Muharem OBRADOVIĆ: Ako se sudi tim bosanskim patriotama, to je čista indikacija da se sudi bošnjačkom narodu upravo od strane svog dželata. Svjetski paradoks, bosanska realnost. Za nas će to biti ravno smaku svijeta. I zato je svaki vapaj, svaki glas Istine dobrodošao i koristan. Dok ne bude odveć kasno i prekasno. Da makar pokušamo preduprijediti zlo da kod nas večera, ako smo mu već dozvolili da ruča - što bi pjesnik rekao.

Svaka priča o Bosni je zapravo priča o stradanju, patnji, silovanju i progonima. Skoro, pa povjerovat, da je to naš usud, cijena za ljubav prema ovom parčetu blagodarnog tla. Skoro, pa da povjerujemo, da bez plača i patnje Bosne ne bi ni bilo.

Božijom providnošću i milošću, Bosna je zlatnim nitima satkana. Njene rijeke i jezera, planine, prostrane šume, močvare, plodne doline i kotline, obilje sunca i vode, plavetnilo mora; sve satkano u jednom parčetu što Bosna se zove. Džennet na zemlji, džehenem u srcima. Rijetko se koja zemlja voli kao Bosna, i rijetki su žitelji koji su toliko vezani uz ovo mučeničko ime što Bosna se zove, kao što je to slučaj sa Bošnjacima. U ušima svakog Bošnjaka riječ “Bosna” zvuči kao nešto najprisnije, najrođenije i najumilnije, a njena ljepota i pirotesknost jedan su od najpresudnijih činilaca što ova prostorno malena država ima toliko prirodnih neprijatelja, grabljivaca, lešinara i podlih ljudi.

Zato sve prave i još “ne-odrođene” Bošnjake i sve istinske poklonike ljepote i civilizacijske prepoznatljivosti neizmjerno brinu dešavanja u, i oko Bosne.
Istina, nasrtaji na Bosnu ne potiču od jučer, oni su stari koliko i sama bosanska državnost. Oni su stari koliko i ljudska zloba koja svojom opskurnošću, primitivnošću i poganštvinom kidiše na sve što je lijepo i životodajno. Ali ovi napadaji danas poprimaju obilježje opasnog i smišljenog, perfidnog i politički motiviranog narušavanja osnovnih pretpostavki za opstanak bošnjačkog naroda. Nisu više u pitanju tek puka strahovanja od nepovratnog gubitka ljepote i svrhovite cjelovitosti, nego se radi o realnoj bojazni od elementarne ugroženosti bošnjačkog životnog bića uopće. Ono što nam je svijet (ovdje prvenstveno mislim na EU okruženje) pripremio prije 20 god., a čiji rušilački pohod, mada suptilnijim sredstvima se nastavlja i dan danas ne zadire samo u estetiku i kontinuitet bosanske državnosti nego i u samu biološku dimenziju bošnjačkog života. Samo slijepac može da ne primjeti kako je Bosna dočekala početak rata, tok rata, kao i sami završetak tog

Ovih dana se uveliko priča o slučaju akademika dr. Ejupa Ganića. Danas Ganić,… jučer rah. Alagić, Halilović, Delić, Hadžihasanović, Kubura, Orić, Jurišić... sutra možda Silajdžić, Dudaković, Divjak, Vikić i ini drugi patrioti… koji su prvi uočili sjeme zla i stali u odbranu nezaštićenog naroda. I ono što je najžalosnije ne samo da se priča, nego se na ovim slučajevima uveliko i radi, tako da ovi “beznačajni slučajevi” nas uvode u vrlo zahuktale vode EU diplomacije, i gdje ove ”možda” za neke stupidne i paradoksalne “zgodice” mogu poslužiti kao ilustrativan primjer šta se sa Bošnjacima i Bosnom planira i čemu ovaj projekat vodi.

stradanja? Samo slijepac može da ne primjeti kako je Bosna nakalemisana, podjeljena, zlikovac nagrađen! Kako su raznorazni amandmani donošeni sve na uštrb bošnjačkog čovjeka! Kako je sistem sistematski podrivan, kako od stranog faktora tako i od domaćih poslušnika i izdajnika, sve za šaku šoldi i dukata. Bilo je dovoljno da trećerazredni politički skorojevići ili, kako se to uobičajno kaže, manipulanti podebljaju svoj bankovni saldo u kakvoj EU zemlji, popiju koju čašicu više od čega im padne mrak na oči, te da u “patriotskom” zanosu prodaju Bosnu u bescjenje, kao da im je to ćaćina “prćija”. I tako dok se oni trijezne i životinjski uzdižu svoje lešinarske apetite, Bosna pada.

Dokle?

Ovih dana se uveliko priča o slučaju akademika dr. Ejupa Ganića. Danas Ganić,… jučer rah. Alagić, Halilović, Delić, Hadžihasanović, Kubura, Orić, Jurišić... sutra možda Silajdžić, Dudaković, Divjak, Vikić i ini drugi patrioti… koji su prvi uočili sjeme zla i stali u odbranu nezaštićenog naroda. I ono što je najžalosnije ne samo da se priča, nego se na ovim slučajevima uveliko i radi, tako da ovi “beznačajni slučajevi” nas uvode u vrlo zahuktale vode EU diplomacije, i gdje ove ”možda” za neke stupidne i paradoksalne “zgodice” mogu poslužiti kao ilustrativan primjer šta se sa Bošnjacima i Bosnom planira i čemu ovaj projekat vodi. Jer kada ovi EU stanovnici noći, moralne nakarade i iza kulisa samoprozvani gospodari naših života i sudbina zagospodare našom politikom i ponovo predaju dizgine smrti namćorastim rakijopijcima iz Beograda, konjokradicama iz Laktaša i “manipulantima” iz Sarajeva… počet će nova seoba Bošnjaka, možda i posljednja.

Pogubnost i monstruoznost ovog projekta se već naslućuje. Još u vremenu “omrznute” komunističke vlasti dok je Bosna tretirana kao posebna federalna jedinica, kao jedinstven geoprivredni, geopolitički i geostrateški prostor, dok jaka centralna vlast je upravljala ekonomskim i političkim zbivanjima u ovom regionu, ovaj projekat je poprimao svoje konture i obrise.

Koliko li je on tek danas poguban, monstruozan i grozomoran, danas kada je Bosna rasparčana na dva sirotinjaska tora od kojih bi jedan želio biti posebnom državom? Danas kad ne postoji ni zajednička vlast, ni zajednička privreda, ni istoznačna vizija budućnosti. Danas kada svaka baraba i svaki manijak može raditi što mu je volja a da pri tome ne polaže račune nikome i ničemu?

I još nam se kobajagi čude, i zamjeraju nam neki u EU kao i “naši” veleumni demagozi što zarad ničega dižemo galamu i halabuku, što paničimo i od sitnice pravimo probleme. Govore nam: ”Pa šta, i ako se neko zlo desi, ako se desi slučaj Ganić, rah. Alagić, Dudaković, Halilović, Orić, Jurišić… neće biti smak svijeta!”
Nama se, pak, čini da hoće. Ako se sudi tim bosanskim patriotama, to je čista indikacija da se sudi bošnjačkom narodu upravo od strane svog dželata. Svjetski paradoks, bosanska realnost. Za nas će to biti ravno smaku svijeta. I zato je svaki vapaj, svaki glas Istine dobrodošao i koristan. Dok ne bude odveć kasno i prekasno. Da makar pokušamo preduprijediti zlo da kod nas večera, ako smo mu već dozvolili da ruča - što bi pjesnik rekao.

Uvjereni smo, stoga, da priče o Bosni i njenoj sudbini ne da su bespotrebne, preuveličane i preglasne, nego da su, naprotiv, sudbonosno potrebne, nedovoljno žustre i suviše tihe. One, ali i praktično djelovanje koje iz njih proističe, moraju postati osnovna preokupacija svakog Bošnjaka i svih onih koji Bosnu vole, moraju svakog od nas nagnati na pregnuće branjenja onoga što nam je još preostalo od nekadašnje rodne nam grude.