Srbija i Crna Gora, koje su prije jednog stoljeća (1912) okupirale Sandžak, i dalje pred licem Europe i svijeta demonstriraju despotizam i maćehinski odnos prema manjinama, a posebno prema Bošnjacima, kojima prijete novim iseljavanjima. Strategija ove dvije države permanentno se kreće ka denacionalizaciji Bošnjaka, koji su jedini nezaštićeni narod u Europi, jer oficijelno nejmaju majku, tj. matičnu državu. Bosna, koja to treba da bude, dvije strane je bjesomučno rastržu kao gladni kurjaci. Dok u Srbiji i Crnoj Gori između ostaloga svjedoče i sporni simboli ove dvije zemlje: himna, bajrak (zastava) i grb, koji vrijeđaju nacionalna osjećanja Bošnjaka. U takvom totalitarnom ambijentu, Bošnjaci Sandžaka preživljavaju vatrenu stihiju Berlinskog zida između Crne Gore i još crnje Srbije (koje na neprirodan način dijele Sandžak), i cenzuriraju kao i blokiraju svaki mogući demokratski ishod jedinstva Bošnjaka na ovim prostorima. Zbog svega toga vlada veliko nezadovoljstvo u Sandžaku, posebno oklijevanjem državne komisije da izda akreditaciju Univerzitetu u Novom Pazaru, koji u znanstvenoj i intelektualnoj javnosti balkanskog regiona slovi kao jedan od najelitnijih univerziteta, ali nije po volji centara moći (Beograda i Podgorice), upravo zbog emancipacije Bošnjaka.

Prof. dr. Šefket KRCIĆ: Državna strategija ove dvije zemlje se ogleda u strogom kontroliranju događanja u unutrašnjosti, gdje vlada apsolutna presija centara moći službenog Beograda i službene Podgorice nad regionalnim i etničkim zajednicama. U toj strategiji posebno se naglašava na strogo cenzuriranje priloga o Sandžaku, što izaziva stanje medijske blokade u štampanim i elektronskim medijima. Posebno se sistematski vodi stroga procedura objavljivanja kao i kontroliranje tj. curenja informacija, kako bi se skrila istina o događajima u Sandžaku, ili pak predimenzionirala situacija, ovisno od montiranih procesa.

Totalitarni duh cenzure
Totalitarni duh vladanja iz XX stoljeća je primijenjen u prvoj i na početku druge decenije XXI stoljeća. Despotski način vladanja, posebno gušenja prava manjina, gdje su Bošnjaci najugroženija etnička zajednica u Europi, na način kako su to svjetski pisci Orvel i Kafka pisali u svojim romanima prije 6 i 8 decenija, samo što su danas protagonisti vladajuće oligarhije u Srbiji i Crnoj Gori otišli još dalje! Slučajno da se pojave pisci, koji nalikuju na spomenute, odmah bi bili cenzurirani, uhapšeni i likvidirani.

Državna strategija ove dvije zemlje se ogleda u strogom kontroliranju događanja u unutrašnjosti, gdje vlada apsolutna presija centara moći službenog Beograda i službene Podgorice nad regionalnim i etničkim zajednicama. U toj strategiji posebno se naglašava na strogo cenzuriranje priloga o Sandžaku, što izaziva stanje medijske blokade u štampanim i elektronskim medijima. Posebno se sistematski vodi stroga procedura objavljivanja kao i kontroliranje tj. curenja informacija, kako bi se skrila istina o događajima u Sandžaku, ili pak predimenzionirala situacija, ovisno od montiranih procesa.

U tom pravcu države Crna Gora i Srbija sprovode metod sistematskog kontroliranja sadržaja informacija kao i onemogućavanja rada pojedinih glasila, kao i u vremenu Miloševićevog režima kada je revija „Sandžak“ dva puta bila sudski zabranjena u periodu od 1990 – 1997., a njeno rukovodstvo i uredništvo strogo sankcionirano/kažnjavano. Sudski proces je trajao sve do sredine 1999.g., dok je u istom periodu zabranjeno javno rasturanje više knjiga iz Sandžaka; kao i višegodišnje suđenje potpisniku ovih redova.

Državni cenzori ograničavaju slobodu javnog govora i saopćavanja stavova lidera Sandžaka. To se posebno odnosi na javna istupanja predsjednika Univerziteta u Novom Pazaru mr. Muamera ef. Zukorlića, čime se dovodi u pitanje ostvarivanje fundamentalnih ljudska prava i sloboda, a to se demonstrira kroz jezik mržnje, psovanje, bogohuljenje, presiju i nasilje u srpsko-crnogorskim medijima, koji permanentno podgrijavaju sporove i onemogućavaju da u prvom redu dođe do jedinstva Islamske zajednice u Sandžaku.

Sporni državni simboli i zapošljavanje u državnim službama

Genocidna svita Državne zastave Srbije i Crne Gore pod kojima je u genocidu stradalo nekoliko stotina hiljada Bošnjaka u BiH i Sandžaku

Uprkos padu Miloševićevog režima, 5. oktobra 2000. godine, kada je došlo do izvjesnog pomaka demokratizacije na prostorima Srbije (u Crnoj Gori je stanje ostalo isto od 1989. g. do danas), samim atentatom na premijera dr. Z. Đinđića, 12. 03. 2003. g., situacija se ne poboljšava. Čak i kada je objavljeno da Milošević u Hagu nije više među živima, njegov režim je doživio novi diktatorski preporod u sadašnjoj vladajućoj diktaturi. Poseban atak na Sandžak je izvršen, kako u Južnom tako i Sjevernom dijelu, time što režim bira „legitimne“ predstavnike Bošnjaka, na taj način što strogo kontroliraju situaciju u Sandžaku, i kad isti dođu u Beograd ili Podgoricu, zaborave na bazu koja ih je birala, pa i danas slove da su daleko od Sandžaka i daleko od naroda.

U tom pravcu, najdrastičniji je primjer donošenja odluke o državnim simbolima: himne, zastave i grba, koji svojim sadržajima vrijeđaju Bošnjake, muslimane, a i druge manjine na ovim prostorima. Ovi državni simboli potvrđuju da Srbija i Crna Gora nisu građanske već nacionalističke i profašističke države. Interesantno, europski zvaničnici pred ovim činjenicama zatvaraju oči. S druge strane ne samo potpisnik ovih redova već i drugi opozicioni intelektualci nemaju pravo javnog istupanja u štampanim i elektronskim medijima Crne Gore. O njima se nešto zna tek onda kada ih srpsko-crnogorska vlast napada.

Diskriminacija na djelu
Diskriminacija je postala geslo vladanja i u jednoj i u drugoj zemlji. U kojima vlast kontinuirano uči Bošnjake kako treba da se zovu! Ta deviza nije prošla u Sjevernom Sandžaku (koja je pod kontrolom Srbije), ali jeste u Južnom Sandžaku (pod crnogorskom kontrolom) koje su uspjele da Bošnjake podijele u 5 etničkih grupa, kako bi bili spriječeni da budu konstitutivni narod Crne Gore. U slučaju mogućeg jedinstva procenat Bošnjaka u Crnoj Gori bi se kretao između 17-23 odsto, što apsolutno ne odgovara poziciji Đukanovićeve privatne države koja ugrožava sve narode, ne samo Bošnjake već i Srbe i Crnogorce, kao i Albance i Hrvate, Rome i ostale.

Na kraju, u Srbiji i Crnoj Gori vlada veliko nezadovoljstvo jer su diskriminirani u zapošljavanju, posebno u nesrazmjernom angažovanju u državnim službama u odnosu na procenat stanovništva. S druge strane, u Sandžačkim gradovima svi Srbi i Crnogorci su zapošljeni, a Bošnjaci bez obzira na kvalifikaciju „vise“ na biroima za zapošljavanje, čak i među nezaposlenima ima doktora znanosti. Pitamo se, dokle će pred licem Europe - Srbija i Crna Gora demonstrirati mazohističko-mećehinski odnos prema Bošnjacima i drugim manjinama. Ovo pitamo, zbog toga, što i jednoj i drugoj „državi“ – europski moćnici File i kompanija vješto otvaraju i nagovještavaju vrata Europske unije, bez obzira što one permanentno demonstriraju diskriminaciju i fašizam na djelu. Bošnjacima se gotovo svakodnevno pokazuje put za iseljavanje na Istok ili Zapad. Možete li ostati ravnodušni na ove činjenice?

(Autor je redovni profesor filozofije na Univerzitetu u Novom Pazaru i predsjednik Matice
Bošnjaka Sandžaka)