine zabilježiti, memorisati i zapisati, kako ti zločini ne bi pali u vječni zaborav. Ljudi su uglavnom navikli da oni koji bilježe ratne zločine, većinom budu historičari, pisci i književnici, malo ko očekuje da to budu osobe iz vjerskog života, posebice vjerska lica. Ovo je priča o jednom takvom čovjeku, imamu i vjerskom službeniku koji je, želeći da se nezaborave patnje i zločini nad njegovim narodom, tražio da se zapiše njegovo svjedočenje i na taj način trajno sačuva sjećanje na teške godine za Bošnjake Bosanske Krajine. Ova priča govori o djedu moje matere Zaimu ef. Zuliću, koji je obavljajući funkciju imama u mjestu Bjelaj kod Bosanskog Petrovca, doživio i preživio svu golgotu četničnkih zločina nad muslimanskim narodom tog kraja, suosjećajući i brinući o svojim Bošnjacima te davne 1941. godine.

Zaim ef. Zulić je rođen 1893. godine u mjestu Orašac, koje je pripadalo tadašnjoj općini Kulen Vakuf. Svršenik je tadašnje medrese u Bihaću, koju su komunisti poslje onog rata zatvorili a objekat oduzeli i koristili u razne svrhe. Obavljao je funkciju imama u nekoliko krajiških džemata između ostalih, bio je imam u džematu Bjelaj nadomak Bosanskog Petrovca. Svoje svjedočenje o teroru četnika na području Bosanskog Petrovca, iznio je pred zapisničarem H. Muhamedom Pandžom, 03. 11. 1941. godine. Navest ću cjelokupno njegovo svjedočenje kao dokaz svestranosti i značaja imama u svakom vremenu, koji su i u tim najtežim trenutcima brinuli o svom narodu, nastojeći prenijeti na buduće generacije patnje koje su Bošnjaci proživljavali.

ZAPISNIK
Sastavljen u kancelariji Ulema medžlisa kod baš-vaiza sa gosp. Zulićem Zaim ef. džematskim imamom iz Bjelaja, kotor petrovački, 03. listopada 1941. godine. Nepozvan pristupa ovom Ulema medžlisu i daje slijedeće očitovanje u zapisnik:

Krajem mjeseca srpnja zauzeli su četnici moje selo u kome se nalazi 116 muslimanskih domova. Sa ovim četnicima borili smo se oko 3 nedljelje dana samo sa 28 pušaka i vrlo malom količinom streljiva, jedva sa 20 do 50 metaka uz jednu pušku. Kako su četnici stotinama sa svih strana nagrnuli u Bjelaj, bili smo više u nemogućnosti da se borimo, jer više nismo imali streljiva. U četničkom zarobljeništvu ostali smo oko 7 nedljelja i uspjeli smo 25. rujna da se oslobodimo ovog zarobljeništva, pošto je došla u naše selo naša vojska, oko dvije satnije i mi smo ih tada molili da nam omoguće izlaz iz Bjelaja, jer smo bili uvjereni da se nećemo moći održati i da ćemo stradati radi toga, što su mjesni katolici izazvali okolni grko-istočni živalj. Zapovjednik ovog vojnog odjeljenja na ovo nam je odgovorio: 'Hoćete li da vas mitraljezom potučemo?'. Mi smo na ovo ponovo skrenuli pažnju na naš neodrživi položaj, ali nismo mogli dobiti zaštite, nego smo ponovo odbijeni. Za vrijeme trajanja našeg zarobljeništva pobijeno je u Bjelaju desetorica muslimana i bilo je spremljeno od strane četnika sve da budemo poklani, da nije slučajno na vrijeme pokraj Bjelaja naišla naša vojska. Iz Bjelaja evakuisani smo u Petrovac, gdje nam nije ukazana nikakva pažnja niti je pružena pomoć, iako smo svi iz Bjelaja izbjegli gole duše bez da smo mogli išta ponijeti. U Petrovcu smo ostali oko dvije nedjelje, za koje smo vrijeme dobili po čeljadetu samo jedan kilogram ječmena bršna i jedan kruh od jednog kilograma. U vezi pokolja muslimana u Kulen Vakufu i okolici izjavljujem, da su ovi pokolji izazvani od strane ustaša pod vodstvom Mira Matijevića iz Vrtoča, kotar Bihać, koji je nastanjen u Kulen Vakufu. Miro Matijević činio je nasilja i pokolje sa društvom nad grko-istočnjacima, pa je neke po imenu muslimane, uvukao u ovu svoju akciju. Navodim da su neki katolici oblačili fesove kad su vršili nasilja i pokolje nad grko-istočnjacima i dozivali se muslimanskim imenima. Ovo su mi dokazali vjerodostojni ljudi iz Kulen Vakufa, koji su danas živi i raseljeni. Kao svjedoka navodim Omera Galijaša iz Kulen Vakufa, koji je ovo svojim vlastitim očima gledao i slušao.''

Gospodin Zulić izvješćuje, da je odbor za smještaj izbjeglica u Bihaću zaključio da od 500 izbjeglica iz Kulen Vakufa otpremi u Derventu 400, a u Doboj 100.

Određen sam da ih kao sprovodnik sprovedem u Derventu, gdje je smješteno 400 izbjeglica, a ona 100 koja je morala otići u Doboj, poslata je u Đakovo, gdje nema uopšte muslimana. Tražio sam od kotarskog predstojnika u Derventi, da se oni ostave tu i da se ne šalju u Đakovo, ali je moje molenje ostalo bezuspješno. Za ove izbjeglice u Đakovu, ako se još ne mogu smjestiti u muslimansku sredinu, potrebno bi bilo postaviti jednoga imama.

Zaključeno i potpisano u Sarajevu, 3. studenog 1941.

Zapisničar:
H. Muhamed Pandža, v.r. baš-vaiz
Zulić Zaim, v.r. džematski imam iz Bjelaja

(Zapisnik je preuzet iz knjige: Srpski zločini nad bošnjacima-muslimanima 1941.-1945. godine, autora dr. Šemse Tucakovića, na strani 595.)