Ne tako česti, ali uvijek dragocjeni razgovori sa Adnanom Pepićem otkrivaju mi nove horizonte i ideje, vodeći me ka promišljanjima o stvarima koje ranije nisam sagledavao na takav način. Njegova smirenost i duboko promišljena erudicija čine ga jednim od onih intelektualaca čiji se doprinos ne mjeri glasnoćom riječi, već dubinom misli. On je tih i nenametljiv, ali njegova prisutnost ima snagu koja se osjeti i dugo nakon razgovora-muhabeta. U tim razgovorima, često se otvore teme koje i mene podstaknu na daljnja istraživanja i pisanje. Prilikom jednog od tih nedavnih susreta, imao sam priliku da zavirim u njegovu novu zbirku poezije koja je još u pripremi. Čitajući pjesme, otkrio sam stihove koji su me duboko dotakli i za koje sam osjetio da zaslužuju da ih upozna šira publika. Stoga sam se odlučio da jedan moj izbor predstavim i približim čitalačkom krugu, uvjeren da će i drugi u njima pronaći onu iskru koja pokreće lavine emocija ali i lavine misli.

Adnan Pepić je, prije svega, osoba koja duboko osjeća i razumije svijet oko sebe, što se ogleda u svakoj njegovoj misli i stihu. Njegova poezija nastaje kao rezultat pažljivog posmatranja, refleksije i potrebe da se pronađe smisao u onome što se često čini besmislenim. Takav pristup ga čini ne samo pjesnikom, već i filozofom, nekim ko u svojim djelima spaja umjetnost riječi i duboku potrebu za razumijevanjem egzistencijalnih pitanja. Kao sagovornik, Pepić nudi rijetku vrstu intelektualnog dijaloga, u kojem nema želje za dominacijom, već za iskrenim istraživanjem i razmjenom ideja. On je onaj čija se misao razvija kroz razgovor, uvodeći nove perspektive i otvarajući vrata ka temama koje su često skriveno bogatstvo ljudske svijesti. Njegova smirenost stvara prostor za dublje refleksije i omogućava da se kroz razgovor dođe do istinskih uvida.

PUSTOŠ
Pustoš
Duboko u meni
Sebi mjesto
Napravila
Hodajući
Spoznao sam da
Nikamo ne stižem

Pjesma Pustoš odiše introspektivnim tonom, istražujući osjećaj unutrašnje praznine koji se polako, ali sigurno, ugnijezdio unutar lirske duše. Već od prvih stihova, „Duboko u meni / Sebi mjesto / Napravila“, pjesnik otkriva prisustvo pustoši koja nije samo prolazni osjećaj, već nešto što je pronašlo svoje trajno utočište u njemu. Pustoš nije prikazana kao spoljašnji fenomen, već kao unutrašnji svijet, prožet tišinom i nedostatkom životne radosti. U sljedećem dijelu, kroz stihove „Hodajući / Spoznao sam da / Nikamo ne stižem“, pjesnik nam prenosi osjećaj lutanja bez jasnog cilja. Hodanje, koje inače simbolizuje kretanje i napredak, ovdje postaje čin koji ne vodi ka otkriću ili promjeni. Umjesto toga, pjesnik dolazi do bolnog saznanja da svi koraci, svi pokušaji napretka ostaju zarobljeni unutar kružnog toka besciljnosti. Ta spoznaja stvara osjećaj trajne unutrašnje stagnacije – kretanje koje ne donosi promjenu, već samo naglašava prisustvo praznine.

Ono što posebno odlikuje ovu pjesmu je njena jednostavnost i konciznost. Svaki stih nosi dubinu osjećaja, bez potrebe za suvišnim riječima ili složenim slikama. Upravo u toj jednostavnosti, pjesnik uspijeva dočarati univerzalnost iskustva – osjećaj pustoši i izgubljenosti u svijetu koji se često čini kao da ne nudi odgovore. Pjesma Pustoš ostavlja snažan dojam jer, uprkos svojoj kratkoći, nosi težinu spoznaje o stanju duše koje mnogi osjećaju, ali rijetko izgovore. Lirski subjekt se suočava sa samim sobom, prihvatajući da ponekad hodanje kroz život ne znači i pronalaženje puta, već suočavanje s prazninom koju nosimo u sebi. To je unutrašnja borba koju pjesma dočarava s gotovo bolnom iskrenošću, ostavljajući čitatelja da se zapita o vlastitim putovanjima i mjestima na kojima se našao – ili nije. Pustoš je pjesma koja uspijeva da u nekoliko stihova prenese duboku ljudsku potrebu za smislom, ali i svijest o onim trenucima kada se čini da je svaki korak uzaludan. Iako prožeta osjećajem tuge, ona ne nosi konačnost, već nas poziva na razmišljanje o tom neprestano prisutnom traženju i borbi sa vlastitim unutrašnjim prostranstvima.

SMRT
Kada zaspi
Čovjek umre

Kada sanja
Ode sa ovoga svijeta
U neki drugi

Čovjek tako
Živi u dva svijeta
A u tijelu
Jednome

U jednome svijetu
Tijelo hodi
U drugome bude samo
Te lebdi

Pjesma Smrt tematizuje granicu između života i smrti, istražujući pojmove svijesti, sna i prolaznosti ljudskog postojanja. Već u prvom stihu, „Kada zaspi / Čovjek umre“, pjesnik jednostavnim jezikom oslikava suptilnu povezanost sna i smrti. San, kao trenutak kada čovjek gubi kontakt sa svakodnevnom realnošću, metaforički postaje mala smrt—trenutak u kojem tijelo ostaje u jednom svijetu, dok um putuje u drugi. U nastavku, pjesma uvodi ideju o dualnosti ljudske egzistencije: „Kada sanja / Ode sa ovoga svijeta / U neki drugi“. Ovdje pjesnik sugeriše da snovi predstavljaju prelazak iz jednog svijeta u drugi, podsjećajući nas na prolaznost i nestalnost ljudskog života. Odlazak u san postaje simbolički prelaz, kao da čovjek, bar nakratko, napušta poznati svijet i zalazi u nepoznato, u „neki drugi“ svijet, gdje zakoni stvarnosti više ne važe.

Stihovi „Čovjek tako / Živi u dva svijeta / A u tijelu / Jednome“ naglašavaju paradoksalnu prirodu ljudske egzistencije. Čovjek je, kako pjesma sugeriše, podijeljen između dva stanja—svijeta budnosti i svijeta snova—dok je fizički prisutan samo u jednom tijelu. Ova dualnost naglašava prirodu ljudskog bića koje, iako ograničeno materijalnim tijelom, u svojim mislima i snovima može doživjeti neslućene prostore i svjetove. Završni stihovi „U jednome svijetu / Tijelo hodi / U drugome bude samo / Te lebdi“ ističu ovu dihotomiju još jasnije. Tijelo živi u fizičkom svijetu, ograničeno svojim granicama i zakonima prirode, dok duša ili svijest u snovima „lebdi“, slobodna od tih ograničenja. Pjesnik ovdje aludira na ideju o dubljem značenju ljudskog postojanja, gdje tijelo i duh nisu u potpunosti sjedinjeni, već egzistiraju u paralelnim stvarnostima.

Pjesma Smrt na suptilan i poetski način razmatra kompleksne teme kao što su san, smrt i dualnost svijesti. U samo nekoliko stihova, pjesnik uspijeva da stvori atmosferu koja nas navodi na promišljanje o granicama između života i smrti, kao i o mjestima gdje se te granice zamućuju—kada tijelo miruje, a duša luta. Ova refleksivna pjesma ostavlja čitaoca sa osjećajem da su snovi možda bliski rođaci smrti, da je ljudsko postojanje podijeljeno između različitih dimenzija koje, iako naizgled nepovezane, zajedno čine našu cjelovitu životnu priču.

TUŠKI MIR
U podnožju Dečića
Golemog
S rukama
Raširenim
Usnula je
Tuška mahala

S jedne strane
Mili glas
S druge strane
Milina zvona
Zagrljeni
Nad tuškom čaršijom

Pokraj njih
Miriše tuška livada

U hodu
Susretnici
S dva glasa
Isto govore

I svi skupa
Na tuškom asfaltu
Iste brige roje

Pjesma Tuški mir oslikava atmosferu i specifičan duh jednog mjesta, pružajući uvid u složenost svakodnevnog života u Tuškoj mahali. Već u uvodnim stihovima, „U podnožju Dečića / Golemog / S rukama / Raširenim / Usnula je / Tuška mahala“, pjesnik evocira sliku mahale koja leži u zagrljaju planine Dečić. Ova metaforička slika naglašava osjećaj zaštite i spokoja, kao da se golemi Dečić nadvija nad mahalom kao njen čuvar, pružajući joj utočište i mir. Motiv zvuka, koji se ponavlja kroz stihove „S jedne strane / Mili glas / S druge strane / Milina zvona“, stvara kontrast i sklad između različitih elemenata zajednice. Glas i zvona simbolizuju suživot i harmoniju različitih tradicija i običaja. Ovi zvuci, iako potiču iz različitih izvora, stapaju se u jedinstven ton, „zagrljeni / Nad tuškom čaršijom“. Ova slika zagrljaja preko čaršije naglašava zajedništvo i povezanost ljudi u ovom prostoru, đe različitosti nisu izvor razdvajanja, već prilika za bliskost.

U stihovima „Pokraj njih / Miriše tuška livada“, pjesnik uvodi element prirode koji obogaćuje pejzaž mahale. Miris livade predstavlja kontinuitet sa prirodom, ali i jednostavne radosti života u ovom mjestu, gdje se osjeća spoj ruralnog i urbanog. Livada postaje simbol čistote i prirodnog ritma života, što dodatno pojačava osjećaj mira koji prožima pjesmu. „U hodu / Susretnici / S dva glasa / Isto govore“ oslikava svakodnevne susrete i komunikaciju među ljudima u mahali. Bez obzira na različitosti, ljudi dijele zajednički jezik, zajedničke brige i misli. Ovi stihovi sugerišu prisustvo zajedničkog identiteta i međusobnog razumijevanja, koji su temelj izgradnje osjećaja pripadnosti. Iako dolaze iz različitih pravaca, susretnici pronalaze zajednički jezik i zajedničku nit koja ih povezuje. Završni stihovi „I svi skupa / Na tuškom asfaltu / Iste brige roje“ naglašavaju zajedništvo u svakodnevnim izazovima. Asfalt, kao simbol urbanog života, služi kao mjesto đe se okupljaju i isprepliću svakodnevni problemi i brige. Tuška mahala, iako uspavana i obgrljena prirodom, suočava se sa stvarnim, ljudskim izazovima, ali u tom suočavanju leži i snaga zajednice.

Pjesma Tuški mir uspijeva da u nekoliko strofa dočara atmosferu jednog mjesta, đe priroda, tradicija i ljudi koegzistiraju u savršenom balansu. Pjesnikov senzibilitet prema pejzažu i ljudima čini ovu pjesmu ne samo lirski nježnom, već i izrazito autentičnom. U njenim stihovima osjeća se tiha nostalgija, ali i ponos zbog jedinstvenog ritma života u mahali. Tuški mir podsjeća nas na važnost zajedništva, tradicije i jednostavnih radosti koje čine suštinu svakodnevice, i nudi čitaocu sliku prostora đe se različitosti prepliću u skladnom zvuku, poput melodije koja odzvanja ispod planine.

GAZA
Gazo
Tebe nema više
A nema ni nas

Ti si porušena
Zbog naše šutnje
I zbog nas si
Ubijena

Rahmet tvojoj duši
A naše duše
Neće tamo
Gdje dovimo

Pjesma Gaza nosi snažnu i emotivnu poruku, istovremeno lamentirajući nad uništenjem jednog mjesta i preispitujući sopstvenu odgovornost pred tom tragedijom. Kroz jednostavne, ali duboko proživljene stihove, pjesnik se obraća Gazi, personifikovanoj kao biću koje je doživjelo smrt, ali u čijoj smrti prepoznaje i gubitak ljudskosti i zajedničkog identiteta.

U uvodnim stihovima, „Gazo / Tebe nema više / A nema ni nas“, pjesnik izražava osjećaj potpune praznine koja nastaje gubitkom. Nestanak Gaze simbolizuje gubitak ne samo jednog grada ili prostora, već i dijela sebe i zajednice. Pjesma ovdje upućuje na povezanost između mjesta i identiteta, gdje rušenje jednog grada postaje metafora za urušavanje ljudske solidarnosti i zajedništva. Time se stvaraju duboke emocionalne pukotine, i pjesnik priznaje da su one neizbrisive.

Stihovi „Ti si porušena / Zbog naše šutnje / I zbog nas si / Ubijena“ predstavljaju središte pjesme, u kojem pjesnik preuzima dio krivice za stradanje Gaze. Ovdje se ukazuje na tišinu i pasivnost onih koji su mogli da reaguju, ali su izabrali da ostanu nijemi. Ovi stihovi predstavljaju optužnicu protiv ravnodušnosti, koja je dozvolila da se destrukcija dogodi. Pjesnik priznaje da šutnja nije neutralna, već sa sobom nosi odgovornost za posljedice koje se ne mogu ispraviti.

„Rahmet tvojoj duši / Gazo / A naše duše / Neće tamo / Gdje dovimo“ unosi element duhovnog preispitivanja i osvrta na posljedice ove tragedije. Izražavanje želje za rahmetom (milosrđem) duši Gaze simbolizuje saosjećanje i svijest o izgubljenom, ali i priznanje da te duše, obremenjene krivicom i nečinjenjem, nemaju isti put ka spokojstvu. Pjesnik pravi oštru razliku između duše Gaze, koja je nevina i zaslužuje smiraj, i duša onih koji su okrenuli glavu, koje ostaju zarobljene u prostoru neizgovorenih molitvi i nesmirenosti.

Kraj pjesme otvara pitanje o granicama ljudske empatije i sposobnosti da se suočimo sa sopstvenim propustima. Dok se molitva uobičajeno koristi kao izraz nade i duhovnog mira, u ovom kontekstu ona postaje izraz svijesti o nesposobnosti da se iskupi za počinjeno. Pjesnik se suočava s bolnom spoznajom da, uprkos molitvama, ostaje nepovratno udaljen od istinske duhovne čistoće i pravde.

Pjesma Gaza donosi snažnu poruku o odgovornosti i krivici, o snazi šutnje i njenoj razornoj moći. Pjesnikov glas, iako ličan i intiman, odjekuje univerzalnim osjećajem nepravde i tuge zbog razaranja jednog mjesta i jedne zajednice. Kroz jednostavne stihove, pjesnik nas podsjeća na to da šutnja ima svoju cijenu i da pasivnost prema tuđem bolu ostavlja trajne ožiljke na dušama onih koji su mogli da pomognu, ali su izabrali da ne čine ništa. Gazo je poziv na preispitivanje, na odbacivanje šutnje i na priznanje da se ljudskost i saosjećanje moraju izražavati glasno, jer u suprotnom i mi sami postajemo saučesnici u tragedijama svijeta.