Pješačenje od Banovića do Mekke SENAD OD BOSNE; BOŠNJAK NA KRAJU PUTA
Autor: Muhamed Velić Objavljeno: 26. Oct 2012. 22:10:18
I, Boga mi, dove su bile jače od crnih slutnji, a tako to inače i biva, jer Božija je milost veća od svega, od svih problema, musibeta, zastoja, bolesti, taksirata, sve zajedno. Zato nikada ne treba sumnjati u Božiju milost. Nikada! Može čovjek u životu posumnjati u mnogo toga, samo u Boga i Njegovu milost nikako i nikada! Senad je u prošli četvrtak ušao u svijetlu Medinu, drugi najčasniji grad na Dunjaluku, jer prva je časna Mekka. U Medini ga je "dočekao" Resulullah, a.s., jer u njoj je njegov mubarek mezar, uostalom, kao što "dočekuje" i sve hadžije iz butum Dunjaluka. U časnu je Mekku stigao za vikend, u nedjelju, rano ujutro; odmah je klanjao sabah i obavio umru. Ali, Senad Hadžić iz Banovića je dokaz Božijem dokazu, ajetu. Jer, ni u kom i ni u čem se drugom više, negoli u osobi, primjeru, trudu, upornosti Senada Hadžića, njegovim poderanim cipelama i patikama, izderanim trenerkama i čarapama, riječ je o hiljadama čarapa, ne uvjeravam u istinitost kur'anskog ajeta u kojem uzvišeni Bog kaže Ibrahimu, a.s., nakon njegovog proučenog ezana (ve ezzin) za hadž, zapravo, obavještava ga da će mu ljudi dolaziti (je'tuke) pješice (ridžalen) i iz mjesta dalekih (min fedždžin amiq). Ima li boljeg dokaza od Senada Hadžića iz Banovića, njegovih nogu, njegovih dvanaest pari izderanih i istrošenih patika i na hiljade poderanih čarapa?! I njegovih Banovića, a drugo ime (kur'ansko ime) za Banoviće je fedždžun amiqun! Dakako, on je dokaz i hadisu, jer ima li boljeg dokaza i većeg rekorda, barem u ovim novijim datumima, da je neko napravio više koraka do džamije od Senada Hadžića?! U vremenu, kad ljudi bukvalno u granap po hljeb i po mlijeko s autom idu, on je krenuo na tako dalek, zahtjevan i složen put - pješke, u patikama. Ali, Allah mu je pomogao. Hvala Allahu. Za njega nije bilo granica, barikada, barijera, prepreka, jer prostor između njegovog srca i svetog mjesta/Poziva/Pozivača, kojeg je čuo, bio je čist i brisan. Držali su ga na saudijskoj granici skoro dva mjeseca, ali on tu nije vidio smetnju. Čekao je, bio je tvrdoglav, uporan, mnogi su mu savjetovali da se vrati, neće ga pustiti: "Vrati se, Senade, vrati! Džaba je sve!", govorili su izvjesni, ali on je na njih bacao "kamenčiće" svoje ignorancije, jer je vjerovao samo u Božiju milost i proviđenje. Na koncu, dobio je saudijsku vizu i prešao je posljednju zemaljsku granicu. Ali, pogledajte tog čovjeka kako izgleda, pogledajte kakva je to bila prilika koja se kretala linijom pruženom i dugom preko šest hiljada kilometara?! Pogledajte njegovu odjeću: jaknu montovku, prsluk, francuzicu na glavi s državnim amblemom, nekada to bude i kačket, farmerice ili neke slične pantole, patike i starinski planinarski ruksak, s aluminijumskom konstrukcijom i postavom. Allahovom voljom i milošću, a ne igrom slučaja, planinarim i imam stanovitog iskustva s tom vrstom opreme. Nekada u jednom danu pređem sa svojom ekipom preko trideset kilometara, i to bude zahtjevna tura (Dragi efendija!!!, rekao bi naš Senad), na leđima nam moderni anatomski ruksaci, prilagođeni tijelu, držanju i nošenju, a kod Senada je starinski ruksak s aluminijumskom konstrukcijom, pun i pretežak, leđa da (mu) odvali, zasigurno, a na vrhu ruksaka obavezno su dvije zastave, nekada i tri, prva državna odakle ide, druga kuda prolazi i treća gdje ide. Na nogama planinari ili pješaci, u savremenom smislu opreme, ne koriste patike, jer zglob mora biti pokriven i utegnut (on, naravno, ne ide samo asfaltom, mnogo više ide neravnim terenom), ili, pak, to moraju biti patike proizvedene za tu namjenu, ali, on nosi obične patike, one za sve, ali i za nizašta. No, on je stigao, hvala Allahu.
Ali, pogledajte i samog Senada, njegovo lice, konstituciju, držanje! On, zapravo, podsjeća na arhetip nacije i on je paradigma našeg naroda. U njemu je bošnjački čokot, klica koja nezaustavljivo buja i raste, uporno i tvrdodlano, u inat, a za Božiju ljubav. Nema te četničke kame koja će je sasjeći da ne može rasti i bujati, te kukulje koja će joj most srušiti da ne može preći, te akademije nauka i um(j)etnosti koja će je zatrti da ne može živjeti. Njegovo je lice pravo bošnjačko, velike mu uši na glavi da čuje vijesti sa svih strana i vjetrove što pušu iz svih pravaca, nos mu dug i velik da može namirisati svaku prevaru i da može osjetiti miris prijatelja i smrad dušmana, ali i munafika. Na licu mu dioptrijske naočale, jer ne vidi Bošnjo dobro dunjalučke prepreke i granice, ali njegovo srce dobro i čisto vidi i za njega nema prepreka. Visok, koščat, uspravnog držanja... Trebaju li bolje riječi za opis našeg naroda?! Doista?! Kakav je to put bio kojim je prošao?! "Put svjetlosti" u trajanju od 314 dana, pješačenja do Mekke. Treba samo pogledati države, regije, gradove, sela i mjesta kroz koja je Senad prošao, biće onda jasno kakav je to put bio! Koji narodi tu žive, kakvi ljudi, kakvi običaji, kakvi zakoni, kakvi ratovi... Sva su se četiri godišnja doba izmijenila dok je putovao; dan pa noć, sunce pa kiša, vjetar i snijeg, bolesti i slabosti, psi lutalice, graničari, vojnici, hajduci, lopovi, kamioni, granate, kontrole, zmije, pauci i škorpije itd. Sve je to Allahovom milošću naš Senad prošao, preživio i mimoišao. I sada uživa blagodati svetih mjesta i svetog vremena u Allahovoj milosti, kao unikatan hadžija. Doista, postoji li na ovogodišnjem hadžu neko sličan Senadu i njegovom trudu?! Konačno, moja se dilema o "Bošnjacima na pola puta" počinje rješavati. Jer, mi počinjemo, Allahovom voljom, stizati na kraj svoga puta, na naše konačno odredište, na svoj cilj, a naš je cilj - biti svoj, biti Bošnjak, na svojoj rodnoj grudi, domovini, u Allahovom zadovoljstvu. Senad je paradigma našeg puta. Ima li trenutno boljeg primjera od njega?! On će na svetom mjestu predati akreditive naše odlučnosti. P.S. 13.10.2012., nakon ispraćaja posljednjih hadžija, zapisao sam sljedeće: Stajao sam tako, zadugo, i mislio, iza putnika hodočasnika, koji su jutros otputovali na sveta mjesta. Do unazad nekoliko trenutaka duše su bile tu, suzne i zagrljene, a sada su otišle k pribježištu. Još im mogu miris osjetiti, svježinu kretanja, napipati prstima jučerašnje osmijehe u sjećanju, osjetiti sol u zraku od jutrošnjih suza, još mogu vidjeti obrise ruku koje mašu, kao pšenicu na vjetru, siluete duša koje putuju, kao dobre sjenke. Stajao sam još zadugo i šutio do posljednje riječi, mada više nisam bio tu...mada više nisam tu... Bože, šta je vrijedno u ovom životu?! Samo ono što je zbog Tebe i u ime Tebe učinjeno, a na našu korist, u svakom slučaju. U kišnom danu, ispod sivih oblaka svijet počiva na dahu djece koja uče, samo se njihov glas čuje, sve je ostalo stalo i utišalo se... I upravo sada, ispred mene sjede 22 mališana i u glas, horski, precizno uče suru "Nasr": "Kad Allahova pomoć i pobjeda dođu, i vidiš ljude kako u skupinama u Allahovu vjeru ulaze, ti veličaj Gospodara svoga hvaleći Ga i moli Ga da ti oprosti, On je uvijek pokajanje primao." |