MAJKA JE SVJETLO BOSNE
Autor: Muharem Obradović Objavljeno: 07. Apr 2008. 18:04:57
od životnih neprebolnih jada, kao i ti, mnoga nesretnica- pustoj sreći nikad se ne nada” (Habiba Stočević) Mnogo boli i tuge se slilo u jedan stih, zapravo, jedan čitav život majke Bošnjanke se objedinjuje i pretače u jedan krik, jedan poseban osjećaj vjekovne patnje i sabura. Habiba znači voljena; voljeti zemlju, prijatelja, život, voljeti majku…… Habiba je simbol majke Bošnjanke, to je onaj naš nepatvoreni osjećaj koji u sebi nosimo, čemu naše misli strijeme i u jednu veliku rijeku ljubavi se utapaju. Ovaj gazel o ljubavi, o jednom otrgnutom djetnjstvu, mladosti……..o jednom zauvijek izgubljenom zavičajnom tlu. Pišući ovaj tekst, u meni jedna modra i nedokučiva misao planu: “Bože moj dragi, koliko je samo stihova naših majki u mezarje otišlo, koliko je boli i patnje zauvijek sahranjeno? Bože moj dragi, koliko je ponosa, čestitosti i porodičnog mira našim majkama ukradeno? Bože moj dragi, koliko suza naših majki u rijekama bosanskim teče, noseći žal i sudbinu tešku?! Sudbinu našu, bošnjačku!” Tiho, gotovo nečujno dolazile i odlazile su naše majke; noseći svu sudbinu Bosne na svojim krhkim plećima, te vjerne čuvarice bosanskog amaneta, vjere i običaja. Nasrtalo se na njihova krhka pleća sa svih strana, ubijajući im želju da ostanu i opstanu u ovom korneru “demokratskog” svijeta, a one su kao uzinad rađale i život darivale……. u vihoru rata, u lokvama krvi, u vječitim bunama i krvavim pirovima, uzinad. One su znale, da jednog dana dobro mora prevladati zlo, koje je iz svih zemljinih pora klijalo, one su znale, da moraju opstati i rađati, za generacije buduće, da zlo unište darivanjem novih života, istine i dobrote. Znale su, mada nikada javno ne očitujući, da na njihovim nejakim plećima leži sudbina Bosne. One su bile naši istinski borci, istinske gazije Bosne, čuvajući naš obraz, tradiciju, jezik i adete. Učile nas plemenitim stvarima, da nikada tuđe ne gledamo, da nikada na zlo ne pomišljamo, da zauvijek ljudi ostanemo. Eto, takve su bile naše dobre majke-žene bošnjačke. Strpljivo su podnosile sva poniženja komšija, zlehudih probisvijeta, raznoraznih protuha i pustahija, držeći se ideje da sve prolazi a samo Istina i dobro ostaje. Naše majke su ostajale uspravne i dostojne svoga amaneta, čak i onda kada je Rimska kurija spremala svoje ratnike smrti i beščašća da obeščaste našu zemlju-mati Bošnjanku; one su skakale sa zidina Vranduka, sa litica i vrleti Bosne, u ponore zemlje, čuvajući svoju čast i obraz. One su ostajale dostojanstveni baštinici naše vjere, čak i onda kada je EU-gen SA-vojski jurišao i palio, kada je silom otimao i silom zatirao, one su uzimale oružje u ruke i odlučno čuvale svoju čast i familiju. One nisu pokleknule niti kada je nova “narodna” vlast donijela zabranu nošenja feredži i zarova, i tada su čuvale i sačuvale našu vjeru i adete. Ovaj početni gazel je upravo mogla da ispjeva majka Bošnjanka, majka koja djecu rađa, djecu doji i podiže; ne vukodlake i bradate nakaze, koje se od svog rođenja na zlo privikavaju, u zlu se uspavljuju, u zlu umiru i svoje životno orgijanje završavaju; i zato je majka bošnjanka simbol i svjetlo Bosne, i zato se naša majka razlikuje od majki koje vukodlake kote. Zato je stoljećima jurišano na čistotu majke Bošnjanke, na njen obraz i dostojanstvo. Naše majke i sestre su silovane; ne zato da vukodlaci utole osjećaj seksualnog poriva i nagona, da utole svoje životinjske prohtjeve; nego upravo da ubiju želju za životom, za rađanjem, za izvorom dobra i smislenosti svijeta. Oni konstantno kidišu i nasrću na plemenitost i očitovanje u Jednog Stvoritelja, oni su vjekovni sotonini jurišnici, koji u svojoj misiji zla gaze sva načela Božijeg stvaranja i održanja. Oni su slabići, koji u jurišu na majku bošnjanku nastoje da osakate zemlju, da iskasape život, da obezvrijede Bosnu; jer majka naša je oživotvorena Bosna, to je izvor zemlje u čijoj utrobi život buja, i zato je silovanje naših majki ustvari silovanje Bosne. Bošnjačka majka, bošnjački narod i zemlja više su žrtve genetike nego politike. U Bosni je silovano sve što se silovati moglo, sve ono sto je na Bosnu podsjećalo i Bosnom mirisalo, od djevojčice do starice; Bosna je dušmanskom rukom obesčašćena. Sve naše strahove, sve naše kukavičluke, sve naše greške i zablude, naše majke su svojim životima i čašću plaćale. Dokle? Zar smo već zaboravili koliko je naših žena, majki, sestri, kćeri silovano, mučeno i osakaćeno, zar ćemo im dozvoliti da se razastru po šumovitoj i plahovitoj, zanovjeti rascvijetaloj Bosni, zar ćemo im dozvoliti da upijaju suze naših majki i sestara, zar ćemo im dozvoliti da leleču i podvriskuju dok plač majki svoj vječni smiraj kroz bosanske udoline pronalazi?! Ko od nas ima pravo na taj zaborav, ko od nas ima pravo da zaniječe suzu, bol i krik u noći punoga mjeseca? “Čovjeka smo zadužili da roditeljima svojim čini dobro, majka njegova s mukom ga nosi i u mukama ga rađa”……upozorava nas Allah dž.š. Naš amanet leži u zaštiti majke, Bosne, Istine. Naš amanet moramo sa sobom nositi, sa njim živjeti, Bosni i svojim korijenima se vječito vraćati. Čovjek bez zemlje, bez majke, je kao i stablo bez korijena; vjetrovi sudbine sa njim se poigraju, dok konačno nestane u brlogu tvarnosti. Mi moramo čuvati i braniti našu ljepotu, našu majku; naše majke su uravo zato i stradale, što su bile lijepe i čestite? Zato su divljaci onako nesmiljeno krenuli, da zauvijek ubiju ljepotu i čestitost, karakteristike koje u njima samo mučninu i zgražavanje izazivaju. A jedini način koji divljak razumije jeste kada ga odalamiš kakvim tokmakom po čelu. Tada se totalno urazumi, svijet mu se približi, pojmovi razbistre. Sve ostalo je ispiranje iz šupljeg u prazno. Tokmak je jedini način visokosofisticiranog komuniciranja sa ovim balkanskim vukodlacima. |