Enver ALIĆ: Šta je to muslimanima i sa njihovim životima, u kakve se to oni konce upliću, u što upadaju svojim uzorcima volje a u šta plasiranom nevoljom, šta od njih sve zavisi, i šta mogu učiniti sa sobom? Kako naći objašnjenja za obrte na arapskoj sceni i da se u granicama objektivnih mogućnosti i sposobnosti uoči logika razvoja arapsko - muslimanskog društva u raznim geografskim područjima i socijalnim slojevima? Kako pružiti objektivni prikaz bitnih pojava, dešavanja i crta arapsko - muslimanskog načina života, arapskih briga, nada i mogućnosti u ovoj burnoj i prekretnički važnoj povijesnoj etapi? Kako jednog , primjerice, mauritanskog trgovca smatrati razbuđenim u trenutku kada tri žene ulaze u njegovu radnju da bi nešto kupile a on mrtav hladan leži kao kakva klada i još i nema namjeru ustati?

Stižu me sjećanja na minilo džemre, na fatamorgane u svim stvarnim pojavama i simboličnim događanjima. U moj um još davno su se ugnijezdili raznovrsni uzorci općeg muslimanskog ponašanja u sezonama džemreta i fatamorgana, ali i bez njih samih. Jer, odavno je nastupilo vrijeme ''prikazivanja'' i raznih drugih magičnih poteza u mnogim muslimanskim sredinama.

Polomila su se mnoga pera koja su pokušala napraviti vjerodostojan prikaz duge slavne prošlosti i složene sadašnjosti arapsko-muslimanskih naroda. I pero autora ovog napisa već žalosno škripi u nemoći da oslika sve vremenske paradigme arapsko-muslimanske turbulencije. A i cijelog svijeta u kojemu svi jesmo i koji ima svoje paradigme, svoje karakteristične uzorke mišljenja, ponašanja, djelovanja. Teško je to obaviti u vremenu kada cijeli zapadni svijet jaše po vrhu tog arapsko-muslimanskog morskog vala, koji se dosad jako dopadao arapskim liderima, a obični gledatelji nisi ni svjesni da je to bila i da će i nadalje biti samo puka iluzija, varka, privid, čista fatamorgana. Kako god, na bilježenje pristajem, bez obzira na domet moga pojašnjenja postojeće zbilje. Ko pristane na pisanje, pristao je i na čuđenje. Čudim se i bilježim. Osjećam snažnu potrebu da iznenadne događaje registrujem,komentiram, sortiram.

Džemre je toplina sunca i njegovih talasa u zrak, vodu i zemlju. Kada taj topli talas dođe, onda je i stigao pravi glasnik proljeća. Riječ džemre jeste jasno poticanje sokova života, svekoliko buđenje i prirode i čovjeka. Džemre donosi promjene u prirodi, a ako dotakne srca ljudska, onda se u svijesti i savjesti ljudskoj probudi ljubav prema Bogu Dragome, prema Poslaniku, a.s., prema čovječanstvu kao veličanstvenom djelu Božijem. A dešavalo se svašta i drugačije u ''svijetu islama'', jer smo nerijetko i sami podupirali da naši životi budu najtrošnije stvari na ovome svijetu. Dragi Bog nas na dunjaluku kratko postavlja i kratak nam boravak na njemu određuje. U konačnici svih naših promišljanja je uvijek tako. I razne nam poticaje Uzvišeni Allah daje da se ljudski odnosimo jedni naspram drugih. A da li su baš takve sve naše paradigme? Dobro je kada džemre pomiluje srce i predjele ljudske duše, ali je opći belaj kada ono puca po glavama nacionalnih vođa koji su se opredjelili da brinu o sudbini miliona ljudi. Katastrofa je kada ono opuca po glavi korisnika sistema vlasti, koji nikada neće ili ne umije priznati da mu nedostaje originalne sposobnosti za liderstvo i upravljanje. Takvi se još nisu pojavili.

U što upadaju muslimani Arapi sa svojim uzorcima volje?
Prošle godine 2011., u svijetu islama, uglavnom u arapskim zemljama, igralo je džemre. Igralo je džemre baš u proljeće, i izazvalo ''arapsko proljeće''. Sahva na vakat, što bi se reklo. A da li je baš na vakat ili je trebalo do njega doći prije jednog stoljeća? Ili dva? Ili tri? U svijetu islama, uglavnom u arapskim zemljama, dolaze proljeća. Sokovi života poteku u probuđenoj prirodi. Proljeća dođu uz igru i titraje džemreta. Sahve, odnosno buđenja ljudskog bude ali sa posebnim stilom. Vrlo sporo, ali ga, ipak, bude. Sa nazivom ''arapsko proljeće'' već su unesene neke novine i pokušava se doći do novog stila razbuđivanja. A razlozi razbuđivanja su tu jer korisnici sistema vlasti nikada nisu, ili su to činili sasvim rijetko, obilatom srećom grlili svoje podanike. Često su umišljali i izmišljali floskule da su podanici rođeni samo da njima služe i uzvikuju ''li jahja melik'', ''li jahja reis mu'min''! A kakvi su današnji razbuđeni revolucionari u traganju za izvjesnijim sopstvenim putem? Da li im je dovoljno najaviti da će njihove zemlje biti šerijatske dok im kontinuirano manjka kuranske i tefsirske načitanosti? Šta oni mogu poslije ''burgibizma'', ''zelenoknjiškog gadafizma'', ''naserizma'', ''pragmatičnog sadatizma'', ''husnimubarekizma'', iračkog i sirijskog ''ba'sizma'', arapskog ''unionizma''(Libija, Egipat, Sirija)? Da li današnji uzavreli arapski svijet zna krajnji cilj traganja za vlastitim identitetom, koji je dobrano ukliješten između njegovog htijenja i intelektualnih mogućnosti?

Šta je to muslimanima i sa njihovim životima, u kakve se to oni konce upliću, u što upadaju svojim uzorcima volje a u šta plasiranom nevoljom, šta od njih sve zavisi, i šta mogu učiniti sa sobom? Kako naći objašnjenja za obrte na arapskoj sceni i da se u granicama objektivnih mogućnosti i sposobnosti uoči logika razvoja arapsko - muslimanskog društva u raznim geografskim područjima i socijalnim slojevima? Kako pružiti objektivni prikaz bitnih pojava, dešavanja i crta arapsko - muslimanskog načina života, arapskih briga, nada i mogućnosti u ovoj burnoj i prekretnički važnoj povijesnoj etapi? Kako jednog , primjerice, mauritanskog trgovca smatrati razbuđenim u trenutku kada tri žene ulaze u njegovu radnju da bi nešto kupile a on mrtav hladan leži kao kakva klada i još i nema namjeru ustati? Da li je džemre na njeg djelovalo ili je to samo naša fatamorgana? Očito, u tim i takvim sredinama ni veliki broj zapamtitelja Kur'ana ništa ne pomaže. Jedno je nahifziti, a drugo naukovno primijeniti. I definitivno, kako razumjeti ovaj dio muslimanskog svijeta, uglavnom u arapskim zemljama, koji je u golemoj mjeri raščerečen i sapleten između veličanstvene i slavne historije, prilično bahate sadašnjosti i krajnje neizvjesne bliske budućnosti? Umiju li oni što truhlo obaraju u sistemu vlasti pokazati sebi i drugima kako da se pravednija i kur'anskija vlast uspostavi i dugo održi na postavljenim osnovama i vrijednostima?

Timski rad sa kombinacijom uma je prava dobitna kombinacija. Potreban nam je kombinovani napor i živjeti i konstantnom oprezu. Da je glava uvijek na gotova. Moramo se uspraviti, uzdići i sa dovoljne visine skenirati našu zbilju. Potom na sebe primiti veliku odgovornost upravljanja sobom i ljudima. I da shodno potrebama, i sebe i ljude mijenjamo nabolje. Bez prelaska granica naših mogućnosti. Sve učiniti u granicama i ništa ne činiti usiljeno. Cijelim našim bićem red nam je nastojati dokazati kako je islamska misao uvijek živa i da još živi i da se nje ne treba niko plašiti, i da je sposobna da ponovo bude i zauvijek ostane misao našeg muslimanskog čovjeka, onog muslimanskog čovjeka što po zemlji hoda i ponešto stvara, i da se on mora mijenjati kako bi bio istinski nosilac te plemenite islamske misli. Za tako nešto, tom čovjeku je potrebna toplina vjere, potreban mu je duhovni toplotni talas - džemre u srce. Muslimanski čovjek, ukoliko otpočne misliti disciplinirano i slobodno, sam ili horski sa drugima, nikada ne bi trebalo da omogući materijalno moćnim da mu uzmu um, da mu ukradu pamćenje, da mu oduzmu slobodu gimnasticiranja mozga, jer kome se oduzme sloboda na ispravno mišljenje, na njega pada teška optužba za zločin stava i mišljenja. Onome ko je nemoćan umom lahko je to prirediti. Kada puhne topli talas, kad to džemre zaplijeni njegovo srce, kad ga potakne na unutarnju sahvu, čovjek u tom trenu treba da ima samo jedan jedincati životni cilj: da svojom mišlju i djelovanjem dokaže i ukaže na životvornost i permanentnu aktuelnost islama i njegove misli. Misliti islamski znači misliti čovječanstvo.

Mogu li donosioci neke nove zore praviti sintezu starog i novog?
Islamski svijet se kroz mnogobrojna stoljeća nekoliko puta budio, ali sva ta buđenja, sve te silne muslimanske sahve, nisu bila i dostatna razbuđivanja ka konkretnim koracima za istikamu - ozbiljnu ustrajnost. I ova novija buđenja svijeta islama to dobrano pokazuju. Nema pravog buđenja bez sinteze prošlog i sadašnjeg. Sinteza starog i novog jedino može da stvori progres. Vladajući elementi u svijetu islama doskora su se odnosili prema svojim podanicima kao prema stadu deva ili ovaca. I vjera je tumačena shodno potrebama politike. Političku gramzivost i vjerski lideri nerijetko blagosiljaju svojim tamo nekim idžmaima i kijasima. Jaz između jednih i drugih stalno se povećavao. Donosioci neke nove zore slabo su gdje kukuriknuli kvalitetno. Nemaju sada s kim praviti sintezu starog i novog. A može li se do napretka bez sinteze starih i novih vrijednosti? Ima li masa na muslimanskim/arapskim ulicama kompromisno rješenje za validnu sintezu starog(staro novo je Kur'an i Sunnet) i novog, ili, znaju li narodne mase šta poslije džemreta, šta hoće poslije tog ''arapskog proljeća'' i koji im je rezervni plan za iskrenu i istinsku priču o uvođenju šerijata i primjenu islamske misli u cjelini? Da li je dovoljno samo reći: islam je rješenje za svako mjesto i svako vrijeme? Sasvim je izvjesno da je džemre u prošlogodišnjem(2011.g.) '' arapskom proljeću'' prejako udarilo i ponovo milione muslimana baildisalo. Staro i novo u bilo kom društvu moraju se prožimati. U starom se vrši postepeno buđenje za novo razdoblje. I da je to sve tako bilo, u ovom vremenu oni se ne bi čudili svome naglom proljeću. Ni svrgnuti ni oni koji ih svrgavaju. Očito, jako džemre je uradilo svoj dio posla, a tako to biva kada se slabo vidi toplotni val NATO udara po zemljama svijeta islama. Nedavno se prelamala svjetlost razornih bombi, i još uvijek prelama i u ovom novom dolazećem proljeću, iznad zemlje libijske, palestinske, pakistanske, afganistanske, iračke, sirijske...I ovog proljeća površina tla je topla, naročito u spomenutim zemljama, a zrak direktno iznad površine je jako topao pa se svjetlost Zapada, Izraela, Amerike i NATO vojnika nepravilno prelama i tako usljed tog prelamanja, simbolički kazano, nastaju slike na tim teritorijama koje, ustvari, ne postoje. Slike koje ne postoje mogu potrajati i biti dugogodišnje dno dna, močvara prividna, jezero na užarenoj arapskoj/muslimanskoj ulici, fatamorgana svih iluzija moći, gramzivosti, laži, bijede, nesreće. Kada se u prividno bogatim arapskim zemljama ljudi vješto zavaravaju i zaigravaju, kada im se pragmatično, odnosno hinjski nudi dobar i ugodan život, oni tek tada žive od fatamorgane i svih njenih uzroka. Definitivno, može li se sa ovakvim ''arapskim proljećem'' zakoračiti u samog sebe i spaliti iluzije tamo gdje su one začete? Danas muslimani nisu uvaženi. Kada vođe u svijetu islama budu uvažavali i slušali poruke islama biće i sami uvaženi. Godinama gledamo slike ili snimke kako pojedine arapske vođe pokušavaju poneki namaz javno klanjati. Čine to javno kada zagusti. Smiješni su im javni nastupi. Smiješni i žalosni! Sjetimo se Sadatovog klanjanja u Mesdžidu-l-Aksa u Jerusalimu, sjetimo se Sadamovog ruku'a, Asadove javne blamaže... i može li to sve donijeti uvažavanje bilo kome od njih. Kada su klanjali posigurno su za sebe govorili: Šta bi mogao još činiti da upravljam do smrti ljudskim sudbinama? Kada vladar ode s vlasti ili ga nekako pobunom otjeraju, on tek tada primijeti životne promašaje, gluposti, preveliku gramzivost, razne druge devijacije.A oni što su, nažalost, često naprazno uzvikivali ''Allahu ekber'', i dalje ne znaju kuda dalje. I kako dalje! Nemaju izlaznu strategiju iz začaranog kruga, iz privida, iz prljavog mora vlastite fatamorgane.

Podesno vrijeme za prihvat onoga što je lijepo u islamu
I opet je stiglo novo proljeće. To je veoma podesno vrijeme za traženje budućnosti, za kvalitetnu izlaznu strategiju. Vrijeme je da arapski/muslimanski čovjek zakorači u predjele svoje duše, u samog sebe, te da život živi bez privida i varki. Sreću treba brati kao i voće, ali samo prije negoli se u nju ugnijezdi crv. I mijenjati paradigme po kojima su dosad djelovali arapski vjerski i politički lideri. Kuda i kako dalje? Preostala nam je jedino gorljivost i čežnja za onim što je lijepo i savršeno u našem islamu. Samo treba doznati kako uhvatiti i zagrliti čežnju i svekoliku sreću. Nesretnim muslimanima u svijetu islama ne treba tumačiti stvarnost na način kako je to prihvatljivo moćnim silama svijeta ili na njima željeni način. U protivnom, imaće i nadalje privide i optičke varke, imaće samo grandiozne iluzije kao štetno i neobjektivno prosuđivanje svoje zbilje.