Dakle, nakon punih osamnaest godina, za Momira je i dalje deportacija izbjeglih državljana BiH paravojnim jedinicama Radovana Karadžića u proljeće 1992, koju čak i crnogorsko pravosuđe definiše kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva, „tragična greška“, nastala kao posljedica „opštih okolnosti tog vremena“ za čije posljedice državni organi i crnogorski čelnici iz toga vremena nemaju krivice. Nema odovornosti za „mlade, lijepe i pametne“. A ako nema za njh, logika kaže, nema ni za njima podređene, definicija dobro poznata i, što je bitnije, tačna. A posljedice činjenja su bile na desetine mrtvih, mučenih, familija unesrećenih. O zločinu prema Crnoj Gori da ne govorimo, taj ožiljak sa lica neće se lako micati.

Danas, nakon nešto više od tri godine od kada je dao svoju prvu izjavu, a osamnaest godina od kada se ova po Momiru „tragična greška“ dogodila, Momir za sud ima balu nove dokumentacije i traži da ga se oslobodi čuvanja državne tajne.

Nevjerovatno, ali 'ajde da i to vidimo. Da vidimo što je to „štab za odbranu lika i djela...“ optuženih pronašao, a što bi dovelo u pitanje njihovu odgovornost i istovremeno aboliralo od odgovornosti nosioce državne vlasti iz tog vremena. Da vidimo što to odgovorni za čuvanje dokumentacije nijesu, u međuvremenu, uspjeli da unište, a što bi im danas moglo „doći glave“. Nema sumnje da sva dokumentacija nije uništena, iako su je, onako svojski i krajnje drsko i nezakonito, uništavali sve ovo vrijeme, najviše dok je Momir bio predsjednik Republike Crne Gore. Čuvala se ona na sigurno, kao najjača karta što se čuva, za „ultimu“, kada se bude “igralo“ na sve ili ništa. Sada se pokušava iskoristiti preko Momira da se, za početak ako može, izbjegne situacija da međudržavni ugovor o isporuci lica optuženih za najteža krivična djela obuhvati i lica optužena za ratne zločine.

Nevjerovatno ali istinito, važniji će izgleda Srbiji i Crnoj Gori u susret ulasku u EU biti borba protiv kriminalca koji organizovano trguju npr. brašnom, nego trgovci ljudskim životima i obrazom države. Iskreno, ne očekujem da će za ovo pitanje poseban interes pokazati ni pozicija ni opozicija, jer i jedni i drugi ga ni do sada, osim kada su morali zbog pritiska međunarodne zajednice, nijesu pokazivali. A i što bi, zar zajedno u tom „poslu“ nijesu bili. Nijesu ugroženi jedino dok su zajedno, a to i Momir zna vrlo dobro. Neće se oko ovog pitanja posebno pretrzati ni zavisni ni tzv. nezavisni mediji, kao ni NVO sektor, svi iz svojih sitnih, a vrlo problematičnih motiva. Na kraju će opet, kada se sve to poklopi sa njenim interesima, presuditi međunarodna zajednica. Zato smo, uostalom, tu đe i jesmo. I tu ćemo, ako ovako nastavimo, sigurno biti sljedećih bar deset godina. Nema dileme.

Veselin Ognjenović, profesor (elektronskom poštom)