Muharem OBRADOVIĆ: Grupa okupljena oko ovog projekta rat je poimala kao neočekivanu kataklizmu, a tragični usud svoga naroda kao epsko sučeljavanje dobra i zla, ne pristajući na strašnu istinu da njihove najmilije u zavičaju ubijaju i progone dojučerašnje komšije i "prijatelji", i to samo zato što pripadaju drugome narodu i što ispovjedaju drugačiju vjeru. Zatečeni u tuđem nepoznatom društvenom ambijentu, nepripravni za ulogu tragičnih potukača po, manje-više, negostoljubivim i prema njihovim mukama ravnodušnim predjelima svijeta i, uglavnom, prepušteni samima sebi i svojim zlehudim sudbinama oni su osjećali potrebu da stvore taj kutak mira... taj duhovni orijentir. Zato su njihove misli i osjećanja, duševene preokupacije i imaginacije, čežnje i maštanja, ponajčešće usmjereni prema zavičaju, kojeg po pravilu, idealiziraju i uzdižu do razine svetosti. "Neka se grad gradi il` vinograd sadi... il`nek čekić kuca, il`nek puška puca"... što bi rekao dobri Ali Paša Stočević...

Tragično osjećanje sunovrata, egzodusa i duhovne iskorijenjenosti, izazvanih agresijom (koja još traje) i nepojmljivim zločinstvom prema bošnjačkom narodu, najdramatičnije se izražava i osjeća daleko od rodne zemlje... u turobnim klancima svjetskih metropola. Tamo se stvara jedan poseban oblik stvaralaštva i napredne misli onih koji su mimo svoje volje napustili svoju zemlju i daleko od nje podnosili zlokobnost progonstva. Za razliku od svojih sunarodnjaka zatečenim ratnim i poslijeratnim strahotama u zemlji, oni su uglavnom, oslobođeni brige za puko fizičko preživaljavanje, ali ne i duševnih patnji, brige i straha za svoje najmilije i domovinu koja je bila, i koja je još, brutalno napadnuta i iznakažena. Mora se priznati da je jedan takav duhovni odnos prema svome narodu i svojoj državi prije devet (9) godina iz jedne čiste forme, oslobođene svih onih životnih, mučnih i ružnih utisaka kojih je u stvarnosti bilo napretek prerastao u jednu ideju, gdje će Bošnjaci i svi oni koje vole Bosnu, Sandžak i ljude uopće, pronaći sebe i ispoljiti svoja osjećanja.

Tako su se kalili "Bošnjaci.net"!
Grupa okupljena oko ovog projekta rat je poimala kao neočekivanu kataklizmu, a tragični usud svoga naroda kao epsko sučeljavanje dobra i zla, ne pristajući na strašnu istinu da njihove najmilije u zavičaju ubijaju i progone dojučerašnje komšije i "prijatelji", i to samo zato što pripadaju drugome narodu i što ispovjedaju drugačiju vjeru. Zatečeni u tuđem nepoznatom društvenom ambijentu, nepripravni za ulogu tragičnih potukača po, manje-više, negostoljubivim i prema njihovim mukama ravnodušnim predjelima svijeta i, uglavnom, prepušteni samima sebi i svojim zlehudim sudbinama oni su osjećali potrebu da stvore taj kutak mira... taj duhovni orijentir. Zato su njihove misli i osjećanja, duševene preokupacije i imaginacije, čežnje i maštanja, ponajčešće usmjereni prema zavičaju, kojeg po pravilu, idealiziraju i uzdižu do razine svetosti. "Neka se grad gradi il` vinograd sadi... il`nek čekić kuca, il`nek puška puca"... što bi rekao dobri Ali Paša Stočević... Ali, kome su, ovih blagih i spokojnih dana u sjećanju sve ratne strahote i progonstva, logori i sva mučenja i silovanja, svi zločini i pljačkanja! Ko još pamti patnje Mostara, Sarajeva, Bihaća, Teočaka, Žepe, Foče... ko još pamti patnju Srebrenice, stravične krike oca i sina dok se rastaju pred puščanom cijevi, ko još pamti ogoljele i opustjele duše naših majki?! Ko se još sjeća onog neutaživog vapaja srebreničke majke za posljednjim zagrljajem svoga sina, i kome su od nas još u pameti veliki i mali strahovi da se sve to može i ponoviti?! Da li se iko više sjeća hapšenja i deportacije nedužnih Bošnjaka sa Crnogorskog primorja, ili pak ubijanja i istrijebljenja Bošnjaka pljevaljske Bukovice?! A otmice putnika u Štrpcima, kao i hapšenja u južnom i sjevernom Sandžaku, montirani sudski procesi… i bošnjačkom sramnom šurovanju sa srpsko-crnogorskim vlastima jedva smo uspjeli saznati da su svi procesi pali, i da bi zločinci iz 1992. isto uradili samo da im državno vodstvo naredi. Šta je onda sa naredbodavcima?! Nagrađuju ih za zločine genocida. Sramnije da ne može biti? I doista, ishodište i uzrok našeg današnjeg životnog udesa leži u činjenici da smo postali stranci na svojoj vlastitoj zemlji. Iskorijenili smo se i otuđili, odvojili i zabetonirali, dopustili smo da nam licemjerni i bezočni određuju ne samo pravila ponašanja, nego i svjetonazor... dozvolili smo da nam zločinci iz tzv. "rs" određuju koliko će biti Bosne... dozvoli smo da nam nekakvi ‘patrijarsi’ i ‘kardinali’ određuju koliko ćemo biti muslimani. Dozvolili smo kriminalcima da nam osporavaju naciju i jezik. Kako se vratiti u Krajinu, Hercegovinu ili Podrinje - većine se nas to bezmalo tiče; važno nam je da plamena pošast ne zahvati našu avliju i kuću. Kao da sva okolna brda i sve ove uboge, posne hercegovačke i, dakako, bosanske i sandžačke, nisu naša kuća i naša avlija! Zemlja je, zaista, poput voljenog bića: ne možeš reći da je voliš ukoliko voliš samo jedan njezin dio, a ne i nju cijelu. Iako je želja kolegija "Bošnjaci.net", koncepcijski i tematski, proširiti sadržajima nešto "vedrijeg" i "kulturnijeg" karaktera, izbjeći pesimistične tonove i riješiti se političkog okvira rada, to za sada nije moguće... ne može se izbjeći usudu kojim je naš život još uvijek obilježen: sve nam je, nažalost, i dalje u znaku politike. I kultura, i vjera, i želja i nada u bolju sutrašnjicu. U ovoj se našoj sumornoj stvarnosti politikom bave i oni koji sa politikom nemaju nikakve veze i kojima se ona gadi. Na našu nevolju, ni mi joj ne uspijevamo umaći. Sve ono što radimo na ovom svijetu: "radimo za sebe ili protiv sebe". Naš život je zbir svih naših djela...i, zato, zastanimo za trenutak pored bijelih nišana ili "bijelih mramorova" na Radimlji ili gdje drugo i zamislimo se nad smislom ljudskog života i dobrohotnosti zemlje u čijem okrilju počivaju zemni ostaci naših dalekih predaka! Shvatit ćemo da se sve što iza nas ostaje na ovom prelaznom svijetu može sažeti u dvije tri opore i mukle riječi:

Ova ruka ti kaže da staneš
I zamisliš se nad svojim rukama.

U povodu devetogodšnjice Bošnjaci.Net upućujemo srdačne čestitke svima onima koji su na bilo koji način doprinijeli da trajemo. Zato ostanimo zajedno, ne dozvolimo bilo kome da trguje bišnjačkom jedinom domovinom Bosnom i Hercegovinom, Sandžakom, našom bošnjačkom nacijom, našim bosanskim jezikom i našom vjerom.