Enes RATKUŠIĆ: Tako je efikasna norveška policija pomrsila račune medijskim „sveznalicama“ koji cjelokupnu objektivnost informiranja grade na političkom stavu da je terorizam ekskluzivno islamski brend. Ali, nije se probudila samo policija?! Iz dubokog zimskog sna naprasno su se probudili i psiholozi, psihijatri, neuropsihijatri, koji kažu da se veliki broj ljudi profila norveškog ubice, slobodno, slobodno šeta ulicama. Od njih, međutim, ništa više od golog upozorenja. Što se one važnije obaveze intelektualne tiče, da odomaćene teorije fašizma po kojima se pojedeni narodi rađaju kao teroristi drugi sa čipovima demokratskih obzorja na adekvatan način teorijski i praktično ospore, još uvijek nema ništa. Oni jednostavno, u ambijentu gdje arbitrira sila, na takav intelektualni napor očito još uvijek nisu spremni.

Užasavajući zločin koji se dogodio u Norveškoj, ne ukazuje samo na destrukciju iskonskog smisla čovjekovog poslanja na zemlji, nego i na očigledan način svjedoči o sumraku jedne profesije koja unosi apsolutni nered u naše razumijevanje zbivanja u svijetu. Umjesto da na tragu činjenica javnost informiraju kako to zahtjevaju pravila profesije, mediji su se poput raspadajuće crkotine naprosto nadmetali ko će što prije i što je moguće „uvjerljivije“ javnosti ponuditi odgovor koji isključivo odgovara moćnim lobijima koji, u cilju održavanja vladavine na načelima organiziranog nasilja, već godinama uvjeravaju svijet da je terorizam islamski ekskuzivitet. Nedosljednost i potpuno ignoriranje temeljnih načela novinarske profesije za cilj očito nema samo zbunjivanje ionako zbunjenog javnog mnijenja nego mu, u zamjenu za patološke obrasce, treba dokinuti i racionalno-logički mehanizam rasuđivanja primjeren čovjeku.

Uz slike užasa iz Norveške, neposredno nakon krvavih zbivanja, na svim medijima se vrtio uobičajeni tekst, šta više nekako podrazumjevajući, jer javno mnijenje valjda treba definitivno uvjeriti da se, kad je terorizam u pitanju, nema šta provjeravati. Ko bi drugi mogao da tako bezočno i nasilnički atakuje na demokratiju i ljudska prava do muslimana. Upravo zato su svi mediji jednodušno, poput papagaja, grmjeli: „Odgovornost za današnje napade preuzela je grupa muslimanskih radikala koja sebe naziva "Pomagači globalnog džihada", a koja tvrdi da je napad bio osveta za objavljivanje Muhamedovih karikatura u norveškim medijima“.

A onda se dogodilo razočarenje. Informacija da je Anders Bering Breivik počinilac svirepih ubistava naprosto je razočarala najveći broj medija u svijetu, jer su mobilizacije u svim redakcijama bile izvršene po drugom osnovu, a „veliki komentatori“ i „analitičari“ naoštrili pera rješeni da oštrice svoje plamteće retorike usmjere prema islamu, kao jedinom izvorištu svih nedaća na planeti. Planovi su im, međutim, poremećini po saznanju da toga dana ni u Oslu niti na otoku Utoja, nije bilo sumnjivaca sa turbanima.

Tako je efikasna norveška policija pomrsila račune medijskim „sveznalicama“ koji cjelokupnu objektivnost informiranja grade na političkom stavu da je terorizam ekskluzivno islamski brend. Ali, nije se probudila samo policija?! Iz dubokog zimskog sna naprasno su se probudili i psiholozi, psihijatri, neuropsihijatri, koji kažu da se veliki broj ljudi profila norveškog ubice, slobodno,

Čiji je brend terorizam? Monstrum koji je u terorističkoj akciji pobio desetine nedužnih ljudi

slobodno šeta ulicama. Od njih, međutim, ništa više od golog upozorenja. Što se one važnije obaveze intelektualne tiče, da odomaćene teorije fašizma po kojima se pojedeni narodi rađaju kao teroristi drugi sa čipovima demokratskih obzorja na adekvatan način teorijski i praktično ospore, još uvijek nema ništa. Oni jednostavno, u ambijentu gdje arbitrira sila, na takav intelektualni napor očito još uvijek nisu spremni.

Njihova nedosljednost, kad je u pitanju odanost principima objektivnosti i istinitosti, zorno se može uočiti u mentalnim sklopovima ljudi. Izjave građana Norveške potvrđuju da se u jednoj morbidnoj indoktrinaciji uistinu otišlo predaleko. Svako se preko malih ekrana mogao uvjeriti da ti nesretni ljudi, poput kakvih programiranih strojeva, ne ostavljajući ni koliko je trun prostora za neku drugu mogućnost, ponavljaju kako se tako nešto u Norveškoj moglo očekivati, s obzirom da je njihova zemlja sudjelovala u NATO-operacijama u Afganistanu, Libiji itd. Dakle, baš niko se nije našao da unutar „svoje“ glave ostavi barem trun da je tako nešto mogao učiniti i neko svjetlije puti.

To, naravno, ukazuje da je društvena teorija na Zapadu potpuno zamrla ili opstoji samo u svom karikaturalnom obliku. Navedeni primjeri zapravo svjedoče da je metafizika potpuno poklekla, šta više sahranjena pred najezdom gole fizike. Čini se da su čak i teoretičari gotovo zaboravili da su ovakvi oblici devijantnih ponašanja samo psihopatološke rezultante „zapadnjačkog načina života“, „ekskluzivitet“ koji istočnjaci tek samo loše oponašaju, i to je, bez obzira što je to najčešće pribježište očajnika, vid borbe koji je apsolutno u suprotnosti sa uputama Svete Knjige, a ne u skladu sa njima, kako to svijetskoj javnosti nastoje predstaviti zagovornici progona svakog sljedbenika islama.

Slučaj Andersa Beringa Brejvika nije novost na ulicama zapadnih metropola. Gotovo četiri decenije prošlo je od kako je Charles Whitman, student arhitekture u Teksasu, sa tornja campusa, snajperom ubio svoju ženu i majku te još petnaestak osoba, isto toliko ih ranivši. Takav čin je, zašto to ne reći, u intelektualnim krugovima, shvaćen kao posebna vrsta nadahnuća, koja je na Zapadu dobila i svoje ime. Uostalom, utemeljitelj nadrealizma Andre Breton, ovaj umjetnički pravac je definirao riječima: “izaći na ulicu sa revolverom, i pucati nasumice po gomili.“ Za mnoge je to bio i ostao najsigurniji način za izlazak iz anonimnosti. Za gomilu luđaka, koji u popularnosti nalaze jedinu adekvatnu zamjenu za životnu bjedu, koju producira mašinerija, koja je egzistenciju proglasila jedinom esencijom. Posljedica: užasavajući način za ulazak u galeriju velikih imena umjetnosti.

Slučaj Andersa Beringa Brejvika bi, međutim, pored svega navedenog konačno morao probuditi vještački umrtvljeni duh čovjeka, čija je realizacija nezamisliva u uvjetima postojećih matrica „mišljenja“, koje pozitivnim historijskim tekovinama nastoje podariti ekskluzivni vlasnički status, dok bi drugima ostalo samo ono što zaslužuje da se nađe na smetljištu historije. To nije niti može biti model izgradnje bolje budućnosti na planeti, podarenoj nam za život a ne sijanje smrti.