Iako nikada nijesu zaboravili „vrelo“ ljeto 1992. godine, Pljevljaci se danas nerado sjećaju i pričaju o događajima čiji su vinovnici bili paravojne formacije takozvanog vojvode, Milike- Čeka Dačevića i vojnici koji su svakodnevno dolazili iz susjednog Čajniča, sijući strah i nemir u gradu pod Golubinjom. Tog ljeta su naoružani vojnici i civili u gradu bili svakodnevica. Bačene su bombe na 24 radnje čiji vlasnici su uglavnom bili Muslimani, osim u dva slučaja gdje je bila riječ o mješovitim brakovima. Napeta situacija je kulminirala početkom avgusta kada su „čekovci“ u dva navrata blokirali grad i zauzeli vitalne objekte u njemu, a uvodna rečenica u Trećem dnevniku nacionalne televizije „Još jedna neizvjesna noć u Pljevljima“ ulila je još veći strah.

Dačević se juče oglasio, tvrdeći da se ničega ne stidi i da ga nije sramota da se vrati u Pljevlja.
“Tih dana i godina, na oko 50 kilometara od Pljevalja vodio se rat između Srba i Muslimana i ginulo se samo zato što se čovjek zove drugačijim imenom. I zbog same blizine ratnih dešavanja u gradu je vladao strah, a onda sam jednog dana saznala da se na oko 12 kilometara od centra, u jednom selu skuplja oko 300 naoružanih ljudi i da ih predvodi neki Čeko. Rekla sam to na Skupštini i nijedan odbornik, a bilo ih je iz SDA, NS, radikala i svih drugih partija, nije izustio ni riječ, niti mi dao bilo kakvu podršku. Ostala sam usamljena i zabezeknuta”, sjeća se doskorašnja poslanica DPS-a Ljubica-Beba Džaković.
Odjednom su, kako kaže, “počeli dani potpunog bezumlja, straha, pakla”: “To ko ne doživi uopšte ne može da shvati. Više ne znate kad je dan, kad je noć, ko ide ulicama. Samo vidite naoružane ljude u civilu, sa automatskim oružjem i prstom na obaraču. Drugi, za koje su mi rekli da su iz Čajniča, su se šetali u uniformama, izbezumljeni, zakrvavljenih očiju, naoružani. Bacaju se bombe, pale se muslimanske prodavnice. Puca se po kafićima sa riječima \'Ima li ovdje Turaka\'”.

Ona podsjeća da je u ljeto 1992. godine u Pljevljima vladala nepodnošljiva situacija, strah je sijan iz dana u dan, a niko ništa nije preduzimao, niti je reagovao”.
“Sigurna sam da su Muslimani Pljevalja pretrpjeli nezamislivi strah. Naravno, i mi drugi, jer smo znali ako se krene na naše prijatelje, drugove i komšije, da ćemo i mi nastradati. I ranije sam rekla, samo zahvaljujući Muslimanima i nekakvoj njihovoj istočnjačkoj mudrosti i strpljenju, uspjeli su da nas sačuvaju. Da je bio neko sličan meni, onda bi rat izbio. Ja ne bih trpjela takva poniženja i takav strah”, ističe Džaković.

Na jednom mjestu je rekla da bi voljela da razgovara sa Čekom i odmah joj je udovoljeno: “Uljudno me je primio i niko ne bi vjerovao da je to taj čovjek koji predvodi tu bezumnu masu. On je odavao potpuno drugu osobu, uljudnu, vaspitanu. Rekla sam mu da ne zamišlja da će samo likvidirati Muslimane, već da će ako krene na njih, izbiti rat i u Crnoj Gori i u Srbiji, da je sramota to što radi. Obećao mi je da ništa od toga neće biti. On je mene uvažavao jer sam mu liječila oca i majku, a ja ga nisam ni znala”.

Sa Dačevićem se drugi put srela kada je sa tadašnjim predsjednikom Opštine, “po noći, da ih niko ne vidi” otišla do njega u selo Odžak gdje je živio. I tada je obećao mir.
“Zvanični organi nisu ništa radili, oni su bili paralisani, niko ništa nije smio. To je bio nepodnošljivi strah, niste znali ujutru kad ustanete da li je počeo rat, pokolj... Hrabrila sam svoje prijatelje Muslimane, nisam voljela da se isele iz Pljevalja, a u suštini da sam bila Muslimanka, iako sam nevjerovatno hrabra, ni 24 sata ne bih ostala u Pljevljima tada, otišla bih, pa makar u pakao”, tvrdi Džakovićeva.

Sve je kulminiralo 6. avgusta kada je policija zaustavila bijeli “mercedes” koji je vozio izvjesni Vuković. Umjesto dokumenata o porijeklu vozila, on je pokazao potvrdu o poklonu koji je tadašnji predsjednik Čajniča Dušan Kornjača dao Dačeviću u znak zahvalnosti za pomoć u ratu. Kako su na vozilu bile lažne tablice “mercedes” je oduzet, a kada je sjutradan došao po njega Čeko je zadržan kako bi ga ispitali zbog ranijih incidenata. To je bio okidač koji je okupio oko 500 “vojvodinih” pristalica pred stanicom policije. Gradom su išli uniformisani ljudi koji su “čuvali” vitalne objekte.

Dačević je pušten oko ponoći, što je propraćeno uzvicima i rafalima, na što je on rekao: “Da me nisu pustili izbio bi rat u Sandžaku”. Sjutradan je suspendovano 15 policajaca jer su pustili Dačevića i “blagonaklono” posmatrali okupljene radikale. To je 8. avgusta ponovo okupilo “čekovce” koji su zaprijetili “da će doći sa naoružanim ljudima” ukoliko se policajci do 17 sati ne vrate na posao. Poslije datog roka Čekovi “vojnici” su naoružani, sa čarapama na glavama blokirali sve ulaske u grad i zauzeli poštu, Opštinu, radio-relej i jednu pekaru u kojoj su naredili da se napravi hljeb za, kako su govorili, 10 hiljada njihovih ljudi. Blokada grada je trajala oko 10 sati.
“Kada sam čula da su Pljevlja opsadirana, u moj stan su došli inspektori iz Podgorice koji su me molili da ih odvedem kod Čeka. On nas je primio samo tako i obećao da neće biti ništa. Nikada nisam vidjela ili čula da je Čeko nešto lično uradio, ali oko njega je išla neka rulja Pljevljaka koji su se pravili nacionalnim herojima, jer su oni zaboga Srbi. Ovi koji su dolazili iz Čajniča su bili najopasniji, bili su strah i trepet”, prisjeća se Džakovićeva.

Te, jedne od najneizvjesnijih noći u novijoj pljevaljskoj istoriji, spekulisalo se da će u grad pod Golubinjom stići Kornjača sa nekoliko hiljada vojnika. Očekivao se pokolj. Dio žena i djece iz naselja Brdo, u kojem žive Muslimani, a koje je bilo pod opsadom, evakuisani su u kasarnu koja se nalazi u neposrednoj blizini. Navodno je neko amaterskom radio- vezom od Pljevljaka za blokadu grada javio tadašnjem predsjedniku Momiru Bulatoviću. Prema svjedočenju nekih vojnih lica, tadašnji komandant garnizona VJ u Pljevljima general Milan Đokić je po Bulatovićevom savjetu naredio podređenima da ukoliko kasarni priđe neko naoružan “pucaju na njega, makar bio njegov sin”.

Bulatović je, navodno, ranije imao informacije da se sprema pokolj Muslimana u Crnoj Gori. Izvor “Vijesti”, tadašnji poslanik, tvrdi da je na jednoj zatvorenoj sjednici u to vrijeme Bulatović kazao: “I Slobo (Milošević) mi je potvrdio da će iz Čajniča doći tri hiljade vojnika. Do Bijelog Polja će ih biti 17.000. Jeste li spremni da branimo narod?”
“Momir je tada Muslimane branio koliko je mogao, ali niko nije mogao ili smio da uradi mnogo. Bulatović je dovodio i tadašnjeg predsjednika SRJ Dobricu Ćosića u Pljevlja, da ovaj svojim autoritetom pokuša da smiri situaciju”, kaže Džakovićeva, koja misli da je sve što se tada dešavalo u Pljevljima bilo instruirano i da je sve to bila naredba Dačeviću od radikala iz Beograda.

Filip tvrdi da nije bio sa Čekom

Gradonačelnik Pljevalja Filip Vuković negirao je tvrdnje da je početkom devedesetih bio član paravojne jedinice Čeka Dačevića. Predsjednik Pokreta za promjene Nebojša Medojević izjavio je ranije da je Vuković 1992. godine bio član Čekove grupe, dok je Dačević odgovorio da ne zna ni kako izgleda pljevaljski gradonačelnik.
“Nikad u životu nisam upoznao tog gospodina... To su gluposti, kao i sve gluposti koje Medojević iznosi... To je sve što imam da kažem”, kazao je Vuković.
Na pitanje “Vijesti” da li je istina da je jedan broj članova aktuelnog pljevaljskog odbora DPS bio u četničkim jedinicima u tom gradu Vuković je odgovorio: “Naravno da nije”.
”Ja tada nisam poznavala Vukovića, bio je mlad čovjek, samo sam čula da je on bio u drugoj grupi koja je branila Brdo od Čajničana... Veselin Veljović je bio najhrabriji čovjek kojeg sam u životu vidjela. Tada je bio praktično dječak, ali se ni automata ni ničega nije plašio”, tvrdi Ljubica-Beba Džaković.
Sa. K.

Po čijem nalogu su Pljevlja bila pod opsadom?

Pljevljanka Sabina Talović prisjeća se da je te noći kada su postavljane barikade u Pljevljima bio rođendan njene kćerke. Strepjela je za sudbinu svog djeteta.
”A kako bi mogao da se osjeća čovjek kada su ljudi prebijani, gorjeli su objekti, a ti postupci su imali veliku podršku javnosti. Ja ne mogu ništa manje ni više reći o tom događaju od ostalih građana Pljevalja, bez obzira na nacionalnost. Možda se očekuje da iz pozicije nacionalne zajednice kojoj pripadam kažem nešto više, ali formalno samo ja ne pripadam onima koji su druga strana Čeku”, kaže Talovićeva, koja je danas aktivna u nevladinom sektoru.
Ona pita Dačevića i sve druge koji su bili akteri tog vremena da odgovore što je bio cilj opsade grada i po čijem je nalogu to rađeno: „Pitanje dešavanja u Pljevljima ne smije biti samo pitanje bošnjačkog naroda sa pozicije žrtve i onih kojima su danas usta puna demokratije. Ja pozivam građane Pljevalja da otvorimo dijalog o tome”.
G.MALIDŽAN

Kornjačini ljudi zatvorili ljekare i sestre i po bolnici tražili Muslimane

Džakovićeva priča da je u njoj sve kulminiralo kada su vojnici iz Čajniča, (sljedbenici famoznog Kornjače), zauzeli bolnicu, u jednu sobu zatvorili ljekare i sestre i naoružani šetali po hodnicima i sobama.
“Jedinu Muslimanku u bolnici su tada spasili jer su rekli da se zove Vera. Taj događaj me je šokirao i znala sam da moram nešto da preduzmem. Kada mi je načelnik policije rekao da je protiv tih ljudi podnesena samo prekršajna prijava, pokušala sam da kontaktiram tadašnjeg ministra policije Pavla Bulatovića, ali sam uspjela da dobijem samo njegovog pomoćnika. Rekla sam mu da su Pljevljima odbrojani trenuci, ne sati nego minuti i da počinje rat. Obećao mi je da će poslati specijalce u grad, što je već sjutradan učinio. Potom su stigli i specijalci iz Srbije i ubrzo se u gradu osjetila manje napeta atmosfera”, kaže Džakovićeva.
“Mislim da niko nikada nije odgovarao za opsadu Pljevalja. Bilo je to veliko bezumlje. Ne znam ni da li je neko odgovarao za brojne radnje koje su letjele u vazduh. Ja sam na jednoj Skupštini inicirala da jedan današnji biznismen, a tadašnji mladić, plati ljudima kojima je zapalio vikendicu i on je to učinio. Ne znam da li je još neko nešto naplatio, ali ne možemo mi ničim platiti njihovo strpljenje i mudrost da pretrpe to, a da ne izazovu pokolj”, smatra Džakovićeva.

Aida SADIKOVIĆ