San liči moru dubokom, a jedno od ostrva tog mora je smrt. Njegova krajnja obala je (pr)oživljenje i budući svijet. Čovjek spava na leđima (mnoge životinje to (ne)mogu), neki gase i vanjsko svijetlo. Kad zatvori očne kapke i kad sklopi oči, kao da time presiječe tok života od svoje svijesti. Utihnu otkucaji srca, a u razum mu se ušulja tama.
Na početku, čovjek prelazi zeleni val po vodama mora. Val se neprestano primjećuje sa njegovog najplićeg dna blizu obale budnosti.
Bilo koji podsticaj iz vanjskog svijeta može da probudi onog ko je tek zaspao.
Otkucaji srca usporavaju sve više, a na razum padne nešto nerazumljivo, dok rijeka misli sporo dobiva pritok. Zatim čovjek prelazi u plavi val, koji se od obale udaljava sve više. Na razum se spusti zavjesa koja sprečava da vanjski svijet stiže do njega.
Poslije jednog sata spavanja počinju nadolaziti duboke vode. Čovjek se prevrne, a ljuljne ga tamnoplav val.
Isto kao što more diše, tako i čovjek diše. Jedro čistih snova odgovara bližem horizontu. Sve dublje se povećava uronjavanje u more.
Smiruje se sveukupno kretanje valova, a voda prelazi u ulje. To su vode dubokog sna. U njima nema snivanja. Dno ovog stanja niko ne može da dosegne.
Mi se nalazimo pred potpunom vježbom kušanja smrti.
Allahova milost predočava ti svake noći probu kako se umire.
Da li smo vidjeli da jedan čovjek prezire spavanje? Zar nismo vidjeli kako ljudi rado govore o tome kako doživljavaju užitke u snu, pa to istražuju? Danas ima više tumača snova nego onih koji sanjaju. Zašto ljudi mrze smrt i zamišljaju je kao kraj svemu, a ona označava samo jedno razdoblje na putu poslije koga dolazi novi dan?
Čovjek umire kad zaspi, zatim ga Allah oživljava čim dođe vrijeme da se probudi.
Kako da čovjek niječe (pr)oživljavanja mrtvih kad i on svake noći umire, a svako jutro Allah ga (pr)oživljava.
„On vas noću usmrćuje – a zna i šta ste preko dana griješili, - zatim vas oživljava sve dok ne dođe čas smrti, na kraju njemu ćete se vratiti, On će vas o onome što ste radili obavijestiti“ (El-En'am, 60).
Ništa se ne događa bez svrhe, a niti bilo šta biva samo od sebe. Sve je predodređeno, proračunato i zapisano, sve govori o svemoći Allahovoj - neka je samo Njemu slava!
Sve što postoji čini sedždu veličini Allahovoj i svoje čelo spušta ničice u prah skrušenosti pred Njegovim svijetlom.
„Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da se nećete povratiti? I nek je uzvišen (samo) Allah, vladar istiniti, nema drugog Boga osim Njega, Gospodara Arša veličanstvenog“ (El-Mu'minum, 115-116).
Iman u Allaha u islamskom vjerovanju sadrži i vjerovanje u Sudnji dan.
Vjernik ne može biti pravi vjernik ako vjeruje u Allaha, a ne vjeruje u Dan (pr)oživljenja. To je Dan kada će se mrtvi (pr)oživjeti iz nestanka i kada će se povratiti Allahu.
Zaista, vjera u Allaha nas vodi do spoznaje Prvog izvora iz koga je nastao svijet, a vjera u Sudnji dan potvrđuje tu spoznaju sa ishodom svega što postoji ukazujući nam na kraj sa kojim nestaje svijet.
Kijametski dan je nužnost da bi se obistinila Allahova pravda, isto kao što su i Džennet i Džehennem dvije nužnosti, Allahove milosti i Njegove pravde.
Džennet i Džehennem su Allahova pravda, jer i jedno i drugo ljudi kod Allaha zarade. Vrata Dženneta i Džehennema Allah će otvarati i ljude u njih po njihovim zaslugama uvoditi.
Često vidimo one što niječu postojanje Allaha da na ovom svijetu imaju neke prednosti u životu i da se iživljavaju u svemu i svačemu potčinjavajući svojoj volji svakog pojedinca, dok možda vidimo da vjernici posrću pod teretom ratova, tiranijom vlastodržaca, siromaštva, jada i drugih problema.
Mnogo puta na ovom svijetu vidimo da zločinac sjedi na stolicama onih koji sude. Danas ima puno država koje su se u zatvore pretvorile, u kojima čitavi narodi robuju. Nekada se za učinjeno dobro sudi izganstvom i smrću. Mnogo puta vidimo da se zarađuje na grijehu ono što bi trebalo da se zarađuje čineći dobro djelo, a u mnogim borbama između dobra i zla nadvlada zlo.
A prolaze dani i izumiru oni koji su donosili zakone i presude i time se zatvori stranica nad nepravdom.
Ako bi samo ovaj svijet bili Allahovi dani, onda bi nepravde koja se u njima dešava bilo mnogo više nego pravde.
Ako bi se postojanje ograničilo na ovaj svijet, onda bi velika većina onog što postoji bilo čista nepravda.
Hvaljen i uzvišen neka je samo Allah koji zna sve to!
Allah je stvorio ovaj svijet kao kuću kušnje:
„Onaj, čije je djelo smrt i život da bi vas iskušao koji od vas će bolje postupati, On je silni, Onaj koji prašta“ (El-Mulk, 2).
Sudnji dan je Allah stvarao kao kuću za suđenje.
Upitajmo sami sebe, kakva je vrijednost bilo koje pobjede koja je štitila zlo na ovom svijetu, ako znamo da će biti vraćeni svi postupci da se po drugi put presude pred Allahom, na Sudnjem danu.
Ovaj put neće biti kao što je to u „Haškom sudu“. Ovaj put sudac neće biti čovjek koji bi mogao da zloupotrijebi suđenje ili da ga izigra. Tog dana će samo Istiniti biti sudac. Tog će dana samo Allah suditi!
Svjedoci nikako neće biti oni koji lažno svjedoče i koje je moguće (pot)kupiti. Svjedočiće ruke, noge, oči, uši, organi tijela čovjekova. Oni će biti svjedoci protiv čovjeka.
Na dan održavanja Najvećeg suđenja Allah će pozvati prisutne pitajući:
„Kome danas pripada vlast?“ (El-Mu'min, 16).
Sve stvoreno će odgovarati skrušenim i poniznim glasom.
„Allahu jednom (jedinom), koji sve nadvladava“ (El-Mu'min, 16).
I tada će Allah presuditi Svojim robovima.
„Mi ćemo na Sudnjem danu ispravne tezulje postaviti“ (El-Enbija', 47).
Tog dana će se obistiniti apsulutna pravda.
Pravda će biti savršena, odlučna i konačna, prvi put otkako postoji svijet.
„Svaki čovjek će tog dana prema zasluzi kažnjen ili nagrađen biti, toga dana neće biti nepravde“ (El-Mu'min, 17).
Mnogo ljudi smatra neprihvatljivim vjerovanje u (pr)oživljenje:
„I govore: postoji samo život naš zemaljski, živimo i umiremo, jedino nas vrijeme uništi“ (El-Džasija, 24).
Mnogi ljudi se pitaju.
Kako da Allah povrati u život tijela nakon što su se pretvorila u zemlju?
Činjenica je da se ona nisu pretvorila samo u zemlju. Ona su se pretvorila u milione oblika prije nego su postala zemljom. Jedna morska riba je pojela oko Faraonovo. Tu ribu je ulovio jedan ribar, a kćerka tog ribara je pojela zajedno sa tom ribom oko Faraona.
Kada je umrla kćer ribara, pretvorila se u stabljiku ruže u jednoj bašči. Od Faraonova oka su izrasle vlati trave. Došla je neka gladna krava i popasla tu travu. Zatim je sebi mesar zaklao tu kravu i razdijelio Faraonovo oko, ribu i kćer ribara desetinama ljudi. To su sve ljudi pojeli, zatim su ti ljudi pomrli i njih su pojeli, na taj način, neki drugi ljudi.
Kako će Allah da (pr)oživi oko Faraona koje se izgubilo u milione oblika?
Nama je zbilja teško ako bismo istraživali gdje je oko Faraonovo, u ovoj pripovjedci kao što nam je isto tako teško da hranu koju su nam izjele mušice povratimo u prijašnje stanje.
„Ako bi im mušica nešto ugrabila, oni to ne bi mogli od nje izbaviti, nejak je onaj koji traži i ono što se traži“ (El-Hadždž, 73).
I samo istraživanje u oku Faraona je teško, jer se oko silnika množilo u milione novih oblika i zbog toga ga je teško otkriti i tražiti njegovo vraćanje u život.
To tako izgleda po našem mišljenju.
Mi poznajemo sumnju onih koji niječu (pr)oživljenje poslije smrti i složili bi se s njima o nemogućnosti vraćanja tijela poslije njihovog raspadanja i nestanka, ako bi oni koji to niječu bili ti koji će (pr)oživjeti mrtva tijela.
Ali pošto je uzvišeni Allah taj koji će (pr)oživjeti nestala tijela i pošto je Allah taj koji to hoće, onda se to pitanje drugačije tretira.
Kada se stvari prepisuju Njemu, uzvišenom, onda ona ne biva na način koji je svojstven nama.
Ako bi čovjek, (naučnik) htio da povrati oko Faraona, kakvo je bilo, morao bi da ga pronalazi u milionima oblika u koje se pretvorilo.
To mu je nemoguće čovjeku, (naučniku) postići.
A ako Allah – nek je samo njemu slava – hoće da ponovo oživi cijelo tijelo Faraona, On – nek je samo Njemu hvala – nema potrebe da bilo šta istražuje. On samo naredi.
„Kad On htjedne da nešto bude, njegovo je samo da rekne „budi“ i to biva, pa neka je slava Onome u čijoj je ruci vlast nad svakom stvari i vi se Njemu vraćate“ / (Ja-sin, 82, 83).
Allah će narediti Faraonu da pred Njega stane kao da se tek probudio iz sna smrti. On će ustati iz nepostojanja, iz nestalosti, iz raspršenosti i iz razdijeljenosti u milione (s)tvari.
Allahovo naređenje je dovoljno. I samo usmjeravanje Božije volje na nešto dovoljno je da ono bude.
Prema tome, ne pitajmo ko će da oživi kosti koje su istruhle već dobro razmislimo o riječima Uzvišenoga:
„I nama navodi primjer, a zaboravlja kako je stvoren, i govori: - „Ko će oživjeti kosti, kad budu truhle? Reci: „Oživjeće ih Onaj koji ih je prvi put stvorio; On dobro zna sve što je stvorio“ (Ja-sin, 78 – 79).
Faraon, prije nego je rođen, nije uopšte postojao.
Bio je ništa, bio je nepostojanje.
Onda je Allah naredio kapi (hude) tečnosti da nastane.
Nakon toga je naredio da iz te kapi bude stvoren Faraon.
Pa kako da bude teško Onom koji iz ništa stvara da ponovo (pr)oživi oblik od zemlje koji se raspršio u milione (s)tvari?
Neka je slava samo Allahu i nek je uzvišen samo Onaj za koga nema ni teško ni lahko i koji ke izvan svih naših ljudskih opisivanja:
„Pa zar smo prilikom prvog stvaranja malaksali?
Ne, ali oni u ponovno stvaranje sumnjaju“ (Kaf, 15).
Allah upozorava Svoje robove da skrenu pogled na razne faze života čovjeka i na izmjene na Zemlji koje očituju razne vidove Njegove veličine i moći. On usmjerava poglede onih koji sumnjaju u (pr)oživljavanje poslije smrti, na to da ih je samo On tad na zemlju spušta kišu i ona ponovo oživi. Poslije toga Allah urazumljuje ljude da je njegova moć iznad svega: ništa ne postoji na svijetu što bi joj se moglo u bilo čemu suprostaviti.
Uzvišeni Allah kaže:
„O ljudi, kako možete sumnjati u oživljenje, pa Mi vas stvaramo od zemlje, zatim od kapi sjemena, potom od ugruška, zatim od grude mesa vidljivih i nevidljivih udova, da vam pokažemo moć Našu! A u materice smještamo šta hoćemo, do roka određenog, zatim učinimo da se kao dojenčad rađate i da poslije do nuževnog doba uzrastete, jedni od vas umiru, a drugi duboku starost doživljavaju pa začas zaboravljaju ono što saznaju! I ti vidiš zemlju kako je zamrla, ali kad na nju kišu spustimo, ona ustropće i uzbuja i iz nje iznikne svakovrsno bilje prekrasno.
Zato što Allah postoji i što je On kadar da mrtve oživi i što On sve može i što će čas oživljenja, u to nema sumnje, doći i što će Allah one u grobovima oživjeti“ (El-Hadždž, 5-7).
Čas (pr)oživljenja i polaganje računa
Prestanak ljudskog života biva sa smrću, a smrt Zemlje će nastati onda kad dođe Smak svijeta. Smak svijeta znači kraj ljudskom rodu, a označava i umiranje svemira, poremećaj u zakonima koji vladaju svijetom, gašenje, prestanak kretanja nebeskih tijela i odlazak u nepostojanje svega što postoji.
„Onoga dana kad smotamo nebesa kao što se smota list papira za pisanje. Onako kako smo prvi put iz ništa stvorili tako ćemo ponovo iz ništa stvoriti. (El- Enbija', 104).
Smak svijeta spada u gajb. Kad će se to desiti samo jedini Allah zna, a ne tumači kalendara starih Maja. I to njihovo „nagađanje“ je izlapilo, kao i prošla godina u kojoj se to trebalo dogoditi (21.12.2012.).
Smak svijeta je zapisan u Allahovom kalendaru koji nije dostupan bilo kome.
Allahov Poslanik – Allah ga blagoslovio i spasio – je bio pitan o tome pa mu je Uzvišeni objavio ove riječi:
„Pitaju te o Smaku svijeta kada će se zbiti! Reci: - To zna jedino gospodar moj. On će ga u Njegovo vrijeme otkriti, a težak će biti nebesima i Zemlji, sasvim neočekivano će vam doći. Pitaju te kao da ti o njemu nešto znaš. Reci: - To samo Allah zna“ (El-A'raf, 187).
Smak svijet znači i nastupanje polaganja računa za učinjena djela, razdvajanje vjernika od nevjernika, žrtava od dželata, i ispaštanje za učinjenu nepravdu. Za nepravdu će ispaštati oni koji su je činili. Razdvojiće se oni koji su bili bogobojazni od onih što su razvratno živjeli. Razvojiće žrtve i dželate Čečenije, Palestine, Iraka, Sirije, Bosne...
A prije i nakon svega Smak svijeta znači oslobađanje svega stvorenog od ništavosti i neistine i vraćanje svake stvari njenom Začetniku i Stvoritelju, a povratak svih živih bića njihovu Gospodaru i Zaštitniku.
„Mi nismo uzalud stvorili nebo i zemlju i ono što je između njih, tako misle nevjernici, pa teško nevjernicima kad budu u vatri“ (Sad, 27).
Smak svijeta se povezuje sa polaganjem računa za učinjena djela. Polaganje računa će biti pred Allahom. Ljudi i sve stvoreno će samo pred Allahom odgovarati za ono što su na ovom svijetu radili.
Uzvišeni i slavljeni Allah neće zanemariti ni najmanju sitnicu, a ni najveća djela. Za sve će se tražiti račun. Čak ni atom ni manje od atoma neće moći mimoići odgovornosti. Postoji osnovno pravilo prema kome će se suditi prilikom polaganja računa. Ono nas upoznaje o tačnosti i sadržaju obračuna.
Riječi Uzvišenog govora da On sve zna šta su ljudi radili i da će ih On obavijestiti o njihovim djelima:
„Zar ne znaš da Allah zna sve na zemlji? Nema tajnih razgovora među trojicom, a da On nije četvrti, ni među petoricom, a da On nije šesti, ni kad ih je manje ni kad ih je više, a da On nije s njima gdje god oni bili. on će ih na Sudnjem danu obavijestiti o onome što su radili, jer Allah sve dobro zna“ (El-Mudžadele, 7).
Iz ovog osnovnog pravila proističe mnoštvo pojedinačnih pravila. Na Sudnjem danu ćemo vidjeti da je čovjek bio potčinjen strogom nadzoru. On to nije ni osjećao. Na Sudnjem danu ćemo vidjeti da nevjernicima neće koristiti nijekanje postojanje Allaha.
Oni od kazne neće moći pobjeći jer će i zemlja svjedočiti protiv njih.
Stranice koje su meleki pisali svjedočiće protiv njih.
Registri o učinjenim djelima svjedočiće protiv njih, i organi tijela: jezici, ruke, noge će svjedočiti protiv njih, i osjetila: sluh, vid, čak i kože će svjedočiti protiv njih.
Stvar je gotova! Krug oko čovjeka će biti uzak. Isto tako će biti i sa ostalim Allahovim stvorenjima.
Kako će zemlja moći da svjedoči protiv ljudi?
Poslanik Allahov – Allah ga blagoslovio i spasio – je poručio ove riječi Uzvišenog.
„Kada se zemlja najžešćim potresom svojim potrese, i kada zemlja izbaci terete svoje, i čovjek uzvikne: - Šta joj je? – Tog dana će ona vijesti svoje kazivati“ (Ez-Zilzal, 1 - 4).
Zastao je Poslanik, a.s. i upitao: „Da li znate koje su to njene vijesti?“
Ashabi su rekli: „To najbolje znaju Allah i Njegov Poslanik“.
On reče: „Njene vijesti sadrže svjedočenje protiv svakog roba ili robinje (čovjeka i žene) šta je radio na njenim leđima“.
Ovaj hadis prenose: Ahmed, Begavi i Tirmizi koji mu je dao kategoriju sahih hadisa. Sahih hadis je hadis kojeg prenosi čvrst vjernik (adil).
Kako će protiv čovjeka svjedočiti knjige u kojima su regristrovana djela?
Razmislimo o riječima Uzvišenoga:
„I svakom čovjeku ćemo ono što uradi o vrat privezati, a na Sudnjem danu ćemo mu knjigu otvorenu pokazati: Čitaj knjigu svoju, dosta ti je danas to što ćeš svoj račun polagati“ (El- Isra, 13 – 14).
Dokaz da će svjedočiti organi tijela: jezik, ruke i noge, ove su riječi Uzvišenog:
„Na dan kad protiv njih budu svijedočili jezici njihovi, i ruke njihove i noge njihove za ono što su radili. Tog dana Allah će ih kazniti kaznom koju su zaslužili i oni će saznati da je Allah doista olična istina“ (En-Nur, 24 – 25).
Kao što će svjedočiti jezici, ruke i noge, tako će protiv čovjeka svjedočiti sluh, vid i koža.
Uzvišeni Allah u Svojoj veličanstvenoj Knjizi kaže:
„A na Dan kad Allahovi neprijatelji u vatru budu potjerani, oni prvi biće zadržani, da bi ih sustigli ostali. I kad dođu do nje, uši njihove i oči njihove i kože njihove svjedočiće protiv njih o onom što su radili.
– Zašto svjedočite protiv nas? – upitaće oni kože svoje. – Allah, koji je dao sposobnost govoru svakom biću, obdario je darom govora i nas, - odgovoriće, - on vas je prvi put stvorio i Njemu ste se evo vratili.
Vi se niste krili zato da ne bi uši vaše i oči vaše i kože vaše protiv vas svjedočile, već zato što ste vjerovali da llah neće saznati mnogo štošta što ste radili.
I to vaše uvjerenje, koje ste o Gospodaru svome imali, upropastilo vas je, i sada ste nastradali“ (Fussilet, 19 -23).
Ako će biti ovoliki broj svjedoka, kakva će tek biti tačnost obračuna na Sudnjem danu!
Istiniti – nek je slavljen i uzvišen samo On – je ukazao na to ovim riječima.
„Mi ćemo na sudnjem danu ispravne tezulje postaviti, pa se nikom krivo neće učiniti; ako nešto bude teško koliko zrno gorušice. Mi ćemo za to kazniti ili nagraditi, a dosta je što ćemo račune ispitivati“ (El-Enbija', 47).
Da malo zastanemo kod riječi Uzvišenoga.
„A dosta je što ćemo Mi račune ispitivati“.
To je garancija za tačnost ispitivanja, tačnost onog što sadrže i obuhvataju ispitivanja. Ono što će ljudi tražiti poslije ove garancije jesu garancije pravde i misli.
To će ljudi tražiti poslije te garancije, jer osim Allahove pravde i milosti Njegove, ne postoji druga pravda ni milost.
„A dosta je što ćemo Mi račune ispitivati“.
Upitan je Imam Alija – Allah ga uzvisio: „O vladaru pravovjernih, kako će Allah ispitati sve ljude u isto vrijeme?“
On je odgovorio: „Isto onako kao što im daje opskrbu u isto vrijeme.“
Allah je najveći, uzvišen je, iznad nasilja i nasilnika i oni koji misle da neće biti u čekaonici Allahovog suda se varaju. Već sam napisao da to nije „Haški sud“ u kome su ekipe advokata, branioca, svjedoka koji u brk lažu, zla negiraju, i tako sami u zločinima učestvuju.
Toga neće biti na Allahovom sudu. Allah je najveći, veći od svega stvorenog i svih odredbi:
„Eto, on stvara i zapovijeda. Neka je uzvišen Allah, gospodar svjetova“ (El-A'raf, 54).
Ovo moje pisanje ukazuje na nešto što će od Allaha doći. Ukazivanje znači daljinu, a ne blizinu. Koliko je to daleko ili pak blizu, to samo opet Allah zna.
Sudnji dan, pa i (pr)oživljenje će ipak doći, a ljudi bez Dženneta ili Džehennema neće moći proći, jer to je Allahova milost, pravda i nagrada.
Da bi (na)pisao ovaj članak koristio sam knjigu: „ALLAH – islamsko poimanje i vjerovanje“, vrhunskog islamskog mislioca, egipatskog pisca Ahmeda Behdžeta. (Sarajevo, 1988.).