Prof. dr Šefket KRCIĆ: Bošnjačko nacionalno vijeće Sandžaka je jula mjeseca 1993. godine usvojilo Memorandum za specijalni status Sasndžaka. Ovaj dokument je upućen Vladi SRJ i Parlamentima Srbije i Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Izuzimajući legitimne organe BiH, ovaj dokument je bio od strane Beograda i Podgorice, bačen u korpama za otpatke i nije dozvoljena nikakva rasprava, već je protagoniste u montiranim procesima uputio na višegodišnju robiju, čije oslobađanje uprkos međunarodnim zahtjevima nije došlo ni poslje 18 godina.

Abstract
Sandžak je danas europska regija koja se nalazi između Srbije i Crne Gore. Kao takav, ovih ljetnjih dana je postala noćna mora predsjednika vlada Srbije i Crne Gore. Iz ove regije, zbog vjekovne zapostavljenosti njenih žitelja, posebno pripadnika bošnjačke nacionalnosti, sve izraženiji su zahtjevi za povratak autonomije, specijalnog statusa, ili samouprave, kao što to imaju svi civilizirani narodi Europe i svijeta. Na ovom prostoru, zbog diktatorskih režima Beograda i Podgorice, onemogućava se realizacija europskih principa regionalizacije i decentralizacije, čime se ugrožavaju demokratski procesi i širi mreža ugroženih naroda. Srbija i Crna Gora se oglušavaju o brojnim europskim zahtjevima. Sve se zatvara u jedan svojevrsni “kafkijanski” sistem, po modelu: što gore – to bolje. Europskim zvaničnicima će se obećavati promjene, a u biti se ništa neće mijenjati. Takvu situaciju odslikava sandžačka paradigma, koja je predmet analize ovog teksta.
U ovom kraćem disputu skrenućemo pažnju na sandžačku paradigmu i to kroz sljedeća pitanja: Razmeđa utiranja Sandžaka, Sandžak - najaktuelnije i najugroženije područje na Balkanu, Diskriminacija Bošnjaka u Srbiji i Crnoj Gori, Nasilje u Sandžaku, Manipuliranje režima sa narodom, Dijaspora Sandžaka, Aktualnost povratka autonomije, Zaključni diskurs.
Ključne riječi: Sandžak, region, Balkan, Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, ljudska prava, slobode, diskriminacija, ugroženi narodi, Bošnjaci, Srbi, Crnogorci, dijalog, autonomija, politika, kultura.

1. Razmeđa utiranja Sandžaka
Sandžak predstavlja multietičku regiju na Balkanu, koja se nalazi između Srbije i Crne Gore. Ova regija postoji više od šest stoljeća i nekada je zauzimala prostor veći nego dvije današnje Crne Gore. Na Istoku se kretala do Kosovske Mitrovice, na Zapadu do Nikšića i Foče, na Sjeveru od Rudog, preko Pljevalja do Čajniča, a na Jugu do Prokletija, Plava i Gusinja.
Prema posljednjem popisu u Srbiji i Crnoj Gori, iz 2002. i 2003. godine; u Srbiji procenat Bošnjaka se kreće oko 3 odsto od ukupnog stanovništva, dok u Crnoj Gori, gdje nijedan narod nema većinu i neupuštajući se ove prilike u popisne manipulacije pojedinaca koji su trgovali na račin nacionalnog identiteta Bošnjaka i izjašnjavanja na popisu, procenat Bošnjaka se kreće između 17 i 23 odsto. Procenat sa dijasporom je puno veći, ali naglašavamo da su režimi u obje države počinili diskriminaciju i prema isljenicima jer su ih pobrisali sa popisnih lista, dok istovremeno itetako koriste njihove glasove za spas na izborima.
Međutim, zbog permanentne diskriminacije u državnim službama, nije zastupljeno ni 5 odsto Bošnjaka ove dvije zemlje. Jednom riječu Bošnjaci su postali narod van zakona.
Do Berlinskog kongresa (1878.g.) Sandžak je bio sastavni dio Bosanskog elajeta. Međunarodnim dokumentima donijetim na ovoj velikoj konferenciji, Sandžak je trasirao novi put ka samostalnosti. To stanje je trajalo sve do 1912. godine, kada se Osmanlijska imperija povlači sa Balkana. Te godine pokreću se brojni zločini i genocidi novoosnovanih država Srbije i Crne Gore, posebno protiv Bošnjaka u Sandžaku. U jeku Prvog svjetskog rata, godine 1917. od 17. do 21. avgusta, u Sjenici je održan veliki Sabor bošnjačkih prvaka Sandžaka, na kojem je izglasana i potpisana, čuvena Sjenička deklaracija. Ovim dokumentom bošnjački prvaci su tražili autonomiju u budućoj zajednici jugoslovenskih naroda, koja će se stvoriti godinu dana kasnije, pod imenom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Međutim, vlasti nisu prezale da izvode brojne zločine nad Bošnjacima. To se posebno dogodilo u Šahovićima 1924. godine, kao i na području Bihora i Pešteri u vremenu od 1941. do 1943. godine. Za vrijeme NOR-a, 20. novembra 1943. godine u Pljevljima se uspostavlja autonomija Sandžaka, kao federalna jedinica buduće Jugoslovenske zajednice. Zatim, iz nerazumljivih razloga komunistički lideri, nakon likvidacije heroja Sandžaka Rifata Burdžovića, Volođe Knježevića i Tomaša Žižića 30.marta 1945. godine u Novom Pazaru raspuštaju ZAVNO Sandžaka. Tadašnji predsjednik ovog tijela akademik i profesor Beogradskog univerziteta Sreten Vukosavljević, odbio je da potpiše taj sramni dokument, zbog čega je hitno upućen u mirovinu. Nakon toga, nelegitimna podjela Sandžaka je gušena na svakom koraku.

Sandžak između autonomije i nestanka!

Da podsjetimo, akademik Sreten Vukosasvljević je u svojoj bogatoj duhovnoj ostavštini ostavio brojne tekstove, evo jednog njegovog apela iz 1932. godine povodom ukidanja gimnazija u Sandžačkoj regiji. Vukosavljević u listu “Sandžak” između ostalog piše: ”Zašto je od devet ukinutih gimnazija u državi – četiri iz Sandžaka? U Sandžaku ih je i inače malo, manje nego što treba, manje nego prosječno. Sandžak je manje nego ikoja pokrajina dao školovanih ljudi. Ovo je učinjeno samo zato što je Sandžak jedna krajina na koju niku ne obraća pažnju. Ne skreće pažnju države na se i zato je ostao uvjek zapostavljen.”
Nakon Drugog svjetskog rata nastavljeni su progoni Bošnjaka, posebno u akciji Aleksandra Rankovića, ministra unutarnjih poslova FNRJ, pod pokličem prikupljanja oružja i pretresa kuća nedužnih građana. Ta presija i iseljavanje, zbog čega su Bošnjaci dugo čekali vasike (vize), u bescjenje prodavali imanja, trajala je sve do Brionskog plenuma 1966.godine.
Preokret se dogodio 1990. g. uvođenjem višepartiskog sistema u bivšoj Jugoslaviji i osnivanjem Stranke demokratske akcije, kao pokreta za zaštitu Bošnjaka. Krajem oktobra 1991.g. Muslimansko nacionalno vijeće Sandžaka (kasnije Bošnjačko vijeće) je sprovelo referendum za autonomiju Sandžaka na kojem su se preko 98 odsto Bošnjaka izjasnili za autonomiju. Agrersija srpskog i crnogorskog režima na BiH početkom 1992.g. i rezultati referenduma u Sandžaku, bili su povod za žestoku presiju režima prema žiteljima ove regije. Otvoreni su montirani političko – sudski procesi protiv Nezavisne revije “Sandžak” i njenog uredništva, te protiv aktivista SDA u čuvenom Novopazarskom i Bjelopoljskom sudskom procesu, gdje je osuđeno na višegodišnju robiju preko 50 bošnjačkih prvaka i aktivista.
Bošnjačko nacionalno vijeće Sandžaka je jula mjeseca 1993. godine usvojilo Memorandum za specijalni status Sasndžaka. Ovaj dokument je upućen Vladi SRJ i Parlamentima Srbije i Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Izuzimajući legitimne organe BiH, ovaj dokument je bio od strane Beograda i Podgorice, bačen u korpama za otpatke i nije dozvoljena nikakva rasprava, već je protagoniste u montiranim procesima uputio na višegodišnju robiju, čije oslobađanje uprkos međunarodnim zahtjevima nije došlo ni poslje 18 godina.

Nakon pada Miloševićevog režima 5. oktobra 2000.godine, objelodanjeno je da je pobjedila sandžačka ideja, jer je tada sav Sandžak bio sa srbijanskom opozicijom, koju je predvodio dr. Zoran Đinđić. Nagoviještene reforme dr. Z.Đinđića za preporod Sandžaka trajale su svega dvije godine, sve do atentata na srpskog reformatora 12.03. 2003. U tom intervalu dr. Z. Đinđić je 2002.g. dozvolio formiranje Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru, radi školovanja obespravljenih žitelja Sandžaka.
Dalje ubijanje i nelegitimna podjela Sandžaka završena je 21. maja 2006.godine, kada su Bošnjaci iz Južnog Sandžaka bili prevareni od diktatorskog režima M.Đukanovića, glasanjem za suverenu Crnu Goru. Dasnas, nijedan slobodouman Bošnjak u Crnoj Gori ne može da egzistira. Zato, sve glasniji potezi koji dolaze od novoformiranog Bošnjačkog nacionalnog vijeća i obnovljenog Narodnog vijeća Sandžaka, predstavljaju izazov i zahtjev za stvarnom regionalizacijom Srbije i Crne Gore kako bi se zaštitili Bošnjaci i drugi manjinski narodi na ovim prostorima.

2. Sandžak - najaktuelnije i najugroženije područje na Balkanu
Gledano sa stanovišta ekonomije, ljudskih prava i sloboda, Sandžak je bez sumnje najugroženija regija ne samo na Balkanu već i u Europi. Nekada razvijeni privredni i trgovinski kraj Novi Pazar, koji je obućom i tekstilom snabdijevao Srbiju, Crnu Goru, Kosovo i BiH, danas je ekonomski doživeo fijasko, zato što vlada Srbije ne ulaže ništa u ovaj kraj i region. Zatim, jedna od najljepših turističkih destinacija na svijetu, kao što je plavsko-gusinjski kraj ispod Prokletija, sa brojnim planinama i rijekama, isključen je iz turističke ponude Crne Gore. Izuzimajući Akovo (Bijelo Polje) Prijepoilje i Priboj, kroz koje prolazi željeznica prema Jadranu, sva druga sandžačka mjesta su saobraćajno ugrožena i postale su medicinski rečeno, slijepo crijevo države.

Zbog takve, društveno ekonomske entropije, stanovnici Sandžaka se sve više iseljavaju. Za razliku od vremena skraja 19. i početkom 20. stoljeća, kada su svi putevi Bošnjaka vodili za Tursku, sada se sandžački Bošnjaci sve više orijentiraju na Zapadne zemlje Europe, Ameriku i Australiju. Relevantna paradigma su Gusinjani kojih pet puta više ima u njujorškoj Astoriji nego u zavičaju.

Prema istraživanju agencije Bete, u javnosti su iznijeti podaci da od stranih obećanja investicija regiji Sandžaku, ne dolaze nikakva sredstva, jer ona idu preko Vlade Srbije gdje se to po pravilu stopira. Sandžački gradovi su u velikoj krizi zbog međusobnoj nepovezanosti i nemogućnosti otvaranja novih radnih mjesta. Svako mjesto ima po tri ili četiri puta više stanovništva nezaposlenih nego zaposlenih. Sve više su potrebne narodne humanitarne kuhinje, koje govore da su mali kućni budžeti. Postoji podatak da Centar za humanitarni rad “Hajrat” u Novom Pazaru hrani više od 1000 ljudi. I to se događa u Pazaru koji je početkom XV stoljeća bio šest puta veći od Londona?!

Komunistički i postkomunistički sistem Crne Gore, uništio je brojne općine Sandžaka: Gusinje, Petnica, Brodarevo, Delimeđe, Duga Poljana, Ribariće. Biševo i dr. Danas kad postoje legitimni razlozi da se vrati status ovim općinama režimi Srbije i Crne Gore profašistički zatvaraju oči. Funkcionerima Tadiću i Đukanoviću uoči izbora puna su usta demokratije, slobode i ljudskih prava za Bošnjake u Sandžaku, a kad dobiju svoje mandate okrenu leđa narodu i zaborave na obećanja.

3. Diskriminacija i nasilje nad Bošnjacima u Srbiji i Crnoj Gori
Nasilje, progoni i masovna ubistva Bošnjaka (i Albanca) ne janjavaju od 1912, 1913, i 1919. godine kada su započela prozetelizmom, nasilnim pokrštavanjem u plavsko-gusinjskom kraju, kada su za one koji su davali otpor otvorili masovne grobnice na Racini, Previji, Hadžetu i drugim bošnjačkim stratištima. Više od jednog stoljeća Sandžak se nalazi u raljama militantne srpsko-crnogorske vojske i policije. Nerasvijetljena su brojna ubistva u Bukovici, Štrpcima, Priboju, Plavu, Bihoru i dr. Samo u posljednjoj deceniji 20. tog stoljeća iz Sandžaka je emigriralo preko 100 000 Bošnjaka.
Diktatorski režimi Srbije i Crne Gore, nažalost, forsiraju one politikante koji su prepoznatljivi kao “Sejde” i “Fikretovci”, samo sa drugim imenima i prezimenima koji su režimski privilegovani, preko kojih se guše sloboda i prava Bošnjaka. Njih ste posebno mogli prepoznati ovih dana kada su se istupom u medijima obrušili protiv ideje Autonomije Sandžaka, i kada su poslušničkim maniru ponovo dodvorili režimima koji ih instalira i koji decenijama sistematski uništavaju Bošnjake. Ni jedno slovo Zakona o pravima manjinskih naroda se ne poštuje. O Sandžačkom pokretu u Srbiji i Crnoj Gori se mogu objaviti tekstovi koji omalovažavaju bošnjački narod, a nikako nijedan afirmativan tekst. Na taj način, Bošnjaci nemaju pravo na svoju kulturu, jezik, niti na slobodno informiranje i nacionalnu edukaciju.

4. Manipuliranje režima sa narodom
Diktatorski režimi Srbije i Crne Gore, bez obzira što više nema Miloševića, prema Bošnjacima i drugim manjinama primjenjuju miloševićevsku zločinačku politiku. Naime, ovi režimi donose razne perfidne zakone preko kojih vješto prave zamke. Ovo se posebno odnosi na Bošnjake, koji su u drugoj Jugoslaviji bili konstitutivni narod, a danas su postali bezlična etička grupa u Tadićevom i Đukanovićevom režimu. Ove dvije zemlje su perfidno napravile konstituisanje nacionalnih savjeta, čijim formiranjem automatski se jedan narod proglašava nacionalnom manjinom. To se posebno odnosi na Bošnjake u Crnoj Gori, kojima se na silu uvodi crnogorski jezik, kao zvanični anahroni jezik, nameće Crnogorska pravoslavna crkva, kao i državni simboli koji vrijeđaju nacionalna osjećanja Bošnjaka.

Režimi Srbije i Crne Gore preko raznih emisara, uoči izbora, kupuju glasove za vladajuće liste, a nakon proglašenja izbora, brojni su slučajevi da su na desetine i desetine sudija i policajaca, te djelatnika iz carinskih službi udaljeni bez ikakvog razloga sa svojih radnih mjesta, izmišljajući im apsurdnu krivnju koju nikako ne mogu dokazati svojim djelom. To se posebno odnosi na bošnjačke kadrove u bijelopoljskom i rožajskom kraju, gdje se potpuno nevini ljudi drže u pritvoru više mjeseci bez pravnog osnova.

Ta manipulacija sa narodom, posebno je bila izražena sa Bošnjacima u Južnom Sandžaku, kada je izvršena nelegitimna podjela Sandžaka na način što su aktivisti DPS-a i SDP-a (režimske partije sa gebelsovskom retorikom) bošnjačkom narodu saopštavali: ”Ko nije za nezavisnu Crnu Goru taj je sa Srbima”. Grupa kritičkih intelektualaca kojoj su pripadali ljudi okupljeni oko Bloka za jedinstveni Sandžak, nisu imali medijske mogućnosti da do kraja razobliče manipulacije Đukanovićevog reržima nad Bošnjacima. Nakon 21. maja 2006. godine, te nakon proglašenja nezavisnosti Crne Gore, dvije anatemisane riječi u žargonu ove zemlje bile su Sandžak i Bošnjaci. Takvo stanje je i danas u medijima Srbije i Crne Gore. Posebna podjelu Sandžaku pravi Ministarstvo vjera R.Srbije koje je pokušalo da stvori paralelnu islamsku zajednicu za odbranu vlastitog fašizma.

5. Dijaspora Sandžaka
Usljed brojnih migracija sa policijsko političko-ekonomskom pozadinom s kraja XIX, te tijekom XX stoljeća, pa sve do današnjih dana u svijet je pošlo više miliona Bošnjaka, koji su porijeklom iz Srbije i Crne Gore. Formirala se moćna dijaspora, koja je stvorila brojne kulturne vjerske i humanitarne institucije, među kojima se posebno ističe bošnjačka politička emigracija, koja danas nagovještava formiranje jedinstvene bošnjačke institucije sa sjedištem u Americi, kako je to u više navrata pisao prestižni e-magazin Bošnjaci.Net (NewYork) sa ciljem da se Američkom kongresu, američkom narodu i svim civilizovanim narodima svijeta ukaže na flagrantno kršenje ljudskih prava i sloboda u Sandžaku.
Međutim, dijaspora Sasndžaka, posebno bošnjačka, se uznemirava od strane Đukanovićevog režima na taj način, što preko ambasada i konzulata policijskim metodama žele zaplašivati pripadnike ovog naroda u inozemstvu. To čine na način, što im prijete porodicama u zavičaju, posebno u bihorskom i plavsko-gusinjskom kraju. Nažalost, režimi zapadnih zemalja još su nedovoljno upoznati sa djelovanjem terorističkih i mafijaških grupa iz Srbije i Crne Gore koje kontrolišu njihove vlade, a čije djelovanje ugrožava Bošnjake ne samo u zavičaju već i u inozemstvu.

6. Aktualnost povratka autonomije
Povratak autonomije Sandžaka je želja mahom svih žitelja ove regije. To je bilo posebno izraženo u toku referendumske kampanje 2006. godine, kada su narodi u Sandžaku disali jednim plućima. Tada je posebno istican projekat koji je lansirao prije rata i za vrijeme NOR-a Rifat Burdžović, lider studenata Beogradskog univerziteta. Nažalost, ova ideja zajedništva i demokratije je srušena radi odbrane privatne i mafijaške države Crne Gore.

Danas pitanje autonomije posebno isatiče novoformirano Bošnjačko nacionalno vijeće, na čelu sa prof. dr. Mevludom Dudićem, rektorom Univerziteta u Novom Pazaru, Islamskom zajednicom u Srbiji, na čelu sa glavnim muftijom Muamerom ef. Zukorlićem, zatim obnavljanjem Narodnog vijeća Sandžaka na čelu sa bivšim narodnim poslanikom Džemailom Suljevićem i drugim nacionalnim, kulturnim i prosvjetnim institucijama.

Ideja o proglašenju autonomije Sasndžaka znači ujedinjenje ove regije, koje će se odvijati u skladu sa propisima Europskih regija, i zacijelo neće to biti udar na teritorijalni integritet Srbije i Crne Gore. U svakom slučaju, Sandžak se nikakvom presijom i nasiljem ne može uništiti. Sandžačka ideja je danas u fokusu balkanske stvarnosti. Treba saslušati sve strane i omogućiti njene ostvarenje, što bi bilo u interesu demokratizacije Srbije i Crne Gore. Tim činom Srbija i Crna Gora trebalo bi da pokažu Europi i Svijetu savoju prijemčivost, tj. da su odani demokratskim i humanističkim ciljevima koji vode emancipaciji i decentralizaciji naroda i regiona. U suprotnom Sandžak će ostati u geto stanju sa nesagledivim posljedicama.

7. Zaključni diskurs
Postoje brojni dokumenti i silna argumentacija o historijskim, pravnim ekonomskim, socijalnim, kulturnim i drugim aspektima povratka autonomije za Sandžak, naravno u njenim realnim okvirima. Na taj način stavljena bi bila tačka na nacionalnu asimilaciju i diskriminaciju Bošnjaka na prostoru Srbije i Crne Gore. Ovo nije izražaj radikalizma već realnih opcija koje žive i traju i traže svoje ostvarenje.
Nelegitimna podjela Sandžaka je neodrživa. Jedinstveni Sandžak, bez nametnutog “Berlinskog zida” od Mehovog krša do Dobrakova, predstavlja živi organizam. Time se otvara pitanje može li čovjek živjeti, kada se testerom po vertikali izreže, po sredini lica.? Tako je i sa Sandžakom danas. Imamo brojne primjere iz Južnog Sandžaka: Rožaje, Petnica, Berane, Bijelo Polje, Pljevlja, Plav i Gusinje, imaju bliske rodbinske veze sa žiteljima u sjevernoistočnom Sandžaku: Novom Pazaru, Tutinu, Sjenici, Prijepolju, Novoj Varoši, Priboju. Zatim, brojni su primjeri gdje se cijepaju imanja Bošnjaka naročito između općina Tutina i Rožaja, Bijelog Polja i Sjenice, koja pripadaju sada dvijema državama i tu su nastali brojni administrativni problemi.

Jasno, podjela Sandžaka između genocidne politike Crne Gore i Srbije znači smrt Bošnjacima u ovoj regiji. Takva antiregionalna strategija Srbije i Crne Gore je protiv integralizma i u svemu je antieuropska. Zato bi ove dvije zemlje, dok se ne riješi Sandžačko pitanje trebale sačekati prijem u Europsku uniju. Nakon najnovijih događaja u Sandžaku, Europska unija, vjerujemo da je svjesna da u Sandžak mora uputiti mirovnu misiju, jer u ovoj regiji žive ljudi pod velikim terorom Beograda i Podgorice, ispod najosnovnijeg standarda ljudskog dostojanstva. Strane diplomate i nezavisni novinari su direktni svjedoci ove realnosti da su Bošnjaci postali žrtve nedemokratskog režima Srbije i Crne Gore, u kojima su im uskraćena ne samo radna prava već i sloboda kretanja. U tom smislu trebaju razne stručne delegacije posjetiti Sandžak i ne voditi razgovore samo sa opštinskim zvaničnicima, koji zbog svojih ličnih interesa podižu gvozdene zavjese između vlasti i naroda. U pitanju je režim u kojem se vlast udaljila od narodnih masa ako se to ne uradi na pomolu je nova masovna emigracija iz Sandžaka. Poznato nam je da je Europska unija utemeljena na općim vrijednostima poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode, jednakosti, pravne države, kao i na poštovanju ljudskih i manjinskih prava. Međutim sve ove europske vrijednosti su strane situaciji u Sandžaku. Zato je potrebna jedna nova konferencija o Sandžaku i Bošnjacima u Srbiji i Crnoj Gori. Vjerujem da je došao moment da su ovih činjenica svjesni ambasadori Europske unije koji stoluju u Beogradu i Podgorici. Ukoliko ne vide problem Bošnjaka u ovim dvijema zemljama onda se oni ne miješaju u svoj posao, i očigledno rade za velikosrpski i velikocrnogorski projekat nastavka genocida nad Bošnjacima. Konkretno, u Crnoj Gori u posljednje dvije decenije Đukanovićeva genocidna politika je više ubila i protjerala Bošnjaka od njegovih prijethodnika; braći po vjeri, naciji i zlu Avra Cemovića, Pavla Đurišića, Draže Mihajlovića i dr.. Ova destruktivna Đikanovićeva politika je ponizila i asimilirala Bošnjake. Tako se dogodilo da neka gospođa režimska novinarka Sabrija Vulić i ne zna šta su Bošnjaci, i otkud oni u Crnoj Gori?! Povjesničari će reći, Plav i Gusinje, koji su nasilno 1912. pripojene Crnoj Gori, su sve do 1862. godine bili sastavni dio Bosanskog elajeta. Zato represivni postkomunistički režim u Srbiji i Crnoj Gori Europska zajednica treba staviti pod lupom.

Da bi se ostvarila ljudska prava i slobode u Sandžaku, neophodan je istinski dijalog Bošnjaka, Srba, Crnogoraca i Albanaca, i to pod okriljem međunarodnih faktora. Ovu tezu smo razvijali, kako 1990, tako i 1992. god. kada su počeli ratni konflikti. Tako i danas sa ciljem da se svi nesporazumi i sporovi rješavaju politikom mira i razumjevanja.

Najzad, i Bošnjaci kao narod zaslužili su malo poštovanja od strane režima Crne Gore i Srbije. Dogodilo se da su vjekovima Romi bili razbijen narod po svijetu. Humanistički svijet je sagledao njihovo stanje i došlo je do promjene slike o Romima i rješavanja statusa ovog naroda posebno u balkanskim zemljama. Nas to posebno raduje. Pitanje je kada će svijet, posebno europske institucije sagledati pravo stanje Bošnjaka Sandžaka, najugroženijeg naroda na Balkanu.

Sandžak na miran način želi da ide u drugu i treću deceniju dvadesetprvog stoljeća. Na osnovu europskih dokumenata, konvencija i povelja, tj. na temelju putokaza kako se oblikuju regionalne autonomije. Institucije Sandžaka žele stvoriti i razvijati svijest o multietničkom, multikulturnom, multikonfesionalnom Sandžaku, kao europskoj regiji u kojoj će ljudi moći slobodno da žive, rade i misle.

(- Ovaj tekst je pripremljen za Društvo za ugrožene narode Europe na nekoliko svjetskih jezika.
- Autor je redovni profesor filozofije na Univerzitetu u Novom Pazaru, predsjednik Matice Bosnjaka Sandžaka, urednik Enciklopedije Sandžaka, autor I urednik preko tisuću tekstova o Sandžackom pitanju.)