Tuga opasala selo Gerove kod Bratunca: Humanitarna akcija - Bošnjače, imaš li srca? ODLIČNI ĐACI - BEZ OBUĆE HODAJU, NEMAJU NI ZA AUTOBUSKU KARTU
Autor: Sadik Salimović Objavljeno: 20. Dec 2010. 20:12:01
NAPOMENA: Bosansko-kanadsko humanitarno društvo iz Toronta donijelo odluku o slanju 1000,00 CAD kao interventnu pomoć djeci u selu Gerovi. Za sve informacije i načine uplata obratite se rukovodiocu ureda Muhamedu Džumhuru Tel.: ++1416 236-9411 E-mail: [email protected] Adresa: 122 North Queen Street Toronto, ON M8Z 2E4 Canada Koordinator za SAD je Senad Garić kojem se možete obratiti na e-mail [email protected] ili na telefon ++1408 246 3008. BKHD i Bošnjaci.Net posebno pozivaju biznismene da prihvate stipendiranje jednog od ove povratničke djece.
LOŠA PUTNA KOMUNIKACIJA ONEMOGUĆAVA DOLAZAK DONATORA I HUMANITARNIH ORGANIZACIJA U SELO GEROVI KOD BRATUNCA, PA SVI POVRATNICI ŽIVE IZUZETNO TEŠKO. VELIKI PROBLEM PREDSTAVLJA ŠKOLOVANJE DJECE KOJIH IMA PO NEKOLIKO U SVAKOJ PORODICI... Roditelji nemaju zaposlenja i nemaju novca da bi slali djecu u školu. Za većinu učenika ovo će biti i kraj školovanja. A mnogi od njih su do sada bili odlični učenici. Željni su znanja, ali za sada pretežno ostaju kod kuće. Nermina Gerović je učenica šestog razreda škole u Bratuncu. „Danas nisam imala novca za kartu. Nekako sam se prošvercovala do Bratunca, ali mi po povratku iz škole vozač autobusa nije dao ući jer nemam kartu. Ne ljutim se na njega. On radi svoj posao kako treba. Morala sam se vratiti kući pješice. A jedva hodam jer imam bolesnu kičmu i ne znam kako ću dalje ovako ako ne budemo imali novca. A volim da idem u školu i sve su mi petice". Semir, Ismet, Armin, Admir, Asmira i ostala djeca, pretežno odlikaši, također ne mogu u školu. „Ja danas nisam išao u školu, nemam autobusku kartu. A i da sam imao para, nisam imao patike. Evo, sad je zima i još je teže", kaže Armin. Većina povratnika ovdje živ na veresiju. Zadužuju se u seoskoj prodavnici i kad dobiju naknadu za dječiji doplatak, koja iznosi oko 150 KM, prvo izmire dug i opet tako ukrug. Nekoj porodici preostane 30-tak maraka i za dnevni budžet ima na raspolaganju marku za šest osoba. „Nas šestoro imamo 150 KM na ime dječijeg doplatka. Ništa više. Šta možeš od toga. Nemamo ni za hljeba, a kamo li da djecu pošaljemo u školu. Ja sam bolesna i treba mi puno para za desetak vrsta lijekova koje moram da trošim. Sreća da imamo jednu trgovinu u kojoj se tokom mjeseca zadužujemo, ali ne smijemo puno, pa kad stigne doplatak, platimo dug i što ostane – ne znam na šta prije da rasporedimo. Ni za šta nije dovoljno i u svemu oskudijevamo", kaže Ramiza Gerović. Mehmed Gerović ima četvoro djece i svi žive u jednoj montažnoj kući. U jednoj prostoriji je i kupatilo i dnevna i spavaća soba. „Stvarno ne znam kako preživljavamo. Djeca ne idu redovno u školu jer im ne mogu obezbijediti mjesečne karte. Nema se šta ni raditi. Ljetos smo kupili sijena i hrane za stoku. Bili nam obećali da ćemo dobiti ovce ili koze, ali niko više ne dolazi. Sad bih prodao sijeno, ali neće niko da kupi“ kazuje Mehmed. „Da bismo imali hrane nešto za zimu, usijemo, ali ovdje na ovom proplanku ništa neće da uspije. Mučimo se, radimo cijelo ljeto, ali i ono što uspije, pojedu divlje životinje. Ne da nam se", kaže Bejta. Ovdje u Gerovima nedostaje svega. Hljeba ponajviše. Svi su gladni hljeba, a djeca i hljeba i škole. Sve im je za sada nedostižno. Ipak, svi imaju još strpljenja, iako je tuga već odavno opasala selo Gerove. Čekaju da im se uredi put, pa bi onda neko od donatora možda i došao. Druge nade nemaju. |