Odmotava se klupko crnogorskih zlotvora

U nastavku suđenja optuženima za deportaciju Muslimana i Srba iz Crne Gore vlastima Republike Srpske krajem maja 1992. za danas je u Višem sudu u Podgorici, pred specijalnim vijećem sudije Milenke Žižić, planirano da svjedoči Momir Bulatović, bivši predsjednik Predsjedništva Republike Crne Gore. On je nedavno obećao da će se danas pojaviti u Višem sudu i uz obimnudokumentaciju uspjeti da dokaže da optuženi nijesu odgovorni za deportaciju.

Bulatović je svjedočio u istražnom postupku prije nešto više od tri godine, kada je pred sudijom Miroslavom Bašovićem ispričao sve što mu je poznato u vezi sa deportacijom. Kako ”Vijesti” saznaju, Bulatović se tada začudio zbog čega je pozvan, odnosno o čemu treba da govori i zapitao da li je pred sudijom u svojstvu svjedoka ili eksperta. Sudija Bašović ga je podsjetio da je 1992. godine bio na najvišoj državnoj funkciji u Crnoj Gori, te da bi trebalo da govori o činjenicama koje su mu poznate.
“Ja o ovim dešavanjima znam samo kroz njihove posljedice koje su se pojavile i koje su zainteresovale organe vlasti u Crnoj Gori i ukupnoj javnosti. Ispostavilo se da su ta događanja posljedica tragične greške. Čim smo saznali za ta dešavanja, odnosno čim sam ja saznao, naredio sam tadašnjem predsjedniku izvršne vlasti Milu Đukanoviću telefonom da odmah zaustavi te aktivnosti i da se odmah ispita kako je do toga došlo. U to vrijeme bila je evidentna opasnost od izbijanja građanskog rata u BiH. Ja sam bio uvijek prvi obavještavan o stanju u Bosni i Hercegovini. Meni nije poznato ko je u Crnoj Gori naredio da se lica iz BiH vraćaju tamo iz Crne Gore“, kazao je tada Bulatović.

On je sudiji rekao i da nikada nije imao politički dogovor, niti sa tadašnjim premijerom niti sa tadašnjim ministrom unutrašnjih poslova u vezi sa tim dešavanjima.
“Ne mogu precizno da odgovorim kada sam se upoznao sa posljedicama ove akcije, ali je to sigurno bilo prije nego što je o tome bilo riječi na skupštinskim zasjedanjima. Ja sam se zapravo sa tim posljedicama upoznao onda kad sam dao nalog da se to zaustavi. Ne mogu da kažem da li je naredbu za ovakve aktivnosti bilo moguće izvršavati bez konsultacije sa državnim organima, odnosno državnim vrhom, odnosno sa Vladom Crne Gore i resornim ministarstvom, jer ja ne znam za bilo kakvo postojanje naredbe da se to radi. Tadašnji ministar unutrašnjih poslova Pavle Bulatović bio je moj nerazdvojni prijatelj i bili smo u svakodnevnoj komunikaciji. Nakon što sam ja čuo za te posljedice, mislim da sam baš od Pavla Bulatovića saznao za sve te detalje i ljutio sam se na njega što sve to nije zaustavio“, kazao je tada Momir Bulatović.
Pavle Bulatović ubijen je u Beogradu u februaru 2000. godine i taj zločin još nije rasvijetljen.

Momir Bulatović je u istrazi rekao i da je u telefonskom razgovoru tražio od Đukanovića kao predsjednika Vlade da se zaustavi deportacija, te da nad njim nije imao naredbodavnu ulogu, nego da je djelovao snagom političkog autoriteta.
“Odmah sam poslao ministra Pavla Bulatovića da objasni premijeru zašto treba zaustaviti tu akciju. Kada sam ja telefonom naredio predsjedniku Vlade da se to zaustavi, pitao sam ga da li zna nešto o tome ko je naredio i on mi je odgovorio da ne zna, ali da je čuo da se to događa i ja sam mu nakon toga rekao da se to zaustavi i da mu šaljem Pavla Bulatovića. Nijesam znao da je stigla depeša iz BIi sa spiskom tih lica, za to sam saznao tek pošto su oni tamo isporučeni. Nakon što sam ja zaustavio pomenutu akciju, u narednom periodu konstituisani su organi Republike Srpske, koji su se zvanično obratili Crnoj Gori zahtjevom da naša policija hapsi njihove vojne obveznike – dezertere po spiskovima koje oni dostave, i to su naravno sve bili Srbi, jer su tamo Srbi bili obveznici Republike Srpske. Ja nijesam dozvolio da se tom zahtjevu udovoljava“, rekao je sudiji Bulatović dodajući da je u to vrijeme bio u stalnoj komunikaciji sa predsjednikom Srbije, a kasnije predsjednikom SRJ Slobodanom Miloševićem, kao i predsjednikom Republike Srpske Radovanom Karadžićem i načelnikom štaba Vojske Republike Srpske Ratkom Mladićem. “Najmanje smo 20 puta bili u tom sastavu u Ženevi, četiri puta u Briselu i jednom u Londonu, jer je to bio jedini način da se pokuša zaustaviti rat”, ispričao je Bulatović.

On je naveo da je u to vrijeme državni tužilac bio Vladimir Šušović.
“Od tužioca smo zahtijevali da ispita sve u vezi sa policijskom aktivnošću, vezano za osobe iz BiH i njihovo privođenje i predavanje organima u BiH. Državni tužilac je sproveo te aktivnosti i njegov stav je bio da tu nije urađeno ništa što bi konstituisalo krivičnu odgovornost bilo kojeg radnika Ministarstva Uprave policije. I nakon zaustavljanja ovih aktivnosti bila je i sjednica Skupštine na kojoj je analizirana ta problematika. Skupština je zauzela stav da u vezi sa tim dešavanjima ne postoji bilo čija individualna odgovornost i zahvaljujući takvom stavu odbranila se i Vlada. Ti događaji su tragična greška i zbog toga je sa nivoa najviših organa Crne Gore tada izraženo žaljenje, pa je i tom prilikom konstatovano da ne postoji nikakav razlog za individualnu odgovornost. Time je ovaj slučaj za nas bio završen, odnosno to smo smatrali zatvorenim slučajem”, kazao je, između ostalog, Momir Bulatović u istrazi.
Za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva optuženi su Božidar J. Stojović, Milorad D. Šljivančanin, Branko I. Bujić i Sreten Lj. Glenđža, koji se nalaze u Istražnom zatvoru u Spužu. Bivši šef crnogorske Službe državne bezbjednosti Boško M. Bojović, Milisav M. Marković, Radoje B. Radunović, Duško D. Bakrač, Milorad M. Ivanović, su u bjekstvu, i njima se sudi u odsustvu.

U lice su mi rekli da hoće da pobiju sve pljevaljske Muslimane
Prisjećajući se teške bezbjednosne situacije u Crnoj Gori, Momir Bulatović je u istrazi kazao da su ratnih godina izuzetno složene prilike bile u Herceg Novom i Pljevljima.
“Postojala je mogućnost sukoba većih razmjera. Policija me obavještavala o postojanju o mogućnosti terorističkih napada zato što granicu prema BiH nije bilo moguće obezbijediti. Sjećam se upada jedinica braće Kornjača i Čeka Dačevića, koji su nam zauzeli policijsku stanicu u Pljevljima i blokirali garnizon vojske u tom gradu. Vojska nije htjela da se sukobljava sa tim paravojnim jedinicama iz Čajniča. Ja sam sa dva tjelohranitelja sjeo u helikopter i otišao u takoreći, okupirana Pljevlja jer ste morali da konsolidujete snage da izvršite odgovarajuće pripreme i da “kupim vrijeme” dok se konsoliduju naše snage koje mogu da deblokiraju grad. Politički cilj braće Kornjača i Čeka Dačevića bio je da pobiju sve Muslimane na području Pljevalja u cilju očuvanja srpstva. To su mi rekli u lice. Tada sam ja dovodio u Pljevlja Dobricu Ćosića i načelnika Generalštaba i srećom uspjeli smo da zaštitimo stanovništvo”, kazao je Bulatović.

K. RADEVIĆ