Gl. urednik Bošnjaci.Net je prije sedam godina uradio interview sa dr. Mustafom Memićem, koji u povodu 100.godišnjice genocida nad Bošnjacima i Albancima u plavsko-gusinjskom kraju ponovo objavljujemo. Dr. Memić je uz dr. Bajrama Redžepagića, među privima počeo pisati na temu genocida u Plavu i Gusinju i rasvjetljavati istine o stradanju naroda ovog kraja u genocidu vremenu crnogorske okupacije, odnosno zločinu pod crnogorskom zastavom i kapom. Mustafa Memić je prije pet godina je preselio na ahiret.

Povod ovog intervjua je knjiga «Pojave prozelitizma u plavsko-gusinjskom kraju 1913. i 1919. godine» autora dr. Mustafe Memića, doktora historijskih nauka i nosioca partizanske spomenice 1941. godine, koja je krajem jula 2004. godine štampana u Sarajevu. Nakon prošlogodišnje promocije u Plavu, Gusinju, Sarajevu..., knjiga je sa izuzetnim interesovanjem prihvaćena od širih masa, a posebno onih kojima je stalo da više saznaju o dešavanjima u plavsko-gusinjskom kraju 1912. i 1913., i 1919. godine, kada je u ovom kraju izvršeno nasilno pokrštavanje muslimanskog stanovništva (Bošnjaka i Albanaca), i kada je izvršen genocid nad mještanima plavsko-gusinjskog kraja. O ovoj temi, naš sagovornik tvrdi, da se dugo nije smjelo pričati i pisati, ali vjerovatno i sam autor potaknut objavljenom knjigom «Pokrštavanje Muslimana 1913.» (2003) autora Živka M. Andrijaševića i Zorana Stanojevića, u izdavaštvu časopisa «Almanah» iz Podgorice, te prije toga objavljenom feljtonu u dnevnom podgoričkom listu «Vijesti» (30. april 2003. – 05. juni 2003.), gdje su se određene historijske činjenice pokušale izvrnuti, odlučio se, iako u dubokoj starosti, za pisanje još jednog značajnog djela, koje će bez sumnje pomoći u rasvjetljavanju događaja prije više od 90 godina.
Dr. Mustafa Memić, iako u poznim godinama i sa krhkim zdravljem, ipak se rado odazvao našem pozivu na razgovor, da našim čitateljima kaže riječ dvije o knjizi o kojoj se već naširoko priča.
Kako smo saznali od autora, uskoro bi se moglo očekivati da se štampa drugo dopunjeno izdanje spomenute knjige. Naravno, štampanje drugog izdanja će zavisti od nas čitalaca, ukoliko se budemo zanitersirali da nabavimo primjerak prvog izdanja. Svakako, mi knjigu srdačno preporučujemo, posebno onima koji su iz plavsko-gusinjskog kraja, da ova knjiga zauzima jedno vidno mjestu u njihovoj kući. Čitajte, pamtite i ne zaboravite!

Dr. Mustafa MEMIĆ r.a., doktor historijskih nauka i nosilac partizanske spomence 1941. godine

BOŠNJACI.net: Gosp. Memiću, nekoliko Vaših djela koje ste objavili posljednjih godina bila su zapažena među brojnim čitaocima. Posljednje «Prozelitizam u plavsko-gusinjskom kraju 1913-1919. godine», koje ste objavili prošle godine, među čitaocima je bilo posebno zapaženo, dok su i internet surferi pokazali veliko inetresovanje za nju. Molim vas da prokomentarišete osnovne svoje motive za objavljivanje ovog djela.
Dr. MEMIĆ: Sve do skoro, u plavsko-gusinjskom kraju veoma se malo pisalo, iako su događaji koji su se na tom prostoru dešavali bili dosta burni i interesantni. Kao historičar iz tog kraja i kao intelektualac ocijenio sam da to nije dobro, ne samo sa aspekta toga kraja, već i znatno šire. Istraživanjima koja sam vršio došao sam do zaključka da razlog takvom odnosu je izrazito nepoznavanje burnih događaja koji su se kroz historiju na ovim prostorima zbivali. Postojala je u tome i težnja određenih struktura ondašnje vlasti da se o tome ne piše, smatrajući valjda da potpunija spoznaja o njima može negativno da utiče na međunacionalne odnose u tom kraju, posebno u Crnoj Gori. Bila je to za dugo tabu-tema o kojoj se nije smjelo pisati.

BOŠNJACI.net: Kao istraživaču, koliko Vam je poznato da je pisano o prozelitizmu u tom kraju?
Dr. MEMIĆ: O toj pojavi ranije nije pisano. U svojim djelima pokrštavanje je najprije spomenuo dr. Jovan Cvijić, optužujući zato, umjesto kralja Nikolu, ranijeg plavskog hodžu mula Hajra Bašića, odnosno Balšu Balšića, nakon pokrštavanja, koji je, u svojstvu predsjednika kraljevskog suda neke od presuda potpisivao, a odluke donosili general Avro Cemović i kapetan Gusinjske kapetanije Milivoj Dragović. Nakon što su strijeljali oko 800 građana, preživjeli su se obratili gusinjskom muftiji za spas od smrti. Da bi spasio živote onih koji još nisu bili strijeljani, muftija je aprila 1913., izdao tzv. „fetvu“ odobravajaući da muslimani toga kraja, da bi spasili goli život, pređu u pravoslavnu vjeru, pa da se vrate u islam kada to bude dozvoljeno.
Pojavu strijeljanja plavsko-gusinjskih muslimana (kirdžija) literarno je spomenuo poznati književnik iz ovoga kraja Radovan Zogović. On je u svojoj poznatoj zbirci pjesama «Prkosne strofe» objavio i jednu pjesmu koja je nosila naziv «Uspomene iz Balkanskog rata». On u ovoj pjesmi piše kako su ondašnji kraljevi sprovodili muslimane na masovno strijeljanje (odlazili i vraćali se po nove grupe). Zogović one koji su vođeni na strijaljanje naziva «pastirima, kosačima i kiradžijama», a one koji su ih vodili na strijeljanje «krilašima», tako se nazivala vojska kralja Nikole.
Jedan od onih koji je pokušao da objasni ovu pojavu bio je general-major ondašnje jugoslavenske vojske Zufer Musić, među borcima više poznat kao »komandant Zufer» (bio je ratni komandant prve Kosmovske udarne partizanske brigade). Posebno zapažen u borbama na prostorima Zapadne Makedonije, kao komandant prvog partizanskog bataljona u sastavu Prve proleterske makedonsko-kosmetovske brigade.
Kao prvi intelektualac plavsko-gusinjskog kraja poslije 1919. godine imao je žarku želju da napiše monografiju plavsko-gusinjskog kraja. Ta je želja vjerovatno proizilazila iz činjenice, da je i njegov otac mula Sado-ef. Musić, tada imam plavske džamije u vrijeme okupacije Plava od strane crnogorske vojske, bio je odabran među 11 plavskih prvaka koji su marta 1913. godine strijeljani, bez sudske presude, sa ciljem da se plavsko-gusinjsko muslimansko stanovništvo zastraši i što prije prevede u pravoslavnu vjeru. Zufer je tada ostao kao posmrče (imao je nepunu tek 1 godinu), i nakon očeve smrti živio je i odgajao se kod svog amidže. Pišući o plavsko-gusinjskom kraju, Zufer je na prvim stranicama svoje neobjavljene knjige pisao o nasilnom pokrštavanju plavsko-gusinjskih muslimana (Bošnjaka i Albanaca), posebno objašnjavajući strijeljanje svoga oca sa još deset drugih plavsko-gusinjskih prvaka. Međutim, za svoga života nije uspio da objavi ovo svoje djelo. Umro je oktobra 1968. god., na dužnosti u Vojno-historijskom institutu u Beogradu.
Još jedno djelo detaljnije je objašnjeno nešto kasnije u monografiji plavsko-gusinjskog kraja Čeda Ćulafića. Pisao je pod nazivom «Prokletijski meterizi». Knjiga nije objavljena zbog suprotstavljanja tadašnjeg predsjednika Opštinskog odbora SUBNOR-a i njegovih saradnika u Plavu.
Oko 1930. godine jedan od tadašnjih plavsko-gusinjskih srednjoškolaca Idriz Šahmanović, učenik ondašnje kraljevske medrese u Skoplju, pokušao je o ovoj temi da nešto napiše, što je onda zapazio i osudio tadašnji profesor ove škole i predavač na Filozofskom fakultetu prof. dr. Pera Slijepčević. On je revoltiran ovom pojavom napustio Veliku medresu, a Šahmanović je bio prinuđen da napusti ovu školu i svoje daljnje školovanje nastavi u ondašnjoj Šerijatskoj gimnaziji u Sarajevu. Završio je Višu sudačku teološku školu u Sarajevu i nakon toga bio šerijatski sudija u Bitolju.



BOŠNJACI.net: Tematika, kojom smo počeli razgovor, zauzima vidno mjesto u vašim djelima. Najzad i odbrana vaše doktorske disertacije je na ovoj tematici.
Dr. MEMIĆ: Da, u mojim djelima i u doktorskoj disertaciji «Muslimani Crne Gore u procesu oslobodilačkih borbi», o ovoj temi posvećena je posebna pažnja, ali ne kao posebno djelo, već u sklopu doktorske disertacije. Prilikom odbrane disertacije ispitna komisija nije prigovarala ovoj temi. Doktorska disertacija objavljena je na Filozofskom fakultetu u Ljubljani pred ispitnom komisijom čiji je predsjednik bio akademik i profesor na Filozofskom fakultetu dr. Janko Pleterski.

BOŠNJACI.net: Gospodine Memiću, možete li nam objasniti Vaše motive o kojima ste pisali u ostalim vašim djelima?
Dr. MEMIĆ: Dva su osnovna motiva u vezi sa tim. Prvo, pojam pokrštavanja sačuvan je duboko u svijesti plavsko-gusinjskih muslimana, odnosno Bošnjaka i Albanaca islamske vjere koji žive na tom prostoru. Ta pojava, iako ona nije bila sadržana u zvaničnoj historografiji, bila je permanentno prisutna u svijesti ljudi ovog kraja. Ista je prepričavana na «sijelima», koja su bila dosta česta. Strah da se ne povrate ta vremena visio je kao «mač nad glavom» među velikim brojem stanovništva ovog kraja. Sve do kapitulacije Kraljevine Jugoslavije o njoj se pričalo, više metodom šaputanja, strahujući od odmazde ondašnjih policijskih vlasti. Nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije kao da su otvorene mogućnosti da se obnove sjećanja na to vrijeme. Politika italijanskog okupatora koja se zasnivala na principu «zavadi pa vladaj», tu je pojavu obilato iskorištavala težeći izazivanju međunacionalnih i međuvjerskih sukoba, naročito nakon 13-to julskog ustanka crnogorskog naroda 1941.godine. Kao pripadnik antifašističke borbe i jedan od njenih rukovodioca, često sam se nalazio u situaciji da pokušavam objasniti te pojave, skrećući pažnju da se tako nešto ne može ponoviti u novim uslovima. Sjećajući se tih dana, moram da podsjetim da je u tim našim zajedničkim opredjeljenima bilo i drugačijih shvatanja i suprotstavljanja, to bi bio osnovni problem u ostvarivanju platforme NOB-e i uključivanju naroda iz ovih krajeva u istu. Nevjerica je bila velika. Ondašnji sekretar sreskog komiteta KPJ Bogdan Novović posebnim pismom obratio se Bošnjacima i Albancima ovoga kraja, ističući da «mi nismo krivi za ono što su od vas radili naši preci», obećavajući im da se događaji iz tog vremena u novim uslovima neće moći ponoviti. O strahu koji je zavladao među stanovništvom Plava i Gusinja pisao je u svojoj «Historiji» i imam Nove džamije u Gusinju Redžo-ef. Radončić, ukazujći istovremeno koliki je i kakav značaj odigrala Muslimanska antifašistička omladina Gusinja, školovana pretežno u Velikoj medresi u Skoplju, koja je značajno pomogla da ljudi shvate ono što je bilo sadržano u platformi NOB-e, da se oslobode strahovanja i smjelije pristupe navodno oslobodilačkoj borbi. Ipak, nosioci platforme te borbe ustručavali su se nakon oslobođenja zemlje da o ovim pojavama pišu i da ih objašnjavaju, strahujući da sjećanja na te događaje mogu negativno uticati na bratstvo i jedinstvo među narodima. Zato se tek u julu 1975.g., prvi put javno progovorilo o tim pojavama prilikom otvaranja spomenika žrtvama fašističkog terora iz 1941-45.g. Tada je objašnjeno da su zločini nad narodom ovog kraja vršeni i ranije, te da je dug antifašista svih nacionalnosti da svaki o tome progovori, da te pojave objašnjavaju, jer se samo tako one mogu prevazilaziti. Pokazalo se da ovakvo javno istupanje i pozivanje na zajedničko prevazilaženje strahota prošlosti nije moglo da se prihvati od strane onih koji su se javno izjašnjavali za bratstvo i jedinstvo, tu pojavu nisu mogli da prihvate iz nacionalističkih pobuda, pa su umjesto podrške organizovali proteste i zahtjeve da se istupanja o kojima se govori o zločincima o ranijim vremenima spriječe birokratskim metodama, koje su se zasnivale na nasilju. Zbog toga se i pokušaj da se ove pojave potpunije i otvorenije objasne u historijskim i literarnim djelima, koja su ponekad objavljivana, izvodio sa dosta taktičnosti i rizika.
Drugi moj motiv da ovu pojavu potpunije objasnim historijskom metodom bila je pojava knjige Živka M. Andrijaševića i Zorana Stanojevića «Pokrštavanje Muslimana». Sama činjenica da je ovoj pojavi posvećena i objavljena posebna knjiga i feljton u podgoričkim «Vijestima» (nakon odbijanja redakcije «Vijesti» da objavi reagiranje, Bošnjaci.net su u junu-julu 2003. objavili reagiranje dr. Memića na taj feljton. Op. E.K.), po meni je značajan korak u pogledu približavanja ove pojave javnosti i težnje da se o njoj javno progovori. Odajući u tome priznanje autorima, osjetio sam se dužnim da o tim pojavama i sam javno i potpunije progovorim i učinim doprinos da se one objektivnije objasne, jer su Andrijašević i Stanojević pisali o pokrštavanju izolovano od drugih pojava i uzroka koji su mu prethodili; koji u svom opisu imaju genocidni karakter. Smatrao sam da se ne ne može pisati samo o pokrštavanju, a da se istovremeno, odnosno prethodno, ne objasni da je prije pokrštavanja izvršeno i masovno strijeljanje pripadnika muslimanske vjeroispovijesti. Strijeljanje je vršeno da bi se muslimanski narod prisilio da, navodno, dobrovoljno pređe u pravoslavnu vjeru. Strijeljano je oko 7% ukupnog stanovištva na spomenuta dva masovna strelišta. Dijelom na osnovu provizornih presuda «Kraljevskog vojnog suda», bez saslušanja i bez prava žalbe. Ljudi koji su strijeljani, pethodno su odvođeni masovno, u kolonama, na oko 20 km udaljenosti, odjeveni u svečana odijela i zakopavani plitko, da bi psi, kasnije, lahko pronalazili i unakazivali njihove leševe. Strijeljanja su vršena po okolnim brdima, gdje su većim dijelom formirane masovne grobnice. Kako sam naveo na početku, oni koji su preživjeli obratili bi se tamošnjem muftiji za savjet, kako da sačuvaju goli život. Tada je muftija izdao «Fetvu», kojom je dozvolio da preostalo muslimansko stanovništvo, radi spasa života, može privremeno prihvatiti pravoslavnu vjeru i u njoj ostati do momenta kada se pojave uslovi da se ponovo vrate na islam. Tu pojavu spomenuti autori Andrijašević i Stanojević prešutkuju a izvršeno pokrštavanje objašnjavaju «dobrovoljnošću» onih koji su ostali u životu. Kakva je ta dobrovoljnost bila u historijskim dokumentima objašnjeno je da su građani, kada im je saopštena proklamacija Kralja Nikole da mogu prelaziti u vjeru svojom voljom i odlaziti u, do tada zatvorene, džamije, ljudi su masovno trčali do obližnje rijeke, te su pijeskom i šljunkom trljali svoje tijelo dok im krv nije potekla, da bi oprali dijelove tijela koji su tokom pokrštavanja «miropomazani». Nakon toga su trčali do najbliže džamije, svrstavali se u saffove i klanjali. Tu pojavu Andrijašević i Stanojević nazivaju dobrovoljnošću i objašnjavaju da je Kralj Nikola saglašavao se sa izvršenim pokrštavanjem, navodno, vjerujući da je pokrštavanje vršeno dobrovoljno. Odgovornost za izvršeno djelo se pokušavala prebaciti na lokalnu vlast u tamošnjim krajevima čiji je uticaj bio neosporan, ali uz zaštitu i odobrenje kraljevske vlasti, jer navodno nema pismenog dokaza da je pokrštavanje naređeno, odnosno od strane Kraljevske vlasti. Sama činjenica da je tih dana naredbom ministra Vojnog suda formiran Kraljevski prijeki sud, koji je nečasnim i svojevoljnim metodama donosio presude o masovnim strijeljanjima, sama po sebi govori. Prešutkuje se kraljeva naredba da se strijeljaju svi oni koji pokušaju da se prikriju ili pobjegnu bez privođenja sudu, iskorištena je od strane policijskih vlasti i pripadnika donjo-vasojevićke brigade da i bez saslušanja i privođenja sudu strijeljaju i sve one koji odbiju da pređu u pravoslavnu vjeru.

BOŠNJACI.net: Da li se onda u tom kontekstu može pisati i govoriti o masovnom dobrovoljnom prelasku u pravoslavlje, ako se već zna da su džamije i škole u ovom kraju bile zatvorene prije toga, neke čak i porušene?... Kako to pojašnjavate?
Dr. MEMIĆ: Ne može se pisati o dobrovoljnom prelasku na pravoslavnu vjeroispovjest kada se ono vrši masovno, a ne pojedinačno, i bez ikakve pojedinačne odredbe da se prelazak u drugu vjeru može vršiti samo pojedinačno i na osnovu prethodne pripreme (podučavanja o osnovnim odredbama). Ž. Andrijašević i Z. Stanojević u svom djelu ne spominju da je pokrštavanju prethodilo zatvaranje deset džamija, mekteba (osnovnih škola) i ruždije (nepotpuna četverogodišnja srednja škola, u kojoj se program izučavao po evropskim standardima).
Spomenuti autori nijednom riječju ne objašnjavaju da su oni koji su pokrštavani dobijali nova pravoslavna imena, da je svako imao kuma pravoslavne vjere, koji je, sam ili sa popom, obilazio kuće za vrijeme pravoslavnog posta da kontroliše šta se u tim domovima jede. Naređeno je da se ženama zabrani pokrivanje. Uvedena je obaveza učešća u tzv. «šarenom kolu», gdje su žene i djevojke, do tada muslimanke, morale izlaziti otkrivena lica, hvatati se u «šareno kolo» sa crnogorskim stanovništvom, iako prije nisu ulazile ni u odaje svojih kuća kada su im isti dolazili u goste. Brojne su pojave koje su nakon tako ,,dobrovoljnog'' pokrštavanja sprovođene. One su ranjavale dušu i svijest onih koji su to morali da rade. O svemu tome Andrijašević i Stanojević u svojim djelima ne pišu. Ne pišu ni to da je oko 27% građana uspjelo da pobjegne u Sjevernu Albaniju, da bi izbjegli nasilno pokrštavanje. Radi se o oko 790 izbjeglih.



BOŠNJACI.net: Motivi za pisanje ovog djela su zaista jaki...
Dr. MEMIĆ: Želim istaći, da sam radi objektivne istine i cjelovitijeg objašnjenja, osjetio dug i potrebu da ove pojave pokušam objasniti. Prema tome, to je bio jedan od motiva za objavljivanje spomenute knjige. Istina je da u arhivu Crne Gore ne postoji ili je prikriven, odnosno uništen, veći broj dokumenata koji svjedoče o ovim pojavama. Međutim, ovaj mali broj dokumenata koji postoje spomenuti autori su prešutjeli.
Spomenuo bih još izvještaj predsjednika plavske opštine o strijeljanju jedanaest uglednih građana, gdje je narodu saopštena naredba da prisustvuje strijeljanju, te sam način kako je to izvršeno, kao i presude Kraljevskog suda o strijeljanju, koje su objavljene putem Hrvatskog dnevnika u Zagrebu 2. marta 1941. godine. Neprihvatljivo je pisati o masovnoj pojavi pokrštavanja i strijeljanja, a ne spomenuti dokumentaciju o toj pojavi, koja je objavljena u albanskoj historografiji, u kojoj su objašnjeni počinjeni zločini po selima, gdje je broj žrtava prikazan prema starosti i spolnoj pripadnosti.
Nedostatak ove knjige bio je i taj što nije dobro objašnjena nacionalna i vjerska struktura stanovništva ovog kraja. Naime, učešće pravoslavnog stanovništva je iznosilo oko 12% i sve do tada, ovi krajevi nisu bili u sastavu Crne Gore.

BOŠNJACI.net: Možete li nam, čitatelja radi, objasniti kako su u osnovi nastali procesi masovnog strijeljanja i pokrštavanja u plavsko-gusinjskom kraju, i kako su se odvijali?
Dr. MEMIĆ: Mislim da bi bilo suvišno, i ovom prilikom, da te procese kompleksnije objašnjavam, jer oni su sadržani u knjizi koju sam objavio. Ipak, kako rekoste čitatelja radi, podsjetit ću da je u prvim danima Prvog balkanskog rata crnogorski istočni odred, koji je brojio oko 12. 000 boraca, naoružan ruskom artiljerijom (najsavršenijim naoružanjem u tom vremenu), u oktobru 1912.godine napao Plav i Gusinje, sa ciljem da ga zauzme. U crnogorskoj historografiji, a i u spomenutoj knjizi Andrijaševića i Stanojevića, ovo zauzimanje kvalifikuje se «oslobodilačkim» činom. Potpunija i konkretna analiza pokazuje da ovo nije imalo nikakve karakteristike «oslobodilačkog rata», već da je po svim elementima to bilo osvajanje i okupacija. Ne samo po tome što je tada u tim krajevima 88% ukupnog činilo necrnogorsko stanovništvo, već prvenstveno po metodama koje su nakon okupacije primjenjivane. U ovom slučaju plavsko-gusinjsko stanovništvo nije bilo spremno da pruži potpuniji otpor osvajaču, kako je to učinjeno u decembru 1879. godine, u bici kod Nokšića, u okolini Plava, i 1854.godine u “Polimskoj vojni”, kada je crnogorskom osvajaču nanijet težak vojnički poraz. Tada su bili sasvim drugi uslovi. Osmanska država je poslije Berlinskog kongresa reopkupirala plavsko-gusinjski kraj, stacionirala na tom prostoru regularne osmanske jedinice i preuzela odbranu ovoga kraja. Dobrovoljačko-domorodačka vojska, u historijskim izvorima poznata kao «Koloni militer», je razoružana i spriječavano je ponovno naoružanje stanovništva. Istovremeno, rasturen je «Komitet narodnog spasa», pod vođstvom Ali-paše Gusinjca, Jakoba Ferovića i mulla Jahije-Jaha Musića. Spomenuto vođstvo, u novim uslovima, nije bilo spremno da organizuje otpor, već je u vrijeme kada je nastupala crnogorska vojska pobjeglo u Kosovsku Mitrovicu. Ipak, i pored toga, dio domorodačkog stanovništva organizovano u neregulrnim jedinicama, nije prihvatilo poziv tadašnjeg vođstva na mirnu okupaciju, već su pojedinačno i u manjim grupama pružili otpor crnogorskoj vojsci, koji je bio posebno zapažen na planini Visitor, iznad Plava, i u predjelima planine Greben. U borbama na Visitoru, kao borci spominju se mulla Arif-ef. Krcić i Sejdo Redžić.
Nakon okupacije izvršeno je potpuno razoružavanje stanovništva, a 110 najuglednijih građana je zatvoreno. Dva mjeseca nakon zauzimanja plavsko-gusinjskog kraja, na ovaj teren dolazi Donjovasojevićka brigada, pod komandom Avra Cemovića. Prvi pokušaj da se stanovništvo privoli da pređe na pravoslavnu vjeru bilo je naređenje da svo stanovništvo mora nositi crnogorske kape, na kojima se nalazio križ i četiri ćirilična slova 'S'. Shvativši da ovakav način pokrštavanja se ne razvija kako je planirano i da je veoma mali broj stanovnika prihvatio naređenje, u Gusinju (gdje je bilo sjedište kapetanije) formiran je i kraljevski vojni sud, koji je na efikasan način počeo proces saslušavanja. Saslušavanja su bila u grupama. Optuženima nisu donošene presude, niti im je data mogućnost žalbe. Istoga dana donošena su rješenja o privođenju optuženih pred Kraljevski vojni sud. I tamo su, po kratkom postupku, donošena grupna rješenja o strijeljanju. Na planinskom prevoju Previja iznad Andrijevice, tridesetak kilometara udaljenosti od plavsko-gusinjskog kraja, vršeno je masovno strijeljanje u grupama od oko 200 ljudi. U izvještaju predsjednika Općine Plav, upućenog kraljevskim vlastima, objašnjen je način kako je, najprije, strijeljano jedanaest prvaka plavske općine. Nakon što je strijeljano oko 7% ukupnog stanovništva, a priobližno isto toliko ih je prebjeglo preko Prokletija, zavladao je totalni strah. Niko više nije bio siguran da li će preživjeti i kada će doći red na njega. Objašnjeno je da se nakon toga dio građana obratio gusinjskom muftiji za savjet, a da im je ovaj odobrio privremen prelazak na pravoslavnu vjeru, radi spašavanja života, savjetujući im da se vrate na islam kada bude moguće. Nakon što je oko 800 građana strijeljano, otpočeo je proces tzv. «dobrovoljnog» pokrštavanja. Prema iskazu prote Đorđa Šekularca, koji je rukovodio ovim pokrštavanjem, u pravoslavnu vjeru prevedeno je 12000 građana (intervju sa Šekularcem objavila je beogradska “Politika”, dvanaest godina kasnije, 1924.g.). Objasnio sam da su, prilikom pokrštavanja, izmjenjena imena pokrštenim, da su im zabranjeni svi islamski običaji i nošnja, uveden pravoslavni post i običaj da nekadašnje muslimanske žene umjesto prisustvuju i izlaze na begluke, svake nedjelje, gdje su se morale uključiti u crnogorsko kolo, zatim su zatvorene sve džamije, mektebi i ruždije...

Smatrao sam da se ne može pisati samo o pokrštavanju, a da se istovremeno, odnosno prethodno, ne objasni da je prije pokrštavanja izvršeno i masovno strijeljanje pripadnika muslimanske vjeroispovijesti. Strijeljanje je vršeno da bi se muslimanski narod prisilio da, navodno, dobrovoljno pređe u pravoslavnu vjeru. Strijeljano je oko 7% ukupnog stanovištva na spomenuta dva masovna strelišta. Dijelom na osnovu provizornih presuda «Kraljevskog vojnog suda», bez saslušanja i bez prava žalbe. Ljudi koji su strijeljani, pethodno su odvođeni masovno, u kolonama, na oko 20 km udaljenosti, odjeveni u svečana odijela i zakopavani plitko, da bi psi, kasnije, lahko pronalazili i unakazivali njihove leševe. Strijeljanja su vršena po okolnim brdima, gdje su većim dijelom formirane masovne grobnice. Kako sam naveo na početku, oni koji su preživjeli obratili bi se tamošnjem muftiji za savjet, kako da sačuvaju goli život. Tada je muftija izdao «Fetvu», kojom je dozvolio da preostalo muslimansko stanovništvo, radi spasa života, može privremeno prihvatiti pravoslavnu vjeru i u njoj ostati do momenta kada se pojave uslovi da se ponovo vrate na islam.

BOŠNJACI.net: Mislim da je važno ovdje posebno naglasiti odlazak uglednih ljudi iz našeg kraja kod crnogorskog kralja na Cetinje i intervenciju austro-ugarske vlade.
Dr. MEMIĆ: Da, trojica odvažnih muslimana sa Adem-agom Omeragićem i Smailem efendijom Nikočevićem, uspjela su da stignu do Cetinja, te Kralja Nikolu zamole za spas. Kralj je već bio obaviješten putem međunarodne štampe. Ipak, presudno je bilo to što je ondašnji austrougarski konzul iz Prizrena obavijestio svoju vladu o ovim dešavanjim, jer je i katoličko stanovništvo bilo žrtva pokrštavanja (krštenje sa tri prsta, pri čemu su ostala dva bila odsijecana). Austrougarska vlada je intervenisala, pozivajući se na član 30. Berlinskog ugovora, kojim se Crna Gora obavezivala poštivati slobodu vjerskog opredjeljenja i imovinu muslimanskog stanovništva. Nakon toga, Kralj Nikola izdao je proklamaciju kojom je plavsko-gusinjskom stanovništvu bila odobrena sloboda vjerske opredijeljenosti. Smijenjen je oblasni upravitelj plavsko-gusinjske oblasti i na njegovo mjesto imenovan je general Mašan Božović. Po svom dolasku u Gusinje, Božović je sazvao opštenarodni zbor, na kojem je pročitao Kraljevu proklamaciju i stanovništvo obavijestio ih da je vjerska opredijeljenost stvar njihovog slobodnog izbora. Već je objašnjena reakcija stanovništva nakon ove obavijesti. Time je okončan proces pokrštavanja. Sav narod, izuzev pet porodica, vratio se na prethodnu vjeru – odnosno islam. Smijenjen je dotadašnji kapetan gusinjske kapetanije Milivoje Dragović, a na njegovo mjesto, na insistiranje delegacije iz Plava i Gusinja koja je boravila kod Kralja Nikole, postavljen je Đuro Vujošević iz plemenske zajednice Kuča. Nakon toga prestala su nasilja i uspostavljena je sloboda kretanja i opredjeljenja stanovništva.

BOŠNJACI.net: Možete li nam objasniti, kako se nakon toga, odnosno poslije dolaska srpske vojske koja je preko Prokletija trebala da se povuče u Skadar i nakon kapitulacije kraljevske crnogorske vojske, ponašalo muslimansko stanovništvo u ovom kraju, te da li je bilo težnji i pojava osvete za ono što je njima učinjeno tokom prve polovine 1913.godine?
Dr. MEMIĆ: Dio srpske vojske, koji se preko Plava i Gusinja povlačio za Skadar, od strane muslimanskog stanovništva ovog kraja priman je i prihvaćen na veoma prijateljski način. To je dirnulo srpsku vojsku, koja je prilikom ispraćaja otpjevala jednu svoju pjesmu: «Zbogom, Plave i Gusinju, zbogom, rodni kraju» prihvatajući ih kao dio Šumadije. Odabrana je grupa koja je poznavala put prema Skadru i ona se srpskoj vojsci stavila na raspolaganje, prevodeći ih preko Prokletija. U Skadar su stigli nakon dva dana pješačenja, bez ikakvih problema.
Tada se pojavila težnja albanskog seoskog stanovništva da se izvrši navodna osveta nad 30-tak srpskih porodica, koje su ostale u Gusinju poslije kapitulacije crnogorske vojske, predvođene kapetanom Đurom Vujoševićem. Oni su povlačenjem srpske vojske, pravovremeno, pokušali da se povuku iz Gusinja. Kapetan Đuro Vujošević je, ondašnjem prvaku Gusinjske općine Adem-agi Omeragiću u amanet ostavio svog sina Stanka Vujoševića, kasnije majora jugoslovenske vojske.
U spisu «Naše rodoslovlje» Stanko Vujošević objašnjava da su Adem-aga Omeragić i Smail-ef. Nikočević, tadašnji gusinjski prvaci, sa još nekoliko istaknutih ličnosti došli u posjetu kapetanu Đuri Vujoševiću. Vidjevši da se i on sa ostalih 30-tak porodica sprema da napusti Gusinje, saopštili su mu da za to nema potrebe i izrazili su želju da ostane među njima. Obećali su mu sigurnost boravka i ekonimsku pomoć da se prehrani: «...Ostani, bit će ti kao i nama! Ti si se korektno ponašao prema ovom narodu od vremena kada si preuzeo kapetanstvo u Gusinjskoj kapetaniji. Osjećamo se dužnim da ti pomognemo...». Kapetan Vujošević je prihvatio njihovu ponudu. Ali, nakon toga dolazi do koncentracije brojnih vojnih snaga iz Sjeverne Albanije i seoskog stanovništva iz okoline Plava i Gusinja. Pokazalo se da žele nasilno da uđu u Gusinje i, iz osvete, pobiju crnogorske porodice. Gradsko stanovništvo Gusinja, predvođeno spomenutim čelnicima, organiziralo se i sa oružjem spriječilo ulazak u grad onih koji su opkolili Gusinje. Tri dana su pružali oružani otpor, a zatim su shvatili da ne mogu izvršiti datu obavezu prema crnogorskim porodicama, te, ožalošćeni, pošli su kapetanu Đuri Vujoševiću. Saopštili su mu da ne mogu izdržati nalet onih koji napadaju, da im oprosti i nagovorili su ga da sa crnogorskim porodicama napusti grad, uz oružano obezbjeđenje muslimanskih stanovnika Gusinja. Probijajući se iz opkoljenog grada, trojica građana Gusinja su poginuli. Ostali dio pratnje uspio ih je dovesti do granice, gdje je življelo pleme Kuča (Veli Polje), odakle su i porodice koje su se povlačile. Nisu uspjeli da im obezbijede sigurnost u gradu, ali su zato uspjeli da im obezbijede prelazak na prostore Kuča.
U tom vremenu, prije nego što su austrougarske okupacione jedinice došle u grad, nastala je jedna vrsta bezvlasti. Starhujući od nepoželjnih posljedica, Gusinjani su na zboru plemenskih prvaka odlučili da formiraju borbenu četu od domorodačkog stanovništva, koju su zadužili da vrši obezbjeđenje i sprječava samovolju pojededinaca. Odabrani komadant, Rašo Hot, uslovno je prihvatio dužnost, insistirajući da u toj četi budu zastupljeni pripadnici svih bratstava, želeći da se obezbjedi od eventualne osvete u slučajevima ako bude primoran da vrši likvidaciju onih koji su vršili zločine. Pokazalo se da je to mudro, jer samo nekoliko dana poslije formiranja čete ubijen je jedan Crnogorac iz bratstva Zovčarevića. Komandir čete je, nakon izvršene potjere, uspio da uhvati ubicu. Da bi spriječili slične pojave, opredijelili su se na javno strijeljanje ubice. Izvršioci strijeljanja bili su odabrani iz svih bratstava, kako ne bi došlo do osvete bratstva iz kojeg je poticao ubica. Na ovo je računao komandir čete Rašo Hot, kada je preuzimao dužnost komandira Čete za bezbjednost. Ovo ističem da bih ukazao na spremnost ljudi ovog kraja da se suprotstave nasilju i anarhiji, sa težnjom da se ostali dio crnogorskog stanovništva fizički uništava zbog događaja kada je muslimansko stanovništvo masovno strijeljano u odbijanju prisilnog prelaska na pravoslavnu vjeru.
Tolerancija muslimanskog prema crnogorskom stanovništvu iskazivana je i tokom djelovanja crnogorskih komita, koji su tokom komitovanja prelazili i na teritorij gdje je življelo muslimansko stanovništvo. Ovo stanovništvo se nije suprotstavljalo crnogorskim komitima, već im je pomagalo da se sklone od austrougarske okupacione vojske i prehrane.



BOŠNJACI.net: U knjizi «Prozelitizam u plavsko-gusinjskom kraju» , u jednom dijelu ste spomenuli i pokolj plavskog stanovništva 1919. godine, i masovnu emigraciju plavsko-gusinjskog stanovništva u okolinu Skadra, nakon dolaska srpske vojske i nakon proboja Solunskog fronta.
Dr. MEMIĆ: Da, to je tačno. U vrijeme dok je ovim krajevima upravljala austrougarske, Plavljani i Gusinjani formirali su dva komitska bataljona, koji su oružano napali okupacionu austrougarsku vojsku, sa kojima je tada bila i jedna njemačka jedinica. Primorali su ih da napuste Plav i Gusinje i da pokušaju da se probiju prema Podgorici. Na prostoru Sjeverne Albanije, oko «Selce» i predjela «Prdeljeca», dogodio se jedan veći oružani sukob, u kojem je poginulo više od 50 okupacionih vojnika, a jedan broj vojnika i grupe oficira je zarobljen i sproveden za Plav i Gausinje. Ovu akciju su Plavljani i Gusinjani organizovali i sproveli zajedno sa crnogorskom komitskom četom, koju je predvodio Boško Đuričanin sa činom poručnika crnogorske vojske. Bila je to jedna od sedam komitskih jedinica, koja je tokom okupacije djelovala na prostoru okupirane Crne Gore. Tada su formirana dva komitska bataljona. Jednim je komandovao Šefko Kurtagić iz Plava, a drugim Smail-ef. Nikočević iz Gusinja. Kada su, 24. oktobra 1918.godine, stigle srpske jedinice sa Solunskog fronta, Plav i Gusinje su već bili oslobođeni od strane udruženih plavsko-gusinjskih bataljona i komitske čete Boška Đuričanina. Srpska vojska je sankcionisala postojeće stanje i, zadržavajući jednu četu iz Plava, pošla prema Podgorici. Nešto više od tri mjeseca, dva bataljona Plavljana i Gusinjana uz prisustvo jedne srpske čete održavali su punu vlast na ovom prostoru. Nakon toga, paravojne, plemenske jedinice iz plemena Vasojevića, opredijelile su se da uđu u Plav i Gusinje i formiraju svoju vlast. Stečeno iskustvo iz Balkanskog rata primoralo je Plavljane i Gusinjane da se tome suprotstave. Jedna delegacija, predvođena Smail-ef. Nikočevićem, krenula je za Podgoricu sa ciljem da od Komande srpske vojske dobije saglasnost da Plavljani i Gusinjani organizuju lokalnu vlast od svojih ljudi uz prisustvo jedne srpske čete, koja je u Plavu ostala kada je kroz ovaj kraj prošla srpska vojska sa Solunskog fronta. Nisu uspjeli da dobiju saglasnost Zetske divizije. Nakon toga, Smail-ef. Nikočević, kao vodeća ličnost delegacije, otputovao je za Skadar sa ciljem da o novonastaloj situaciji upozna predstavnike evropskih sila, koji su tada predstavljale okupacione vlasti u ovome gradu (Englezi, Francuzi i Italijani). Osim toga, tada su se javljali i neki skadarski pravci zainteresirani za Plav i Gusinje, da se oružano suprotstave ulasku crnogorskih jedinica i, kao svoju pomoć, poslali određeno naoružanje. Po povratku iz Podgorice i Skadra, Smail-ef. Nikočević je shvatio da o opstanku neke vrste plavsko-gusinjske autonomije i formiranju lokalne vlasti nema mogućnosti, te da se oni ponovo moraju brinuti sami za sebe i po potrebi oružano suprotstaviti ulasku plemenske vojske iz Vasojevića. Otpočelo je koncentrisanje vojnih jedinica prema crnogorskoj granici, ne dirajući četiri srpske vojske koje su se među njima nalazile. Otpočeo je proces ponovnog naoružavanja. Karakteristična je izreka iz tog vremena: «Prodaj majku a kupi ćesarku» - (austrougarsku pušku). Jedna grupa Plavljana samostalno se, bez suglasnosti plavsko-gusinjskih glavara, opredijelila da preko Rugovske klisure izvrši napad na srpsku vojsku u Peći i da ovaj grad zauzme. Kada je o tome obaviještena komanda srpske vojske, u dokumentima se spominju i Vojvoda Stepa Stepanović u Sarajevu i komadant savezničkih snaga u Istanbulu, shvatili su ovaj pokret kao pobunu i naredili angažovanje srpske vojske iz Prizrena radi ugušenja pobune. Istovremeno je data suglasnost crnogorskim paravojnim jedinicama u gornjem Vasojeviću da se i oni uključe u ugušivanje pobune, što su ovi jedva dočekali. Snage koje su pokušale da napadnu na Peć, povukle su se. Međutim, kada je srpska vojska iz Prizrena upotrijebila artiljeriju, gađajući gradsko naselje Plava, i kada su vasojevićke jedinice ulazile u ovaj grad došlo je do težeg krvoprolića. Na ulicama Plava ležalo je oko 450 poginulih, pretežno žena, djece i staraca, koji su pretežno stradali od djejstva artiljerijskih oruđa. U takvoj situaciji nastala je panika. Sve i odraslo i za pokret sposobno stanovništvo izbjeglo je sa ovih terena i preko Sjeverne Albanije odbjegli su u Skadar. Bilo je oko 3000 duša. Komanda savezničkih snaga opredijelila se na njihovo razoružavanje i sprječavanje da uđu u Skadar. To je povjereno italijanskim jedinicama. Rukovodstvo plavsko-gusinjskih izbjeglica prihvatilo je poziv da se predaju i razoružaju. Razoružani su provedeni kroz Skadar i smješteni su u selo Barbaluš. U okolini Skadra formiran je tada koncentracioni logor. Bio je to prvi internacionalni logor na Balkanu. Komanda Zetske divizije u Podgorici uputila je svog opunomoćenog obavještajnog oficira koji se upoznao sa stanjem u logoru i koji je o onome što je utvrdio dostavio pismen izvještaj komandi Zetske divizije koja se čuva u Arhivu oružanih snaga Jugoslavije u Beogradu. Nakon toga izvršen je atentat na vođu izbjegličkih snaga Smail-ef. Nikočevića. Posredstvom komande savezničkih snaga ovaj je izbjeglički logor nakon godinu dana rasformiran, a izbjeglice vraćene u njihov rodni kraj (Plav i Gusinje). Za to vrijeme njihove su kuće i sva imovina opljačkani. Ta se pojava u plavsko-gusinjskom narodu pamti kao «pljačka». Pošto vrijeme nisu pratili po kalendaru sva su se događanja pa i rođenja i smrt, vjenčanja i svi značajni događaji pratili i označavali prema dva događaja: masovna ubistva (mušketanje) i pokrštavanje 1913. godine i izbjeglištvo u Skadar nakon kojeg je došlo do «pljačke» (1913. odnosno 1919 -1920 godine). Bili su to granični vremenski okviri i kalendar prema kojima su praćena i obilježavana sva kasnija događanja. Omogućen im je život u svojim rodnim kućama, ali ne samo u totalnoj bijedi i siromaštvu, već kao građani koji su imali ograničena građanska prava; kao građani drugog reda. U takvim uslovima dočekali su Drugi svjetski rat i kapitulaciju Kraljevine Jugoslavije.

BOŠNJACI.net: Gospodine Memiću, kako bi nakon svega ovoga, kao historičar i prvoborac NOR-a, okarakterisali sve ove pojave?
Dr. MEMIĆ: Ovo pitanje bi zasluživalo potpunije i prdrobnije objašnjenje. U kratkim crtama pokušaću da iznesem neka svoja razmatranja za Plav i Gusinje i događanje u Balkanskom ratu i u prvoj godini nakon završenog I svjetskog rata. Ona nisu imala oslobodilački karakter za bošnjački i albanski narod u ovim krajevima. Nacionalno oslobođenje manjeg dijela stanovništva ostvareno je putem gaženja osnovnih ljudskih prava ostalih građana. Prestala je sigurnost za fizičko opstojanje stanovništva na ovim prostorima. Proces oslobođenja jednih i razvoj progresa ostvarivan je totalnim obespravljenjem i materijalnim osiromašenjem stanovništva. Kao metod razvoja uspostavljeno je nasilje. Preovladavalo je bezvlašće i sigurnost građana, ne samo u pojedinačnim odnosima već i u njihovom pravnom položaju prema državnim institucijama. Na veoma grub način, jedno vrijeme je izvršeno i vjersko obespravljivanje, nasilno pokrštavanje i ugušivanje svih vjerskih obilježja. Nastala je imovinska nesigurnost. Uspostavljene su metode diktature koje su na ovom prostoru bile više izražene nego u drugim krajevima zemlje. Nastalo je i nasilje u kulturnom životu i njegovanju tradicije ljudi u ovim krajevima. Feudalni odnosi iz osmanskog vremena rušeni su uz uspostavljanje novih feudalnih odnosa, koji su bili drastičniji u odnosu na osmanski period. Nastalo je rušenje i onako skromnih kulturnih dostignuća i nastao period pune kulturne zaostalosti. Jedno vrijeme ukinuta su vjerska prava, a zatim održavana u ograničenom i kontrolisanom obimu. Vještačkim i nasilnim metodama pokušavali su se izbrisati multinacionalne, multivjerske i multikulturne razlike, koje su imale obilježja genocidnih pojava. Progresa u ovim krajevima nije bilo, već je regres zavladao u svim oblastima. Nastala je potpunija diferencijacija među stanovništvom uz izrazitiji razvoj na principu osiromašenja najvećeg dijela stanovništva uz blago i ograničeno bogaćenje pojedinaca. Sa iskustvima trgovačkog duha veliki broj stanovništva opredijelio se na kiridžiluk. Do Balkanskog rata dio izvoznih aktivnosti Crnogoraca ostvarivao se putem trgovaca u ovom kraju, što je u novim uslovima potpuno onemogućeno. Konzervatizam je preovladavao a težnje za novim u društveno-ekonomskom životu su onemogućavane. Nacionalna svijest ljudi ugušivana je u ma kom obliku. Nastao je politički nacionalizam koji se ogledao u tome da se što potpunije izvrši srbizacija stanovništva. Nastala je deformacija svih ljudskih vrijednosti. Prestalo je njegovane čojstva koje je bilo karakteristično kako za crnogorski narod tako i za ove krajeve. Nastala je socijalna bijeda, konzervatizam i policijski sistem. Nastala je degradacija političke svijesti i obespravljivanje i onih ljudskih prava koja su ugovorom bila utvrđena na Berlinskom kongresu. Prvenstveno u odnosu na ispoljavanje vjerskih ubjeđenja i raspolaganjem imovine.
U ovakvim uslovima ekonomski, kulturni, društveni i politički položaj stanovništva u ovim krajevima bio je na veoma niskom nivou. U vrijeme Berlinskog kongresa politika Crne Gore bila je proklamovana da joj se obezbijede nove teritorije na kojima se mogu razvijati bez pljačke i otimanja. Teritorija Plava i Gusinja trebala je da im omogući veći nivo društveno-ekonomskog razvoja. Poslije Balkanskog I svjetskog rata društveno-ekonomski nivo razvijenosti pao je na najnižu ljestvicu. Postao je najsiromašiji kraj po nivou društveno-ekonomske razvijenosti, ne samo u vrijeme Kraljevine Jugoslavije - nego i u vrijeme SFRJ sa najnižim društvenim proizvodom po glavi stanovništva.

BOŠNJACI.net: I na kraju, interesatno bi bilo da kažete ko su bili najznačajniji recenzenti i promotori vaših knjiga?
Dr. MEMIĆ: Prvu knjigu o Velikoj medresi recenzirali su: dr. Antun Kolendić i Edib Hasanagić, obojica iz Beograda. Kolendić je zavičajno iz Dubrovnika a Hasanagić iz Priboja (prva generacija iz Velike medrese zajedno sa Rifatom Burdževićem).
Knjigu «Bošnjaci-muslimani Sandžaka i Crne Gore» recenzirali su: dvojica univerzitetskih prfesora-akademik dr. Avdo Sućjeska i prof. Pravnog fakulteta u Sarajevu Mustafa Imamović. Među ostalim recenzentima spominju se dr. Enes Pelidija i dr. Rasim Muminović, obojica sa Filozofskog fakulteta iz Sarajeva, zatim dr. Šeflet Krcić, profesor Univerziteta u Novom Pazaru, odnosno bivši profesor Filozofskog fakulteta u Nikšiću, te akademik prof. dr. Ljubomir Berberović.
Knjigu «Bošnjaci-muslimani Crne Gore» recenzirali su: dr. Novak Kilibarda profesor Filozofskog fakulteta u Nikšiću i dr. Safet Bandžović, naučni savjetnik u historijskom institutu u Sarajevu. Knjigu «Korjeni zla i nasilja» recenzirali su: direktor Historijskog instituta u Sarajevu Husnija Kamberović i magistar historijskig nauka u Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti Muharem Kreso.
Posljednju moju knjigu »Prozelitizam u plavsko-gusinjskom kraju 1913-1919.g.» recenzirali su: akademik Muhamed Filipović i slavni general armije RBiH u penziji mr. Sefer Halilović. On je bio optužen, navodno po komandnoj odgovornosti i nakon četiri godine istražnog postupka, nedavno je oslobođen svake odgovornosti, što je među borcima i u narodu sa velikim zadovoljstvom prihvaćeno.