Sutorina, bosanski izlaz na jadranskoj obali Do 1947. Sutorina je pripadala Bosni i Hercegovini, ali je 1947. nakon dogovora Đure Pucara i Avde Hume pripojena Crnoj Gori zajedno sa selima Igalo, Sutorina, Sušćepan, Prijevor, Ratiševina i Kruševice, čija ukupna površina iznosi 75 km².

Avdo HUSEINOVIĆ: Na benzinskoj pumpi Petrol u Igalu, i danas se nalazi kamen međaš, na kome piše Hercegovina. Bosna i Hercegovina ima pravo da traži, zahtijeva i dobije svoja mjesta na moru. Svjedoci smo koliko se Hrvatska i Slovenija grčevito bore za svaki pedalj svojih nedefinisanih granica, posebno onih morskih. Kada je sporna granična teritorija, dogovore se susjedne države u kojim se rješava spor da se formira arbitražna komisija. Ako ta arbitražna komisija ne postigne dogovor, traži se međunarodna arbitraža, tada međunarodna zajednica formira komisiju i njene odluke su konačne. Povratak ovog dijela bosansko-hercegovačkog mora, sa ovom bh. političkom elitom koja održava izuzetno dobre odnose sa nepouzdanim nasljednicima Mile Đukanovića, možda danas izgleda nedostižno.

Mnogi Bosanci i Hercegovci danas ne znaju da Neum nije jedini dio njihove domovine koji zapljuskuju morski talasi. Bosni i Hercegovini vijekovima su pripadala mjesta Igalo, Njivica i Sutorine u Bokokotorskom zaljevu.

Prašnjavi historijski dokumenti svjedoče da je BiH, nakon Berlinskoga kongresa 1878. godine, zadržala dva izlaza na obali Jadrana, utvrđena mirovnim pregovorima u Požarevcu 1718. godine: jedan kod naselja Neum i drugi, na ulazu u Bokokotorski zaljev, u predjelu zvanom Sutorina.

Klek i Sutorina pripali su od 1918. godine Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. To je trajalo do 1921. godine, kada je Vidovdanskim ustavom Jugoslavija podijeljena na 33 oblasti. Enklava Klek i Sutorina pripale su Mostarskoj oblasti. Nakon toga 1929. godine, Sutorina se našla u sastavu Zetske banovine, ali ipak u sklopu Trebinjskoga kotara. Partizanske vlasti nisu na zasjedanju AVNOJ-a raspravljale o granicama. To pitanje otvoreno je u februaru 1945. godine. Sekretar Predsjedništva AVNOJ-a Mile Peruničić predložio je kao kriterij za granice BiH stanje određeno Berlinskim kongresom 1878.godine. Po tom kriteriju Neum i Sutorina pripale bi BiH. Neposredno nakon Drugog svjetskoga rata, BiH je na kartama prikazivana s izlazom na more u Boki kotorskoj kod Sutorine. Granica BiH i Crne Gore u predjelu Sutorine je utvrđena usmenim dogovorima tadašnjih komunističkih moćnika. Đuro Pucar (predsjednik Republike BiH od novembra 1946.god. do septembra 1948. god.), i Avdo Humo (podpredsjednik Vlade BiH od 1945. god. do 1948.god.), u ime BiH, dogovorili su trampu s Blažom Jovanovićem, prvim predsjednikom Vlade Republike Crne Gore nakon Drugog svjetskog rata. Akademik i historičar Vladimir Dedijer je napisao: „Vješti Blažo Jovanović, advokat po profesiji, u toku jednog razgovora ubijedio je Đuru Pucara Starog, pa su Sutorina i Igalo pripali Crnoj Gori, a nova granica, sada sa Hrvatskom, koja je dobila dubrovačku rivijeru, postavljena je na Debelom Brdu“.

Otvorena pitanja Crne Gore i BiH: Rukovodstvo BiH mora zahtjevati povratak svoje obale

Ološi koji su uz flašu lozovače trgovali bosanskom zemljom Đuro Pucar Stari

Dugo su naši stari po istočnoj Hercegovini, nakon ovog nikad halaljenog poklona Crnoj Gori, pričali: „Sreća je da tada nalokanom Đuri Pucaru, Blažo nije zatražio i Trebinje jer bi ga ovaj bez razmišljanja dao“.

Postoji i priča da je tada Pucar, putem jednog običnog telefonskog razgovora poklonio bosansko-hercegovačko more Crnogorcima.

Nešto kasnije, Đuro je naredio da se iz Trebinja u Herceg Novi prenesu katastarske knjige, i spisi iz Gruntovnice atara opština Sutorine i Kruševica. Bez ikakvog obvezujućeg pravnog akta, referenduma ili izglasavanjem u Skupštini, poklonio je Đuro taj komad mora, koji je do tada pripadao Trebinju. Naime, radi se o primorskom pojasu dugom devet kilometara od Igala do poluostrva Prevlaka, koji se protezao od sela Strp i Lipci ispred moreuza Kamenari, do rta Oštro na Prevlaci, odnosno do samog izlaza Bokokotorskog zaljeva na otvoreno more. Teritorijalno je taj pojas obuhvatao području dva manja zaljeva: unutrašnji Risansko-morinjsko-metrički, s trgom i lukom Risan, te selima Strp, Lipci, Moranj, Kostajnica, Kamenari, Bijela, Baošići, Đenovići, Verige, Kumbor, Zelenika i Meljinje, te Hercegnovski sa selima Igalo, Njivice, Topla, te selom i lukom Sutorina. Na postojećem stenogramu, sa tadašnje sjednice Vlade BiH, piše da tadašnji ministri nisu bili saglasni za ustupanje ove teritorije Crnoj Gori, pa je naređeno ministru Vladi Šegrtu da sprovede referendum. Druga Đure je ipak bila zadnja. Referendum nikada nije održan.

Na benzinskoj pumpi Petrol u Igalu, i danas se nalazi kamen međaš, na kome piše Hercegovina. Bosna i Hercegovina ima pravo da traži, zahtijeva i dobije svoja mjesta na moru. Svjedoci smo koliko se Hrvatska i Slovenija grčevito bore za svaki pedalj svojih nedefinisanih granica, posebno onih morskih. Kada je sporna granična teritorija, dogovore se susjedne države u kojim se rješava spor da se formira arbitražna komisija. Ako ta arbitražna komisija ne postigne dogovor, traži se međunarodna arbitraža, tada međunarodna zajednica formira komisiju i njene odluke su konačne. Povratak ovog dijela bosansko-hercegovačkog mora, sa ovom bh. političkom elitom koja održava izuzetno dobre odnose sa nepouzdanim nasljednicima Mile Đukanovića, možda danas izgleda nedostižno, ili?!