Stolac Dubrave Bregava Tekija u Stocu Vidovo Polje a breskve....

U uglu pakla,
daleko od igre leptira
što ostadoše potrganih krila
na hirovitim proplancima dubravskim,
iskopnjela tijela,
da li zbog tuge njegova srca
ili zbog mržnje
što klija poput korova
u dušama zvijerskim
prema njemu,
tom ubogom starcu
koji prebire prstima razuma,
ako još razum i postoji u ovom carstvu tame,
tražeći odgovor
zašto baš njemu,
tom sirotom isposniku
koji se brižljivo provlačio i kroz sunčane zrake
pazeći dobro da ih ne povrijedi,
i zašto baš nama,
tom sirotom narodu bošnjačkom,
sve zlo ovo da se desi?
Da li zato što smo zavoljeli ovu našu nesreću
pa nam se čini kao da je to dio nas,
da je to samo uhodani redosljed Božijih davanja
koji nas, evo, prati kroz čitavu našu historiju,
iz generacije u generaciju,
tako vjerno da ćemo još i pomisliti da je to naš
usud,
naš skriveni račun za ljubav ovog dijela neba,
jer nigdje tako sunce ne miluje kao ovdje,
nigdje behar ne miriše
kao na njegovim dubravskim proplancima,
nigdje toliko zvjezdanog neba
kao u njegovoj rodnoj uvali,
i nigdje toliko spokojstva i svježine
kao u bosonogom djetinjstvu njegovom,
a opet nigdje toliko pakosti i mržnje da se usadi
u srcima zvjerskim.
I zato je on sada tu,
u uglu pakla,
daleko od igre leptira,
ubogi starac sa molitvom u srcu
i pogledom koji luta negdje daleko
preko zelenih brežuljaka
ka svojoj neprebolnoj ljubavi,
ka svojim Dubravama.
“Ismaile!”
* trgnuo ga je glas tako zaodjevenog u misli.
“Ismaile!” ,ponovi taj isti glas
još jače i drskije,
i on se diže poput snijega proljetnog
koji ostade po obroncima Veleža
kopneći u svojoj muci
ili u mržnji nečijoj,
i znao je da došlo je vrijeme,
da krvnici su došli po novu žrtvu...
Grade domovinu,
a on ubogi starac,
pogledom uprtim u zelene rodne brežuljke
i s molitvom u srcu,
stao i ne da.
Ispriječio se taj ubogi starac njihovoj domovini
pa ne da naprijed.
Starac i domovina,
molitva i zlo,
i zato je došlo njegovo vrijeme,
i zato on mora da ide...
Historija se ponavlja...
Odveli su već davno njegovog rahmetli dedu i
babu,
a mi stojimo,
ne učimo,
mi vjerujemo osmijehu kada zatitra u
kurjačkom oku
i na kurjačkim usnama.
I zato on ide,
i zato su mnogi već otišli,
a koliko će još da ih ode
pa da ne budu više smetnja nastajućem carstvu
zla,
tom vjekovnom zvjerskom snu?
Koliko još, Bože, da ih ode?
Da li će, moj Bože, ova Bosna moći sve da ih
iznjedri?
Umoran od misli, on užurbano korača ka svome
kraju
tražeći spas.
Na kraju je spas
i zato on više i ne gleda lica svojih sapatnika;
on gazi ka svome kraju, ka svome spasu
užurbano.
A posljednja misao njegova
ostade da lebdi u uglu dunjalučkog pakla,
ostade nedorečena
za generacije buduće:
Koliko će još, Bože moj, da nas ode?
A lišće pjeva na suncu julskome
i vjetar se igra
po modrim virovima neretvanskim,
a Dretelj ječi,
a Dretelj ječi...

Radimlja