Naslovna | Arhiva | Pretraga | Redakcija | O Bosnjaci.Net | Kontakt | Bosniaks.Net | ||||
|
Kolumne
Foto: iranintl.com IRAN TEŠKO RAZUMLJIVA ZEMLJA Na izborima 28. jula 2024. za predsjednika Islamske Republike Iran pobijedio je reformista Mahmoud Pezeshkian (Pažeskijan), koji je svakako potaknuo nade dobrog broja Iranaca koji žele prije svega više ljudskih sloboda. Vrativši se u javni život Pazeškiana je podržao bivši reformistički, liberalni predsjednik Irana Muhammed Hatemi, koji je da kažem en passant bio prijatelj predsjednika BiH Alije Izetbegovića s kojim smo se delegacija Bosne i Hercegovine u kojoj sam bio ja, susrela u Teheranu 1999. godine. Izbor Pazeškiana su također pozdravile neke međunarodne snage koje se spore sa Iranom oko nuklearnog programa i zbog podrške paravojnim organizacijama u regiji, koji su na Zapadu označene kao Hezbolah, Hamas, Hute i još neke, koje pripadaju krugu iranskog integrizma. Ako je suditi prema riječima Pezeškiana on će voditi „pragmatičniju vanjsku politiku, ublažiti sankcije u pregovorima oko nuklearnog programa i donijeti društvenu liberalizaciju“. Lijepo zvuči, ali u postojećoj konstelacoiji snaga ovo je teško izvodljivo, s obzirom na strukturu vlasti u Iranu. Prvo, Pazeškian će protiv sebe odmah imati konzervativni parlament. U dualnom sistemu kakav egzistira u Iranu („klerikalne“ i republikanske vlasti), činjenica je da predsjednik Republike ne može biti predvodnik promjena za koje se zalaže novi predsjednik. Od početka iranske revolucije glavni stub države je u rukama rahbara, najprije Homeinija, a od sredne 1989. godine Ali Hamenia. U ovom dvostrukom politički sistemu, podijeljenom između „klerikalne“ vlasti i vlade, vrhovni vođa revolucije ima moć odlučivanja o najznačajnijim pitanjima. Ove tvrdolinijaške snage Pazeškian će teško moći savladati. Potpuno sam uvjeren da ni neće, a i kada bi pokušao lahko bi bio onemogućem legalnim sredstvima koje ima na raspolaganju lider revolucije odnosno tvrdi establišemnt oko njega. Gledajući televizijske debate za vrijeme predsjedičke trke mogli smo lahko zaključiti da se novi predsjednik IR Iran Mahmud Pazeškian neće suprotstavljati moćnim bezbjednosnim strukturama i „kleru“. Pazeškian je rekao da će zauvijek napustiti politiku ako ne ispuni svoja obećanja. Zaviri li se u Ustav od 3. 12. 1979. (koji je dopunjen 1989.), Iran je islamska republika s teokratskim sistemom vlasti. Vrhovnu vlast u Iranu ima vrhovni (vjerski) vođa. Njega doživotno bira Skupština stručnjaka, koja se brine o podudarnosti Ustava i šerijatskog prava. Ovo drugim riječima znači da ona vodi računa da je pravni i politički sistem u skladu s Kur'anom. Zašto neće moći da izmijeni bilo šta, iako ne velim da Pazeškian neće pokušavati. Predsjednik republike obavlja izvršnu vlast. Njega direktno biraju građani na 4 godine, a može biti izabran najviše dva uzastopna mandata. To ne znači da ne može biti izabran i treći put. Može na još jedan dodatni mandat, pod uslovom da ne slijedi neposredno nakon dva već uzastopna mandata. Sada drugi važan momenat. Uz njih značajnu ulogu u sistemu vlasti ima i Vijeće čuvara koje je nakon 1989. preuzelo dio ovlasti vjerskoga vođe. O tome sam već pisao. Vijeće čini 6 vjerskih vođa i 6 pravnika. Zakonodavnu vlast ima jednodomna Islamska savjetodavna skupština (Maǧlis-e Šūrā-ye Eslāmī), s 290 zastupnika, koju izravno biraju građani za mandat od 4 godine. Pravo glasa je opće i jednako za sve građane s napunjenih 18 godina života. Najviši pravosudni organ je Visoko vijeće, a sudsku vlast obavlja Vrhovni sud, vojni sudovi i sudovi za upravne sporove. Postavlja se pitanje da li je u međuvremenu nakon ukidanja jedini dozvoljene stranke u Iranu - Islamske republikanske partije - dozvoljena stranačka aktivnost. Djelatnost i uloga političkih stranaka su ograničene, jer ne mogu izravno učestvovati na izborima, a smiju podržavati nezavisne kandidate, uz napomenu da dozvolu za sudjelovanje na izborima kandidatima daje Vijeće čuvara. Uoči izbora stranke su uglavnom okupljene u konzervativnim i reformističkim savezima a koji podupiru pojedine kandidate. Na izborima 2020. na konzervativnoj su strani bile koalicija Vijeće snaga islamske revolucije, Narodna koalicija i dr., a na reformističkoj Savez Hašemijevi prijatelji i Koalicija osam reformističkih stranaka. Pobijedili su kandidati koje su podržavali konzervativci (221 zastupnik), dok su reformisti drastično poraženi (20 zastupnika). Na te je izbore izašlo 42,5% birača (najmanji odziv od prvih izbora 1980), a Vijeće čuvara odbilo je oko 7000 zahtjeva za kandidaturu (najviše do tada). Na izborima u Iranu koji su održani u martu 2024. i bili prvi nakon tragične smrti Mahse Amini 2022. obilježili su niska izlaznost i pozivi na bojkot. Zna se da su kandidati prošli ispitivanje Savjeta čuvara koji je npr. zabranio bivšem predsjedniku Hassanu Rouhaniju da se kandiduje. Iako još nema zvaničnih podataka o izlaznosti zna se da su uvjerljivo „pobijedili“ hardlajneri ( "tvrdolinijaši") i ultrakonzervativci. Ovo glasanje je bilo u neku ruku i ispitivanje javnog mnjenja prema vrhovnom vjerskom vođi ajatolahu Aliju Khameneiju i zvaničnom Teheranu poslije antivladinih protesta koji u se dogodili 2022. i 2023. godine i bili su najveći nemiri od Islamske revolucije 1979. godine. Stoga, ova „pobjeda“ konzervativaca (koju čine bivši članovi Revolucionarne garde i s njom povezana milicija Basidž kao i drugi političari lojalni vrhovnom vođi Khameneiju), ostvarena uz minimalnu izlaznost ne govori o popularnosti vjerskog rukovodstva. Uzdržavanje potencijalnih glasača treba tumačiti kao izraz rastućeg nezadovoljstva zbog političkih, socijalnih i ekonomskih kriza. Šta će biti sa Iranom u budućnosti, teško je govoriti. Upoređujem Iran i NR Kinu. Kada sam kao savjetnik Alije Izetbegovića bio u posjeti Pekingu uputio sam domaćiima pitanje kojem se nisu nadali. Što ne dozvole više slobode odnosno istinske višestranačke izbore. Dobio sam odgovor da bi u tom slučaju došlo do oslobađanja ogromne energije. Iz ove rečenice i drugih koje sam slušao zaključio sam da Kinezi ne namjeravaju nikada dopustiti demokratske reforme iako su u privredi dopustili veliku slobodu. Slično bi se moglo reći za Iran, jer kada bi se otvorio makar jedan mali ventil, izdušila bi velika energija koja se pojavi od prilike do prilike koju vlast strogo kontrolira. Iran je u međuvremenu razvio svoju vojnu kompomentu i danas je postao regionalna sila koja izvozi dobar dio svog arsenala. Od njene snage sve više zazire Izrael koji nastoji da u sukob sa Teheranom uvuče SAD. Zasada ne uspijeva u tome. Obje strane, i iranska i američka, nastoje što bezbolnije prevazići direktan vojni sukob, koji bi mogao zapaliti rat neslućenih razmjera. Iran koji je u aprilu prešao crvenu liniju - napao izraelsku državu i stao u odbranu Palestine, a to čini i preko svojih ispostava Hezbolaha, Huta u Jemenu i još nekih snaga u Siriji i Iraku, sve više postaje prijemčiva država muslimanima u svijetu. Sve više se „zaboravlja“ jednoumlje koje vlada u Iranu kao i ugrožena ljudska prava i nasilne metode u obračunu sa neistomišljenicima, kako sugerira Amnesty International i druge strane nevladine organizacije. Bez obzira na motive nedvosmislena podrška Palestini izdvaja danas Iran u državu koja se dosljedno već godinama bori za ostvarivanje legitimnih prava palestinskog naroda dok u isto vrijeme šute arapski susjedi koji bi po prirodi stvari morali biti uz ovu izmučenu zemlju koja je napadnuta od Izraela sa neviđenom okrutnošću 7. 10. 2023. godine. Ovom prilikom je ubijeno više od 40.000 ljudi i protivno međunarodnom pravu ubijeni su rukovodioci kao što je Ismail Haniyeh, predsjednik Hamasovog političkog biroa. On je smrtno stradao od podmetnute bombe u Teheranu, dakle na teritoriji treće zemlje dok je boravio na svečanoj inauguraciji upravo predsjednika Masuda Pazeškiana. Iranci su obećali osvetu. Vidjećemo šta će biti od svega. U skorijoj budućnosti stoga ne treba očekivati revolucionarne promjene u ovoj šiitskoj muslimanskoj zemlji. Jer iako su se razbukali zahttijevi za promjenama u iranskom društvu, to je zasada rekao bih nemoguć zadatak sve dok bude toliko jaka „klasa“ konzervativaca koja svoju vlast temelji na moćnoj Islamskoj revolucionarnoj gardi. Prvi koraci predsjednika Pazeškiana govore, čini se, dovoljno za sebe, jer je očigledno morao odmah udovoljiti „naredbama“ odozgo o ponovnom imenovanju Mohameda Eslamija, koji je bio pod sankcijama Ujedinjenih nacija za šefa nuklearnog odeljenja zemlje. Sve rečeno upućuje na zaključak da je za perspektive više demokratskog i slobodnijeg Irana, onako kako ga vide na Zapadu, još uvijek „mrka kapa“. (Iz rukopisa nove knjige akademika Adamira Jerkovića)
|