STOJI GORČIN DO GORČINA U tišini ljetne noći u kamenu bosanskome vječnog mira, gardijan je iz prošlosti zavjet nosi ratnik strašni, od davnina pa postrojen u saf sveti stoji gorčin do gorčina To mlađahni sve bošnjani nekad davno bojevali da ne bude Bosna posna svoju mladost su joj dali A se leži mladić Grubač na kamenu zapisano svoju mladost tek procvalu Bosni svojoj on je dao Što imadoh ja sve dadoh za sve drugo ne smjeh znati i još stoji zapisano a se leži kraj Radoča i dugo mu je tu ležati A Radimlja saputnica nekad rijeka plahovita zauzdala svoja njedra da ne budi besmrtnika Iz sna vječnog, on se budi kad nepravda Bosnom gori kada dijete, tek rođeno mrtvu majku za kap mlijeka plačom moli pa ručice diže svoje krećuć tvorcu, ka svjetlosti klonu glava, pokraj majke putujući ka vječnosti U kamenoj hiži svojoj Gorčin ćuti zemlje boli pa nas moli: "Čuvajte je, i smrću se Bosna voli".

Čovjek je vječiti prognanik u svijetu; čim se rodi on već nije kod kuće, pa mu je boravljenje u svijetu tek stranstvovanje i pribivanje. Pribivanje usvijetu je, pak, izbivanje iz iskona, izgnanstvo iz stanja bezgrešnosti i
posvemašnje izvjesnosti u svijetu osobljavanja i imenovanja. Bol rastanka je najsnažnije ljudsko osjećanje, jer je ona praiskonski antropološki fenomen, pretpostavka i sukus svakog drugog osjećanja. Čovjek se sa bolom rađa i sa bolom umire, a i u jednom i u drugom slučaju on osjeća bol rastanka; dok se rađa, boli ga odvajanje od majčine utrobe, od iskona, od nedužnosti; kada umire, boli ga gubitak svijeta priručnosti i oblika.
Sve između rađanja i umiranja, dakle sve ono što se patetično imenuje kao život, samo je napor zatomljavanja bezdanog ponora sjećanja na vrijeme bez trajanja i prolaznosti i na mjesto bez odredišta.
Život je tek pokušaj zaboravljanja ljudske prapostojbine u kojoj ni jedan put nije imao početka niti kraja i u kojoj je svaki titraj svijeta izazivao osmijeh u duši.
Život je san o cjelovitosti svijeta, o trajanju bez rastanka, o ugodnosti tople postelje blaženstva.
Život je sjećanje na prazavičaj. (Džafer Obradović)

Rijetki su oni koji spoznaju tajnu života, smisao udomljenja u ovoj materijalnoj ljušturi koju tijelom zovemo. Rijetki su oni koji spoznaju sebe u svijetu i svijet u sebi.
Koji se raduju otkucaju krila pčelinjih i koji na dlanu zrake umirućeg sunca sabiraju.
Jedan od ovih rijetkih je bio i Esad Alićušić, čovjek koji je izrastao u gaziju, koji se rodio da bi zadati amanet obavio i smireno se svome Gospodaru vratio, a i Gospodar njegov sa njim zadovoljan bio.
Esad se niti jednog momenta nije kolebao kada je ratna stihija zahvatila Bosnu, kada je zločin nad nezaštićenim narodom poprimao obrise kataklizme i kada je dova majke bila jedina nada opstanka; Esad je stao i opstao, uz svoj narod i svoju zemlju, do kraja.
Prošavši ratni put od Rotimlje, Stoca do Mostara, pa i dalje; obnašajući dužnost komadanta Vojne policije, ne libeći se i ne prezajući da upadne u grotlo neprijateljske vatre, ne strahujući za sebe, jer kako je on to volio reći: “Allah dž.š. vodi moje stope, a ja sam samo gruda zemlje koja se upravlja po Allahovoj volji”…. ranjavan…iscrpljen….više gladan negoli sit, ali uvijek ostao dosljedan sebi i svojoj ideji, uvijek ostao uzdignuta čela i neukaljana obraza.
Njegovi posljednji dani, također su prolazili jednim smirujućim ozračjem; iako svjestan bolesti, svjestan da smrt kuca na vrata njegove prolaznosti, Esad je ostao gazija, do kraja.
I onda kada me pozvao u sobu, prilikom posjete, kada sam nakratko ugledao njegovo iscrpljeno tijelo i onako suznih očiju izletio napolje, kao da tobože ne vidi moje suze, Esad me pozvao i rekao, sa omijehom na licu: ”Jel’de rođak da sam bio dobar musliman i Bošnjak”. Eto takav je bio Esad….. Gazija do kraja….
Ponekad se postavlja pitanje zašto ovakvi ljudi treba da idu ranije, zašto je život tako okrutan prema njima; ovo se pitaju oni koji ne osjećaju i ne udišu blizinu Onoga koji sve stvara. Esad je po Allahovoj providnosti i odredbi živio taman toliko da upotpuni sliku o sebi, da uradi i odradi ono što mi u našim snovima snujemo i strijepimo.
Esad je rođen da postane gazija i da umre kao gazija…..Esad je stećak Bosne na kome treba da piše: A se leži dobri čojek i gazija ESAD ALIĆUŠIĆ. Mre na svojoj baštini, na plemenitoj, na zemlji Bosni; dok bijah, niko kako ja ne bijaše.
Kraj je, dragi Esade. Onaj nepotkupljivi, za kojim samo dobro ostaje, samo Istina familija i prijatelj dobri, i stih koji će svjedočiti da po ovoj mrtvaji hodaše dobri ljudi, i da navijeka će po njoj hoditi, a Gorčin će sniti, i mrtav će nad svojom Bosnom bditi, iz svoje hiže, iz svoje mrtvaje.
Ležaćeš na svojoj, pradjedovskoj, na plemenitoj, na baštini bosanskoj.
Na onoj baštini iz tvojih snova, iz tvojih nadanja. A živa će, kao da je u stećak urezana ostati tvoja borba za Bosnu, tvoja ljubav prema zemlji i narodu.
A kada za nekim ostane dobro djelo, to je kao da nije ni otišao iz ovog tvarnog svijeta.
Neka je rahmet Esadu Alićušiću i neka ga Allah dž.š. primi među svoje odabrane robove. Amin!
O smirena dušo, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u džennet Moj! (El-Fedžr, 27-30)