Akademik Muhamed FILIPOVIĆ: Bošnjaci, naime, za razliku od Srba i Hrvata, nisu pod zaštitom drugih država ili snažne vanjske javnosti i nemaju državu koja bi ih štitila i imala na to legitimna prava, kakva je Dejtonski sporazum dao Srbiji i Hrvatskoj u odnosu na Srbe i Hrvate. Apsurd je u tome da su agresorske države dobile pravo ne samo da legitimiraju svoje osnovne političke ciljeve nego uspostave određenu kontrolu stanja i odnosa u našoj državi.

Postavljanje pitanja o tome je li nam potrebna takva institucija je besmisleno, nelegitimno i apsurdno. Kao što je već poznato, 9. juna ove godine u pitoresknom mjestu, punom reminiscencija na našu bošnjačku prošlost i sliku današnjih problema sandžačkih Bošnjaka, Novom Pazaru osnovana je naučna i kulturna institucija pod nazivom Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti (BANU).

Na tom osnivačkom skupu donijeli su osnivačke akte - Platformu i Statut - i imenovali prve članove te institucije. Da je događaj bio od najvećeg kulturnog i javnog značaja, govori reakcija na njega koja u potpunosti potvrđuje polazne ocjene i opravdava razloge zbog kojih su se osnivači odlučili da stvore tu instituciju.

Reakcije su išle u širokom dijapazonu, od potpunog i apsurdnog negiranja ne samo opravdanosti nego i prava osnivača da osnivaju akademiju, što je učinio jedan ministar Vlade Republike Srbije, pa do negiranja kompetencije osnivača, kako je to učinio jedan umišljeni bošnjački intelektualac.

SNAŽNA AFIRMACIJA: Sve te reakcije kao i postavljanje pitanja o tome je li nam potrebna takva institucija su besmislene, nelegitimne i apsurdne, jer ne postoji razlog zbog kojeg jedna grupa kompetentnih i pozvanih ljudi ne bi mogla i smjela osnovati jednu instituciju za čije djelovanje ne traži ničija sredstva niti je stavlja bilo kome na teret, osim dobroj volji ljudi koji će je podržavati i koji će u njoj raditi.

Ono što kod ovih reakcija posebno pada u oči jeste da strahovito podsjećaju na iste takve reakcije koje su se javljale uvijek kada je u BiH i kod Bošnjaka nastajala neka nova naučna ili kulturna institucija ili kad su se usudili da o nekoj stvari koja se tiče njihovih prava i egzistencije iskažu svoje slobodno mišljenje.

Kao jaje jajetu su slične reakcije dolazile kada je stvarana bosanska televizija, kada je formirana Akademija likovnih umjetnosti u Sarajevu, kada je nastajala Akademija za dramsku i filmsku umjetnost ili kada je nastajala Likovna galerija u Sarajevu i mnoge druge institucije koje su se uskoro nakon formiranja snažno afirmirale i donijele veoma velike i brojne rezultate našoj kulturi.



Glavni argumenti su i tada bili da ljudi koji to rade nemaju kompetencije ili da to nama ne treba, jer, zaboga, imamo mnogo bolje institucije u Beogradu i Zagrebu, pa zbog čega da mi stvaramo navodne “parainstitucije” bez perspektive i značaja.

Sve te reakcije, kako se pokazalo, bile su, ustvari, izraz brige zbog gubitka monopola Beograda i Zagreba i njihovih nacionalnih kulturnih politika nad bosanskom i posebno bošnjačkom kulturom i pokušaji da se BiH drži kao rezervat za slobodni lov beogradskih i zagrebačkih političkih i kulturnih krugova.

Stoga ne samo na one iz Beograda nego i na one iz Sarajeva koji misle po shemama koje su vladale prije trideset i više godina, kada su nam drugi sudili ili nam kao predstavnike i tutore nametali svoje agente i kada je bilo najvažnije šta se misli u Beogradu, Zagrebu itd., mi nemamo razloga i čak ne smijemo da se osvrćemo.

Niko, naime, nema pravo da nam osporava da osnivamo bošnjačku akademiju, jer za to imamo i relevatne razloge i neupitnu kompetenciju. Glavni razlog koji stoji u osnovi odluke o osnivanju akademije proizlazi iz preteškog položaja naše matične zemlje BiH u koji je ona dovedena dvojnom srpsko-hrvatskom agresijom i mirom koji je načinio ogromne ustupke snagama agresora, a na štetu egzistencijalne pozicije našeg naroda i naše države.

Naš narod, kao žrtva genocida, doveden je u inferioran položaj, a država onemogućena da rješava najbitnija pitanja slobode, jednakosti i prava svih i mirnog života u njoj.Niko ne može sporiti činjenicu da je stanje u našoj zemlji veoma teško i da se ono najviše reflektira na stanje, prava i mogućnosti Bošnjaka.

Bošnjaci, naime, za razliku od Srba i Hrvata, nisu pod zaštitom drugih država ili snažne vanjske javnosti i nemaju državu koja bi ih štitila i imala na to legitimna prava, kakva je Dejtonski sporazum dao Srbiji i Hrvatskoj u odnosu na Srbe i Hrvate. Apsurd je u tome da su agresorske države dobile pravo ne samo da legitimiraju svoje osnovne političke ciljeve nego uspostave određenu kontrolu stanja i odnosa u našoj državi.

Ta insuficijencija nas i naše države i pravo miješanja drugih u odnose i stanje u našoj zemlji reflektira se na položaj i stanje prava Bošnjaka u cijeloj regiji, gdje su oni reducirani na status nacionalnih manjina bez obzira što su iskonski stanovnici i što su u zemljama u kojima žive živjeli kao teritorijalno, kulturno, ekonomski i na drugi način jasno diferencirana grupa stanovnika i gdje se njihov položaj stalno pogoršava.

MATIČNA DRŽAVA: Sve to čini institucije u kojima učestvuju Bošnjaci nesposobnim da rješavaju njihova bitna pitanja, dok to nije slučaj sa Srbima i Hrvatima. Bošnjaci nemaju svojih institucija, osim Islamske zajednice, koja, kada god pokuša da intervenira u pitanjima statusa i prava Bošnjaka, biva kvalificirana kao agresivna i kao institucija koja se kreće izvan svojih prava. Druga bošnjačka institucija koja bi imala neku relevanciju uopće i ne postoji.

To čini BiH, kao matičnu državu svih Bošnjaka, nesposobnom da se zalaže za njihove interese i da vodi adekvatnu, a pogotovo ne dovoljnu brigu o njima, ne samo u BiH nego u regiji, Evropi i cijelom svijetu.

Nije naš zadatak da, izvan okvira političkog i ustavnog poretka u zemlji, mijenjamo u tim odnosima bilo šta, niti to možemo, a niti želimo učiniti kao naučna institucija i pod postojećim uvjetima.

To znači da naša akcija mora biti usmjerena na stvaranje institucije sposobne da se na naučnom nivou odnosi prema ukupnom stanju, prošlosti i budućnosti Bošnjaka, da organizira istraživanja koja će rehabilitirati našu dugo prikrivanu i falsificiranu historiju, afirmirati naš kulturni doprinos u regiji i otvoriti nam puteve - ne da se kao klijent ili kao bolesnik uključimo u Evropu i svijet, u svrhu liječenja nego kao ogromni duhovni i stvaralački, a pogotovo moralni potencijal koji je naš narod razvio i pokazao u cijeloj svojoj historiji kad god je uživao imalo slobode, kao narod tolerancije, suživota i saradnje s drugima.

A to je potencijal koji je i Evropi i današnjem svijetu, ispunjenom mržnjom i nasiljem, veoma potreban. Oni koji su stvarali ovu instituciju nisu ljudi bez korijena i značenja u nauci i kulturi ne samo našeg naroda nego i regije i Evrope. Samo glupak je mogao reći kako Ferid Muhić, Ejup Ganić, Muhamed Filipović, Đenana Buturović, Lamija Hadžiosmanović, Dževad Jahić i drugi ljudi koji su osnivali ovu akademiju nemaju kompetenciju i nisu obilno dokazani u nauci ili drugom polju djelatnosti kao što je umjetnost, jer tu sjede i Nedžad Ibrišimović, Džemaludin Latić i Mehmed Slezović, koji spadaju u prvi red stvaralaca na poljima literature ili slikarstva, a zasigurno će uskoro doći i drugi značajni stvaraoci.

Takve ocjene, osim arogancije nelegitimne moći, koja nema osnova, nekompetencije i neznanja te straha od konfrontacije s onim što će doći kao rezultati rada ove institucije i s kojima će se svaka druga institucija koja djeluje na poljima na kojima djeluje i Bošnjačka akademija morati samjerati i u tom odnosu dobivati ocjenu vlastite vrijednosti.

Stoga se može reći mirne savjesti da je osnivanje BANU jedan od najznačajnijih događaja u našoj novijoj historiji, jer su i Bošnjaci dobili jednu naučnu instituciju najviših naučnih i moralnih zahtjeva koja će njima, njihovoj historiji, peripetijama kroz koje su prolazili, a pogotovo osiguranja njihove budućnosti, pokloniti najveću pažnji i sva pitanja koja se u vezi s tim postavljaju pokušati postaviti, analizirati i rješavati u kontekstu naučnog mišljenja i izlaganja naučnih rezultata.

Nema razloga za strah kada je u pitanju Bošnjačka akademija jer će ona samo pojačati konkurenciju unutar naše nauke, i to treba svi da znaju. Ona nikome neće škoditi, jer će djelovati striktno naučno i time sama sebi suditi, nikoga neće osporavati osim što će o nama Bošnjacima pokušati utvrditi i jasno formulirati naučnu istinu. (Avaz)