Preznojavanje je počelo

Kako prenose agencije država u balkanskom regionu, pa i šire, Milo Đukanović koji je preko dvadeset godina premijer Crne Gore, u utorak (21.12.2010) podnosi ostavku.
Đukanović će, kako se navodi, o toj odluci upoznati i članove Glavnog odbora stranke (DPS) na sjednici koja je zakazana za 17 sati.
Očekuje se da će Đukanovića na mjestu premijera naslijediti potpredsjednik Vlade i ministar finansija Igor Lukšić.
Đukanović je šest puta bio na državničkim funkcijama - pet puta premijer i jednom predsjednik Crne Gore. Za predsjednika DPS-a izabran je u oktobru 1998. godine.
Nakon pobjede koalicije za evropsku Crnu Goru, na parlamentarnim izborima održanim 20. oktobra 2002. godine, Đukanović je za predsjednika Vlade izabran 8. januara 2003. godine.
Bio je lider Bloka za nezavisnu Crnu Goru. Pod njegovim vođstvom građani Crne Gore su na referendumu održanom 21. maja 2006. godine donijeli odluku o obnovi crnogorske nezavisnosti.
Na izborima održanim 10. septembra 2006. godine Koalicija za Evropsku Crnu Goru osvojila je apsolutnu pobjedu, a Đukanović početkom oktobra te godine donosi odluku da se povuče sa najviših državnih funkcija.
Bio je poslanik u Skupštini Crne Gore od oktobra 2006. godine do 28. februara 2008. godine. Za predsjednika Vlade ponovo je izabran 29. februara 2008. godine.

Tako izvještavaju agencije, koje naravno ne navode pravu istinu zašto crnogorski zločinac, diktator i vođa mafijaškog kartela podnosi ostavku. Isto kao da je to redaradi a ne da je već duže vrijeme pod pritiskom čelnika europskih i drugih međunarodnih institucija, da ovaj komunistički diktator sjaše sa trona na kojeg je prije dvije decenije uzjahao uz blagoslov balkanskog kasapina Slobodana Miloševića i druge zločinačke bratije. Ova vijest već duže vrijeme čeka da se spovede u praksu, samo je bilo pitanje dana kada će se to dogoditi, i nakon toga da li će na premijersku poziciju biti smješten neki crnogorski jado koji se neće baviti svojim poslom, dok će Đukanović, i ovog puta, iz sjene vući sve važne konce, naravno u svojoj privatnoj državi.

Crnogorski premijer, između ostaloga, kontrolira skoro sve medije u CG, ali izgleda i u okruženju, pa čak i u BiH u kojoj mu pišu hvalospjeve, te nije ni čudo što su svi skupa za šaku krvavih eura izostavili najvažniji dio njegove biografije.

Zar nije nelogočno da se prešuti ratni period (1991-1995) i da se izostave činjenice da je Đukanović (uz Momira Bulatovića, Svetozara Marovića…), bio ključni poslušnik balkanskog zločinca Slobodana Miloševića? Državni vrh Srbije i Crne Gore organizirali su agresiju na Sloveniju i Hrvatsku (1991), a nakon toga slijedi najkrvaviji političko-vojni-pravoslavni zločinačko-genocidni pokret na međunarodno priznatu R.Bosnu i Hercegovinu (1992-1995) kada je krenulo trijebljenje Bošnjaka. Spomenuto crnogorsko rukovodstvo svjesno je sa Srbijom krenulo u ratne pohode, nadajući se golemom ratnom plijenu i proširenju CG do Neretve...

Zločinačko-genocidna srpsko-crnogorska banda Bulatović i Đukanović među rezervistima

Zar u premijerovoj ratnoj biografiji ne bi trebalo da se nađe istina o crnogorskim rezervistima, policajcima, dobrovoljcima... koje je slao da žare i pale po „srpskom drevnom“ Dubrovniku (1991), sa kojima se ponosno slikao, te preko istočnih bh. gradova Trebinja, Bileće, Nevesinja, Mostara, Foče, Čajniča, Višegrada ... Sarajeva, kada su mrki Crnogorci pomagali Karadžiću u razvoju „snajper turizma“ njeguševski ubijajući, proganjajući i istrebljujući „Turke“ i silujući „Turkinje“?...

Pitamo se - ko ima hrabrosti i djelić ljudskosti da može da prešuti otpočinjanje agresorsko-genocidnog pohoda na BiH 1992. godine, kada je grupa izbjeglih Bošanjaka spašavajući živu glavu pokušala naći utočište na Crnogorskom primorju, kada, naglašavamo, crnogorski državni vrh preko MUP-a CG organizira hajku i hapšenje? U toj akciji je uhapšeno preko dvije stotine bh. državljana, dok je 83 lica bošnjačke nacionalnosti deportovano zloglasnom Srbo-Crnogorcu Radovanu Karadžiću. Osim što su deportovani ne zna se za daljnu sudbinu ni jednog od njih. Za ovaj crnogorski zločin (sa državne pozicije), najveću odgovornost snose Đukanović i Bulatović sa njihovom ratnom zločinačkom huntom. Đukanović više od osamnaest godina ispod premijerskog krvavog tepiha krije kosti stradalnika, dok istovremeno zamagljuje oči javnosti sa europejstvom… Da podsjetimo da je Bulatović na suđenju za deportaciju bh. izbjeglica svjedočio još u septembru 2007. kada je pred istražnim sudijom ustvrdio da čim je saznao da policija hapsi izbjeglice po Crnoj Gori od tadašnjeg premijera Mila Đukanovića zatražio da se deportacija obustavi. Dok je krajem septembra 2010. tražio da se oslobodi čuvanja državne tajne, da bi početkom novembra 2010. bio oslobođen čuvanja tajne. Iako se nakon toga očekivala senzacija na svjedočenju te da će konačno otkriti ključne krivce, među kojima je i sam, bivši crnogorski predsjednik je pred sudom 12. novembra 2010. rekao: ”ako je napravljena greška, onda je ona bila državna, a ne nikako pojedinačna”. Čujte sada, ako je napravljena greška?!? Tako se igraju sa bošnjačkim životima. Naravno nameće se pitanje, ko je tada bio na čelu države i ko je naredio hapšenje? Može li se desiti da predsjednik i premijer ne znaju šta radi ministarstvo policije i pravosuđa?! Ili pak da država sa porodicma žrtava vrši vansudsku nagodbu i isplatu odštete, a da crnogorski vrh iz tog vremena i nakon toga nije smješten na optuženičku klupu?

I dalje, zar je moguće da je u Đukanovićevoj biografiji zaobiđeno hapšenje sandžačkih prvaka i SDA rukovodstva u CG, kada je sa premijerske fotelje u januaru i februaru 1994. godine naredio policijsku akciju „Lim“, kada je na pravdi Boga uhapšen 21 Bošnjak, koji su nakon brojnih tortura i zlostavljanja osuđeni na 87 godina robije? U januaru 2011. bit će punih 17 godina od te zločinačke policijske akcije a da niko iz vrha crnogorske države i policije nikada nije odgovarao!

U biografiji se ne spominje njegova uloga kao člana Savjeta Vojske SRJ, a poznato je da se njegova riječ dobro slušala i poštovala kada je genocidna bratija Bošnjacima priređivala Srebrenice širom BiH...

Ali i fenomen je u svemu navedenom podaništvo i zaborav određenog broja Bošnjaka u CG, BiH, ali i inozemstvu, a posebno bošnjačkih političara.... Zar ne čudi da ovog crnogorskog zločinca i mafijaša ključni medij kiti nagradama od „ličnosti godine“ do „ličnosti dana“, dok mu džukela i liku Zlaje u frebruaru 2010. dodjeljuje ni manje ni više nego Povelju počasnog člana Bošnjačkog instituta koji je uvakufio Adil beg Zulfikarpašić. Sramota!

Zar sada ne čudi zašto je Tužba BiH vs. Srbija i CG pred MSP završila na način koji jeste? Ali to nam je dodatni razlog i ohrabrenje da niti jedan čestiti Bošnjak neće odustati u dokazivanju istine, sve u cilju postizanja pravde, kako bi svi zločinci bili procesuirani i kažnjeni na adekvatan način.

Balkansko klupko sa Sanaderom je počelo da se odmotava. Nemojte se iznenaditi ako sljedeći bude Đukanović.

Kako je u medijima govorio diktator:
"Pobjeda" 22. oktobar 1991. godine:
Đukanović: "Pohod na Dubrovnik je svrsishodan i svako suprotno stanovište je izdajničko".

Đukanović: "Ne može se mahati grančicama mira dotle dok se srpski narod u Hrvatskoj kolje, masakrira, siluje, dok im se pale kuće i uništavaju imanja samo zato što su Srbi. Rat se ne dobija dezerterstvom već mobilizacijom".

"Pobjeda" 3. oktobra 1991.godine:
Đukanović: „Šah sam omrznuo od njih i njihovog podaništva šahovnici i mladoj demokratiji tipa kalašnjikov".

Đukanović: „Nametnuti rat ćemo dobiti, baš kao što smo takve protivnike, kao što su oni, pobjeđivali tokom čitave istorije. Samo, ovog puta ćemo ih pobijediti i završiti zajednički život s njima, nadam se za sva vremena"!

Đukanović: „Sve opozicione separatističke stranke u Crnoj Gori nas optužuju da smo vodili besmisleni rat, a ni jedna za to nema argumente. A argument je da nam je rat bio nametnut, bili smo napadnuti od strane hrvatske vojske".

Đukanović: „Hrvatska vlast je po svaku cijenu željela rat - i ima ga".

Crnogorski premijer stopama bivšeg hrvatskog premijera Sanadera

Đukanović: "Milošević je nešto najbolje što se moglo desiti Jugoslaviji u ovom trenutku, kada povampirene fašističke snage u Hrvatskoj i Sloveniji pokušavaju da unište sve ono što je stvoreno od 1945. godine do sada. Ponosan sam da u ovim istorijskim trenucima mogu da budem rame uz rame sa njim u odbrani tekovina revolucije" (1992)

Đukanović: "U posljednje dvije godine nijedna profesija nije doživjela sunovrat kao novinarska", a "vlada je odoljela iskušenjima da se upusti u dnevno i primitivno polemisanje sa lažima i bezobrazlucima koje su autori iznosili" (1994).

Đukanović: "Ja, niti bilo ko od nas u rukovodstvu, ne stidimo se reći da smo komunisti niti da želimo nastavljati izvornu komunističku ideju." Zajednička država, govorio je, ima "slobodarski i antifašistički karakter zato što njihove vladajuće partije baštine četvrti, sedmi i trinaesti jul". "Ljevičar sam u duši zato što bih volio da živim u državi socijalne pravde".

Đukanović: "Zajednički imenitelj partija koje okuplja Savez reformskih snaga je srbofobija i antikomunizam"

„Politiku agresivnog antikomunizma i gotovo patološke srbofobije nudi Savez reformskih snaga Jugoslavije. Iza nevještih reformskih maski, lako je prepoznati protagoniste bivše, od naroda odbačene politike, nekoliko mladih, nezadovoljnih vlastohljebnika, šačicu crnogorskih nacionalista, šačici suludih islamskih fundamentalista i albanskih separatista, koji svom narodu nude mržanu".

Đukanović: "Tek ću da budem bogat kada budem prestao da se bavim politikom".

Đukanović: "Ponosni smo na srpsko porijeklo i crnogorsku državnost, na slavnu istoriju srpskog naroda. Zato i vjerujemo u zajedničku budućnost i prosperitet".

Đukanović: "Što se tiče straha od Srbije, time pokušava politički manipulisati jedan broj ljudi, nasljednika ustašoidne politike Sekule Drljevića i Savića Markovića Štedimlije, politike razbratništva sa srpskim narodom. U svojoj zaslijepljenosti mržnjom, oni izmišljaju etnogenetske teorije o tome da smo iz Male Azije, pričaju kako je naše pismo latinično a vjera nam katolička... I to sve s namjerom da dokažu našu autohtonost i posebnost u odnosu na Srbe." (NIN, 1990)

Đukanović: "Naglašena briga za Crnu Goru samo je dimna zavjesa iza koje se krije mržnja prema uvijek 'potencijalnom okupatoru' - srpskom narodu."

Đukanović. "Crna Gora je opstala kao ostrvo slobode kada su drugi bili porobljeni, pa zašto sada ne bi mogla opstati kao ostrvo komunizma." (1991.)

Đukanović: "Od svega najviše mrzim četnike, ustaše i stopostotne Crnogorce!"

Đukanović: „Na Kosovu je napadnuta Jugoslavija. Kosovo je bedem srpskog i crnogorskog naroda koje ne može pasti dok je nas i pokoljenja naših potomaka. Nebrojeno puta smo rekli: Kosovo se mora braniti svim sredstvima", Andrijevica 13. jul 1990.

Pobjeda, 26.05.1998.godine ,
Đukanović: "Zbog vjekovnih bratskih veza. Zajedničke krvi u svim ratovima prolivene, zbog vjekovnog sna najboljih Crnogoraca i Srbijanaca, zbog izvjesno bolje zajedničke budućnosti, Crna Gora se i otvorenog srca opredijelila za život u zajedničkoj državi sa Srbijom."

Mjesec dana poslije...

"Naša je primarna ideja da svoje ovakve ambiciozne planove realizujemo kroz našu zajedničku državu Saveznu Republiku Jugoslaviju, koja predstavlja i naš svjestan izbor i naš strateški interes. Mislimo da je lakše i bezbolnije, posebno na Balkanu, mijenjati promašenu politiku i njene aktere, nego granice"…

Pripremio: Esad Krcić