Pisana rijec
SLOJEVI ŽIVOTA I POEZIJE ILHANA PAČARIZA
|
|
Autor: Božidar Proročić, književnik i publicista
Objavljeno: 15. August 2024. 18:08:48
Ilhan Pačariz, rođen 1983. godine u Prijepolju, predstavlja izuzetnog pesnika koji je kroz svoja djela uspio da zarobi esenciju ljudske emocije, svakodnevnice i filozofskih promišljanja. Diplomirao je komparativnu književnost i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, što mu je omogućilo da svestrano pristupa pjesničkom stvaralaštvu, spajajući bogato literarno znanje sa dubokim unutrašnjim osjećanjima. Autor je tri zbirke pjesama: ”Sobni nomad” (2011), ”Oniričke pesme” (2015) i ”Vrtlog” (2019) . Kroz ove zbirke, Pačariz je izgradio prepoznatljiv stil, mešajući svakodnevne slike sa složenim simbolima, istovremeno ostajući veran introspektivnom tonu.
Njegova poezija predstavlja suptilan, ali moćan glas savremenog života. Pačariz koristi jednostavnost forme da bi izrazio složene misli i osjećanja. U njegovim stihovima osjećamo bliskost sa svakodnevnim detaljima, ali i duboku refleksiju o prolaznosti, egzistenciji i unutrašnjem svijetu pojedinca. Njegov pjesnički izraz nije pretenciozan, već pristupačan, blizak čitaocu, ali istovremeno ostavlja prostora za dublje tumačenje i razmišljanje. Kroz zbirku ”Sobni nomad,” Pačariz uvodi čitaoca u intimni svijet refleksije o životu i vremenu. Ova zbirka, kao što i naslov sugeriše, prikazuje putovanje kroz unutrašnje prostore pjesnika, nomadsku prirodu misli i osjećanja koja traže svoje mjesto u svijetu.
”Oniričke pesme” , kao što naslov nagovještava, donosi snovite slike, oniričke pejzaže đe se granice između stvarnog i imaginarnog brišu. Ova zbirka je prožeta simbolima i aluzijama koje vode čitaoca kroz slojevite svetove snova i podsvesti. Kroz snove, Pačariz ispituje suštinske istine o postojanju, ali i o prirodi poezije same.
U zbirci ”Vrtlog”, Pačariz se suočava sa vrtlogom života, đe se čitalac uvlači u tok događaja, misli i emocija koji se neprestano prepliću. Ova zbirka istražuje dinamiku života, prolaznost i nemogućnost bjekstva od sudbinskih vrtloga koji nas vuku ka dnu, ali i daju priliku za ponovno izranjanje, preobraženje i osvajanje novog pogleda na svijet.
Ilhan Pačariz je pjesnik koji kroz svoje stihove uspijeva da oživi svakodnevne momente i pretvori ih u univerzalne slike koje odjekuju u duši čitaoca. Njegova poezija je prožeta osjećajem za detalj, pažnjom prema svakodnevici, ali i dubokom filozofskom mišlju koja postavlja pitanja o čovjekovoj prirodi i svijetu koji ga okružuje. Kroz jednostavne slike, Pačariz stvara složene pejzaže osjećanja i misli, ostavljajući tragove koji dugo ostaju u svesti čitaoca.
Pjesme kao što su “Čokolada sa lešnikom” i ”Vrtlog” ilustrativno prikazuju njegovu sposobnost da spoji svakodnevne, gotovo banalne trenutke sa dubljim refleksijama o životu, porodici, smrti i postojanju. U ovim pjesmama osjećamo suptilnu napetost između jednostavnosti izraza i složenosti emocija koje se iza tih riječi skrivaju. Kroz prizore djetinjstva, prirode i porodičnih odnosa, Pačariz istražuje univerzalne teme, ali to čini sa osobenom intimnošću i iskrenošću. Njegova poezija je poput tihog razgovora sa sobom, ali i sa svijetom oko sebe. Ona nije agresivna u svom izrazu, već teče poput rijeke, uvlačeći čitaoca u svoj tok, a istovremeno ostavljajući ga da razmišlja o vlastitom mjestu u tom svijetu. Ilhan Pačariz je, stoga, pjesnik introspektivne dubine i refleksivnosti, čije djelo pruža oslonac i inspiraciju u razumijevanju složenih niti koje čine život. Njegova poezija je tih glas koji odzvanja duboko, pozivajući čitaoca da se zaustavi, razmisli i oslušne svijet iz drugačije perspektive.
Pjesma ”Čokolada sa lešnikom” Ilhana Pačariza nudi slojevitu i emotivnu priču koja se proteže između suptilne refleksije na djetinjstvo i prikaza porodičnih odnosa. Na prvi pogled, pjesma je jednostavna u svom narativu, ali u njoj leži dublji emotivni i simbolički sloj koji čini ovu pjesmu istovremeno nostalgičnom i univerzalnom. Pjesma se gradi oko odnosa između sina i oca, đe se kroz jednostavne slike iz svakodnevnog života izražava duboko poštovanje, ljubav i zajedništvo. Otac je predstavljen kao figura žrtve i požrtvovanosti, neko ko neprestano daje i brine o svojoj porodici, često zanemarujući vlastite potrebe. Njegova averzija prema slatkišima, koja je rezultat djetinjeg traumatičnog iskustva, postaje simbol njegove skromnosti i nesebičnosti. Nasuprot tome, trenutak kada otac donosi čokoladu sa lješnikom postaje posebna prilika, gotovo ritual, u kojem se narušava njegova obična rutina. Ovaj čin dijeljenja čokolade sa lješnicima pokazuje rijetki trenutak kada otac dopušta sebi da uživa, ali čak i tada on to radi zajedno sa svojim sinom. Ova situacija evocira duboku emotivnu vezu između njih, koja je izgrađena kroz dijeljenje i međusobno davanje. Lješnici u pjesmi nose simboličko značenje. Dok sin pažljivo odvaja lješnike iz čokolade i daje ih ocu, ovaj čin postaje metafora za brigu i poštovanje koje sin pruža ocu, baš kao što je otac čitavog života pružao njemu. Lješnici predstavljaju plod, nešto dragocjeno i željeno, ali sin ih ustupa ocu, prepoznajući vrijednost zajedničkog iskustva, a ne samo sopstvenog zadovoljstva. Pored toga, srebrnkasti papir koji omotava čokoladu i način na koji sin pažljivo postupa sa čokoladom, dodaje pjesmi sloj svečanosti i značaja. Ovaj trenutak nije običan – to je trenutak kada se sin i otac povezuju na dubljem nivou, kroz čin dijeljenja i zajedničkog uživanja. Pjesma koristi jednostavan, narativni jezik, ali iza te jednostavnosti krije se pažljivo strukturirana emocionalna dinamika. Stihovi su kratki, isprekidani, ali nose precizno izabrane slike koje stvaraju snažan doživljaj prisutnosti i topline. U pjesmi nema suvišnih riječi – svaki stih doprinosi stvaranju atmosfere i intenzivira emocionalnu snagu. Stil Pačarizove poezije u ovoj pjesmi oslanja se na minimalizam i detalje. On ne koristi složene metafore ili apstraktne slike, već konkretne prizore iz svakodnevnog života kako bi izrazio univerzalne emocije. Ovaj pristup čini pesmu lako razumljivom, ali istovremeno bogatom i sugestivnom. Pjesma nosi snažnu emotivnu težinu, jer kroz jednostavne prizore evocira dublje teme kao što su odrastanje, požrtvovanost, zahvalnost i ljubav. Kroz prizmu đeteta koje posmatra i pamti postupke svog oca, pjesma postaje svjedočanstvo o životnim vrijednostima koje se prenose kroz generacije. Otac, kao centralna figura, predstavljen je kroz dijeljenje, a ne kroz riječi. Njegova ljubav i briga manifestuju se kroz male, svakodnevne gestove koje sin prepoznaje i cijeni. Ova pjesma je odu ljubavi, ne onoj bučnoj i deklarativnoj, već tihoj, svakodnevnoj, koja se manifestuje kroz sitne gestove i dijeljenje.
”Čokolada sa lešnikom” je pjesma koja naizgled govori o običnim trenucima iz života, ali u svojoj srži istražuje duboku emocionalnu vezu između oca i sina. Kroz jednostavne slike i naraciju, Pačariz uspijeva da prikaže bogatstvo unutrašnjeg svijeta svojih likova i stvori univerzalnu priču o ljubavi, požrtvovanosti i djetinjoj zahvalnosti. Pjesma nas podsjeća na to da su najvažniji trenuci u životu često oni najtiši i najobičniji, oni u kojima se kroz male gestove otkriva prava priroda ljubavi i zajedništva.
Pjesma “Vrtlog” Ilhana Pačariza kroz prizmu jedne naizgled jednostavne, ali izuzetno napete situacije, otkriva složene slojeve unutrašnjeg svijeta pojedinca i univerzalnih iskustava suočavanja sa strahom, smrću i prevazilaženjem. Pjesma prati glavnog junaka na putovanju kroz fizički, ali i psihološki vrtlog, koji postaje simbolička osnova za dublje promišljanje o životu i sudbini. Počinje evociranjem trenutka prelaska iz djetinjstva u odraslo doba – prvog dana punoljetstva, što je simbolički početak novog životnog poglavlja. Iako se pripovijeda o događaju koji se dešava u stvarnom svijetu, pesma nosi ton introspektivne refleksije. Lim, rijeka u kojoj je glavni junak ranije plivao sa sigurnošću, sada postaje mjesto preispitivanja i suočavanja sa nepoznatim. Osjećaj praznine i napuštenosti na obali nagovještava da se nešto promijenilo, kako u spoljašnjem svijetu, tako i unutar junaka.
Kroz stihove, pejzaž postaje odraz unutrašnjeg stanja. Oblaci, sparina i tragovi bagera na plaži sugerišu narušenu harmoniju i nagovještavaju prijetnju koja se skriva ispod površine. Ovaj kontrast između nekadašnje sigurnosti i sadašnje neizvjesnosti stvara osjećaj tjeskobe i napetosti, koji se postepeno povećava dok junak ulazi u vodu. Vrtlog, koji ga povlači ka dnu, nije samo fizička sila, već metafora za emocionalne i egzistencijalne borbe. On predstavlja snagu koja ga vuče ka dubljim slojevima svijesti, ka suočavanju sa sopstvenim strahovima, nesigurnostima i konačnošću života. Osamnaest pari čizama koje mu otežavaju noge mogu se shvatiti kao teret godina, iskustava i odgovornosti koje dolaze sa odrastanjem. Kroz stihove, osjećaj izolacije i nemoći postaje sve izraženiji. Pjesnik koristi slike panike i borbe za dah da bi dočarao ekstremnu situaciju u kojoj se junak našao, ali i da bi ukazao na univerzalnu borbu za preživljavanje i traženje smisla u trenucima kada se čini da sve izmiče kontroli.
U ključnom trenutku pjesme, sjećanje na očev savjet postaje prekretnica. Očeve riječi, koje su urezane u sjećanje, daju junaku ključ za preživljavanje. On se prisjeća da, umjesto da se bori protiv vrtloga, treba da se opusti i preda sili vode. Ova mudrost, koja na prvi pogled djeluje paradoksalno, postaje metafora za prihvatanje neizbježnog i pronalaženje spokoja u suočavanju sa sudbinom. Ovaj trenutak transformacije, kada junak postigne “najviši stepen ravnodušnosti,” nije samo fizičko izbavljenje, već i duhovno oslobođenje. Pjesma se završava slikom izronjavanja na površinu rijeke koju tačkaju kapi kiše. Ova završna slika nosi katarzičnu snagu – kiša simbolizuje očišćenje a izlazak iz vode obilježava novi početak, preporođenje posle iskustva koje ga je promijenilo. Voda, kao simbol života i smrti, postaje mjesto iskušenja, ali i izbavljenja. “Vrtlog” je pjesma o suočavanju sa unutrašnjim strahovima i spoljnim prijetnjama o trenutku kada je čovjek primoran da se preda sili koja je izvan njegove kontrole, ali koja ga, na kraju, izbaci na površinu promijenjenog, zrelijeg i svestanog sopstvenih ograničenja i snage. Kroz jednostavne slike i duboke metafore, Ilhan Pačariz uspijeva da prikaže složenu psihološku i egzistencijalnu borbu, čineći ovu pjesmu univerzalnim prikazom ljudskog iskustva suočavanja sa vrtlozima života.
Pjesma “Kafka” Ilhana Pačariza, kroz jednostavnu priču o susretu sa napuštenim psom, iznosi duboke filozofske i egzistencijalne teme koje se prepliću sa motivima slobode, prolaznosti, i transformacije. Pjesma se suptilno bavi pitanjem identiteta i odnosa između čovjeka i životinje, ali i sa svijetom koji ih okružuje. Već na početku pjesme, opis psa kao “majušnog šteneta i buvljeg naselja” sugeriše stanje napuštenosti, ali i mogućnost preobražaja. Psi u literaturi često simbolizuju vjernost, prijateljstvo, ali i divlju, instinktivnu stranu života. Ovaj pas, koji dobija ime Kafka, nosi u sebi slojeve značenja koji idu daleko izvan same životinje – on postaje metafora za preobražaj, za proces kroz koji i sam pripovjedač prolazi.
Ime Kafka nije slučajno izabrano. Ono nosi aluziju na čuvenog pisca Franza Kafku, poznatog po svojim djelima koja istražuju apsurdnost postojanja, otuđenje i egzistencijalnu tjeskobu. Povezivanje psa sa Kafkom nagovještava da ovo stvorenje nije samo običan ljubimac, već simbol dubljeg unutrašnjeg putovanja, lične transformacije i preispitivanja. Pokušaj pripovjedača da očisti psa od buva postaje simbolički čin, kao da se trudi da pročisti ne samo psa, već i sopstvenu dušu, da se oslobodi prljavštine i nečistoće koja je neizbježno prisutna u svakodnevnom životu. Reakcija psa – pokušaj bjekstva – može se tumačiti kao instinktivna pobuna protiv autoriteta i sputanosti, što dodatno osnažuje aluziju na Kafkinu prozu i njegove junake koji se često bore protiv nevidljivih sila.
Period od “tri lajava meseca” provedenih zajedno nije samo vrijeme ispunjeno bukom i zvucima, već je to vrijeme unutrašnjeg preobražaja. Ova fraza ukazuje na prolaznost vremena, ali i na intenzitet iskustava koja se za to vrijeme dešavaju. Pripovjedač priznaje da je pretrpio “važan egzistencijalni preobražaj”, čime direktno povezuje svoje iskustvo sa psom sa dubljim unutrašnjim promjenama koje su ga oblikovale.
Ipak, pjesma se ne završava jednostavnim rastankom. Nakon što su psa preuzeli “retko dobri ljudi”, pripovjedač nastavlja da ga posjećuje. Ova veza sa Kafkom nije prekinuta – ona se održava kroz povremene susrete u šumi, koja sama po sebi može simbolizovati svet misterije, prirode, ali i nesvjesnog. Kafkino iznenadno bjekstvo kroz granje, nakon čega se vraća “neizmerno umornija i iskusnija, kao da se upravo vratila iz Amerike”, predstavlja snažnu metaforu za iskustva koja nas oblikuju. Amerika, kao simbol dalekog, nepoznatog svijeta, mjesto novih iskustava i promjena, postaje simboličko odredište kroz koje Kafka prolazi, baš kao i pripovjedač. Pjesma se na kraju ne završava jednostavnom konstatacijom ili zaključkom. Umjesto toga, ostavlja čitaoca u stanju refleksije – šta je zapravo Kafka doživjela tokom tih deset minuta, đe je bila i šta je naučila? Ova pitanja, kao i cijela pjesma, ostaju otvorena za tumačenje, sugerišući da su iskustva i preobražaji često misteriozni, nedokučivi i da nam se vraćaju u obliku koji ne možemo u potpunosti razumjeti. Pjesma “Kafka” je istovremeno jednostavna i duboka, priča o ljubavi, gubitku, transformaciji i neprestanoj potrazi za smislom u svijetu punom neizvjesnosti. Kroz ovu priču o psu, Ilhan Pačariz istražuje granice između pripitomljenog i divljeg, poznatog i nepoznatog, dovodeći čitaoca do mjesta đe se sve te granice brišu i đe ostaje samo istina trenutka – trenutak preobražaja.
Pjesma “Otvoreni kraj života” Ilhana Pačariza reflektuje na savremene promjene u načinu razmišljanja i životnim vrijednostima, baveći se temama prolaznosti, besmrtnosti i neprestane potrage za smislom u svijetu koji se neprestano mijenja. Kroz kratke i sažete stihove, pjesma se bavi suštinskim pitanjima o životu i smrti, ali i o prirodi modernog čovjeka u društvu koje se brzo mijenja. Već u prvim stihovima, pjesnik ukazuje na promjenu paradigmi – uloga tradicionalnih vrijednosti i vjerovanja u društvu slabi, dok se nova, fleksibilnija i dinamičnija načela pojavljuju na sceni. Ovdje se može naslutiti da je pjesnikova kritika usmjerena prema onima koji se drže starih, statičnih vrijednosti i koji se opiru promjenama. Takvi ljudi, opisani kao “pristalice učmalosti,” predstavljaju one koji nisu spremni da prihvate neizbježne promjene u svijetu, dok se ostatak društva prilagođava i razvija. Centralna ideja pjesme je preokret u percepciji vremena i postojanja. Tradicionalna ideja prisutnosti – važnosti trenutka ovđe i sada – gubi na značaju, dok odsutnost, kao suprotnost, postaje imperativ. Ovaj paradoksalni stav ukazuje na novu realnost u kojoj čovjek više ne teži toliko da uhvati trenutak ili da bude potpuno prisutan u sadašnjosti, već se više fokusira na ono što mu izmiče, na ono što nije prisutno, ali što i dalje oblikuje njegov život.
Koncept “neprekidnog kretanja” kao “našeg toplog doma” sugeriše da je savremeni život postao dinamičan, fluidan a statičnost i mirovanje su postali neprihvatljivi. Pjesnik ovđe izražava ideju da je savremeni čovjek u stalnom pokretu, fizički ili mentalno u potrazi za novim iskustvima, idejama, i mjestima. Ovo kretanje postaje svojevrsno utočište, mjesto đe se osjećamo sigurno i ispunjeno, ali istovremeno, može se shvatiti i kao bijeg od neizbježnog suočavanja sa sopstvenom smrtnošću i krajnjim pitanjima života. Završni stihovi pjesme donose ključnu misao: ideja o besmrtnosti, koja je vjekovima bila centralna ljudska težnja, sada se mijenja. Ta “obesmišljena čežnja” za besmrtnim životom ustupa mjesto novom idealu – “snu o otvorenom kraju života.” Otvoreni kraj života može se tumačiti kao prihvatanje neizvjesnosti, nedefinisanosti i fleksibilnosti, umjesto fiksne ideje o vječnom postojanju. Ovaj koncept sugeriše da je cilj postao otvoren, nejasan, promjenljiv i da je to upravo ono što savremeni čovjek prihvata i traži. Umjesto straha od kraja, pjesma nudi ideju da je otvorenost prema neizvjesnom kraju nova forma spokoja i pomirenja sa sudbinom. Pjesma “Otvoreni kraj života” bavi se dubokim filozofskim pitanjima o savremenom postojanju, kroz minimalistički, ali bogat i promišljen jezik. Kroz promjenu paradigmi i vrijednosti, pjesnik nam prikazuje svijet u kojem se ideje o smislu, kretanju i kraju života redefinišu, pozivajući nas da preispitamo sopstvene stavove o tome šta znači živjeti u vremenu neizvjesnosti i promjena.
ČOKOLADA SA LEŠNIKOM
Otac, od svojih najranijih dana,
nije mogao da jede slatko.
Gledali smo fudbalsku utakmicu
kada mi je ispričao da je
u detinjstvu pojeo rahatlokum,
i toliko mu se smučilo
da nikada više nije okusio
bilo šta što slȃdi.
Kada se vraćao s posla,
na ramenu je nosio lubenicu za nas,
ne i za sebe.
Kada je sa pijace vukao jabuke
i narandže i breskve,
teglio je za nas,
ne i za sebe.
Kada nam je komšija ponudio
da odemo u njegovo selo i da
slobodno otresemo šljive
za slatko i pekmez,
tresao je za nas, ne i za sebe.
A kada je donosio iz Bugarske
čokolade sa lešnikom,
donosio je i za nas i za sebe.
U pomalo svečanoj atmosferi,
otvorio bih čokoladu i odlomio red
koji bih pri dnu omotao
srebrnkastim papirom.
Polako bih jeo, dobro pazeći
da ne pojedem zrna lešnika.
Valjao bih u ustima lešnik,
zamišljajući da je moja nova lopta
koju još nisam isprobao u parku.
Valjao bih ga sve dok s njega ne isisam
i poslednji trag čokolade,
sve dok ga ne izližem
tako da se cakli.
Onda bih, s braonkastim tragom na usni,
na očev dlan, jedno po jedno,
stavljao zrna lešnika
koja bi on zamišljeno grickao,
kao najveću poslasticu.
VRTLOG
Prvog dana punoletstva došao sam na Lim,
reku u kojoj sam već sa osam ili devet godina
plivao s priličnom sigurnošću.
Bilo je oblačno i sparno.
Na mestu gde smo se obično kupali
nije bilo nikoga.
Po tragovima se videlo
da je tu kopao bager.
Verovatno je prethodnih dana
vadio šljunak namenjen za neko gradilište.
Nikoga nisam video ni na keju,
s one strane reke.
Nikoga nije bilo nizvodno,
na mostu,
koji vodi prema železničkoj stanici.
Skinuo sam majicu i spustio je na papuče.
Na meni je bio samo šorc za kupanje,
poput oblaka modar,
tog jutra kupljen.
Zagazio sam,
voda je bila prijatna,
ni hladna ni topla,
i ja sam uskočio u nju,
istovremeno s piskom voza
koji je ulazio u stanicu.
Uronio sam nakratko,
pa izronio i zaplivao uzvodno.
Nešto nije bilo u redu.
Nešto me je vuklo ka dnu.
Noge su mi postale preteške:
neko mi je obuo osamnaest pari čizama.
Da je bilo još kupača,
videli bi samo moje šake koje su se,
u paničnoj gimnastici prstiju,
pojavljivale i nestajale.
Najstrašnije je bilo to što me je nešto
magnetski vuklo ka dnu,
na kom sam se odjednom našao.
Borio sam se da izronim na površinu,
ali što bih jače i očajnije zamahivao,
to bih bio lakše vraćen na dno.
Gotovo je, pomislio sam sa sigurnošću
kakvu ni pre ni posle toga nisam osetio,
i zagledao se u belutak ispred sebe.
Klen je promakao mimo mene.
Neke važne slike i lica su promicali.
Na jednoj od slika projektovanih na tom
kamenom portabl televizoru,
otac je osmogodišnjem meni govorio da,
ako upadnem u rečni vrtlog,
treba samo da se potpuno opustim
i da nipošto ne pokušavam da plivam
i voda će me izbaciti,
sama će me izbaciti,
je li mi jasno,
na šta sam klimnuo glavom.
Da tada, u poslednjem trenutku,
nisam naterao sebe da postignem
najviši stepen ravnodušnosti,
da se, nadajući se izbavljenju,
nisam zaista pomirio sa sudbinom,
da se u vrtlogu nisam poneo
kao pred medvedom,
ne bih ni, sve više gutajući vodu,
izronio na površinu reke
koju je tačkala kiša.
KAFKA
Našao sam je jedne zime kraj pijace.
Bila je majušno štene i buvlje naselje.
Dok sam je prašio, pokušavala je da
pobegne od mene kao od autoritarnog oca.
Braonkasti predeli njene blistave dlake
i melanholičan, vodnjikav pogled
naveli su me da je nazovem Kafka.
Nadao sam se da joj je u kutiji gde sam je
smestio kao u nekakvom zamku.
Zajedno smo proveli tri lajava meseca.
Znam da sam u tom periodu pretrpeo
važan egzistencijalni preobražaj.
Zatim su je preuzeli retko dobri ljudi.
Ponekad je posetimo i prošetamo po šumi.
Dešava se da Kafka odjednom odjuri
kroz granje, i nema je desetak minuta.
A onda se, kad se prećutno uplašimo
da smo je možda zauvek izgubili,
niotkud stvori nasred izlokane staze,
neizmerno umornija i iskusnija,
kao da se upravo vratila iz Amerike.
OTVORENI KRAJ ŽIVOTA
Menjaju se paradigme i reklo bi se
da samo pristalice učmalosti
imaju nešto protiv.
Prisutno je manje važno,
odsutno je imperativ.
Neprekidno kretanje je
naš topli dom.
A obesmišljenu čežnju
za besmrtnošću,
zamenio je san
o otvorenom kraju života.
Njegova poezija predstavlja suptilan, ali moćan glas savremenog života. Pačariz koristi jednostavnost forme da bi izrazio složene misli i osjećanja. U njegovim stihovima osjećamo bliskost sa svakodnevnim detaljima, ali i duboku refleksiju o prolaznosti, egzistenciji i unutrašnjem svijetu pojedinca. Njegov pjesnički izraz nije pretenciozan, već pristupačan, blizak čitaocu, ali istovremeno ostavlja prostora za dublje tumačenje i razmišljanje. Kroz zbirku ”Sobni nomad,” Pačariz uvodi čitaoca u intimni svijet refleksije o životu i vremenu. Ova zbirka, kao što i naslov sugeriše, prikazuje putovanje kroz unutrašnje prostore pjesnika, nomadsku prirodu misli i osjećanja koja traže svoje mjesto u svijetu.
”Oniričke pesme” , kao što naslov nagovještava, donosi snovite slike, oniričke pejzaže đe se granice između stvarnog i imaginarnog brišu. Ova zbirka je prožeta simbolima i aluzijama koje vode čitaoca kroz slojevite svetove snova i podsvesti. Kroz snove, Pačariz ispituje suštinske istine o postojanju, ali i o prirodi poezije same.
U zbirci ”Vrtlog”, Pačariz se suočava sa vrtlogom života, đe se čitalac uvlači u tok događaja, misli i emocija koji se neprestano prepliću. Ova zbirka istražuje dinamiku života, prolaznost i nemogućnost bjekstva od sudbinskih vrtloga koji nas vuku ka dnu, ali i daju priliku za ponovno izranjanje, preobraženje i osvajanje novog pogleda na svijet.
Ilhan Pačariz je pjesnik koji kroz svoje stihove uspijeva da oživi svakodnevne momente i pretvori ih u univerzalne slike koje odjekuju u duši čitaoca. Njegova poezija je prožeta osjećajem za detalj, pažnjom prema svakodnevici, ali i dubokom filozofskom mišlju koja postavlja pitanja o čovjekovoj prirodi i svijetu koji ga okružuje. Kroz jednostavne slike, Pačariz stvara složene pejzaže osjećanja i misli, ostavljajući tragove koji dugo ostaju u svesti čitaoca.
Pjesme kao što su “Čokolada sa lešnikom” i ”Vrtlog” ilustrativno prikazuju njegovu sposobnost da spoji svakodnevne, gotovo banalne trenutke sa dubljim refleksijama o životu, porodici, smrti i postojanju. U ovim pjesmama osjećamo suptilnu napetost između jednostavnosti izraza i složenosti emocija koje se iza tih riječi skrivaju. Kroz prizore djetinjstva, prirode i porodičnih odnosa, Pačariz istražuje univerzalne teme, ali to čini sa osobenom intimnošću i iskrenošću. Njegova poezija je poput tihog razgovora sa sobom, ali i sa svijetom oko sebe. Ona nije agresivna u svom izrazu, već teče poput rijeke, uvlačeći čitaoca u svoj tok, a istovremeno ostavljajući ga da razmišlja o vlastitom mjestu u tom svijetu. Ilhan Pačariz je, stoga, pjesnik introspektivne dubine i refleksivnosti, čije djelo pruža oslonac i inspiraciju u razumijevanju složenih niti koje čine život. Njegova poezija je tih glas koji odzvanja duboko, pozivajući čitaoca da se zaustavi, razmisli i oslušne svijet iz drugačije perspektive.
Pjesma ”Čokolada sa lešnikom” Ilhana Pačariza nudi slojevitu i emotivnu priču koja se proteže između suptilne refleksije na djetinjstvo i prikaza porodičnih odnosa. Na prvi pogled, pjesma je jednostavna u svom narativu, ali u njoj leži dublji emotivni i simbolički sloj koji čini ovu pjesmu istovremeno nostalgičnom i univerzalnom. Pjesma se gradi oko odnosa između sina i oca, đe se kroz jednostavne slike iz svakodnevnog života izražava duboko poštovanje, ljubav i zajedništvo. Otac je predstavljen kao figura žrtve i požrtvovanosti, neko ko neprestano daje i brine o svojoj porodici, često zanemarujući vlastite potrebe. Njegova averzija prema slatkišima, koja je rezultat djetinjeg traumatičnog iskustva, postaje simbol njegove skromnosti i nesebičnosti. Nasuprot tome, trenutak kada otac donosi čokoladu sa lješnikom postaje posebna prilika, gotovo ritual, u kojem se narušava njegova obična rutina. Ovaj čin dijeljenja čokolade sa lješnicima pokazuje rijetki trenutak kada otac dopušta sebi da uživa, ali čak i tada on to radi zajedno sa svojim sinom. Ova situacija evocira duboku emotivnu vezu između njih, koja je izgrađena kroz dijeljenje i međusobno davanje. Lješnici u pjesmi nose simboličko značenje. Dok sin pažljivo odvaja lješnike iz čokolade i daje ih ocu, ovaj čin postaje metafora za brigu i poštovanje koje sin pruža ocu, baš kao što je otac čitavog života pružao njemu. Lješnici predstavljaju plod, nešto dragocjeno i željeno, ali sin ih ustupa ocu, prepoznajući vrijednost zajedničkog iskustva, a ne samo sopstvenog zadovoljstva. Pored toga, srebrnkasti papir koji omotava čokoladu i način na koji sin pažljivo postupa sa čokoladom, dodaje pjesmi sloj svečanosti i značaja. Ovaj trenutak nije običan – to je trenutak kada se sin i otac povezuju na dubljem nivou, kroz čin dijeljenja i zajedničkog uživanja. Pjesma koristi jednostavan, narativni jezik, ali iza te jednostavnosti krije se pažljivo strukturirana emocionalna dinamika. Stihovi su kratki, isprekidani, ali nose precizno izabrane slike koje stvaraju snažan doživljaj prisutnosti i topline. U pjesmi nema suvišnih riječi – svaki stih doprinosi stvaranju atmosfere i intenzivira emocionalnu snagu. Stil Pačarizove poezije u ovoj pjesmi oslanja se na minimalizam i detalje. On ne koristi složene metafore ili apstraktne slike, već konkretne prizore iz svakodnevnog života kako bi izrazio univerzalne emocije. Ovaj pristup čini pesmu lako razumljivom, ali istovremeno bogatom i sugestivnom. Pjesma nosi snažnu emotivnu težinu, jer kroz jednostavne prizore evocira dublje teme kao što su odrastanje, požrtvovanost, zahvalnost i ljubav. Kroz prizmu đeteta koje posmatra i pamti postupke svog oca, pjesma postaje svjedočanstvo o životnim vrijednostima koje se prenose kroz generacije. Otac, kao centralna figura, predstavljen je kroz dijeljenje, a ne kroz riječi. Njegova ljubav i briga manifestuju se kroz male, svakodnevne gestove koje sin prepoznaje i cijeni. Ova pjesma je odu ljubavi, ne onoj bučnoj i deklarativnoj, već tihoj, svakodnevnoj, koja se manifestuje kroz sitne gestove i dijeljenje.
”Čokolada sa lešnikom” je pjesma koja naizgled govori o običnim trenucima iz života, ali u svojoj srži istražuje duboku emocionalnu vezu između oca i sina. Kroz jednostavne slike i naraciju, Pačariz uspijeva da prikaže bogatstvo unutrašnjeg svijeta svojih likova i stvori univerzalnu priču o ljubavi, požrtvovanosti i djetinjoj zahvalnosti. Pjesma nas podsjeća na to da su najvažniji trenuci u životu često oni najtiši i najobičniji, oni u kojima se kroz male gestove otkriva prava priroda ljubavi i zajedništva.
Pjesma “Vrtlog” Ilhana Pačariza kroz prizmu jedne naizgled jednostavne, ali izuzetno napete situacije, otkriva složene slojeve unutrašnjeg svijeta pojedinca i univerzalnih iskustava suočavanja sa strahom, smrću i prevazilaženjem. Pjesma prati glavnog junaka na putovanju kroz fizički, ali i psihološki vrtlog, koji postaje simbolička osnova za dublje promišljanje o životu i sudbini. Počinje evociranjem trenutka prelaska iz djetinjstva u odraslo doba – prvog dana punoljetstva, što je simbolički početak novog životnog poglavlja. Iako se pripovijeda o događaju koji se dešava u stvarnom svijetu, pesma nosi ton introspektivne refleksije. Lim, rijeka u kojoj je glavni junak ranije plivao sa sigurnošću, sada postaje mjesto preispitivanja i suočavanja sa nepoznatim. Osjećaj praznine i napuštenosti na obali nagovještava da se nešto promijenilo, kako u spoljašnjem svijetu, tako i unutar junaka.
Kroz stihove, pejzaž postaje odraz unutrašnjeg stanja. Oblaci, sparina i tragovi bagera na plaži sugerišu narušenu harmoniju i nagovještavaju prijetnju koja se skriva ispod površine. Ovaj kontrast između nekadašnje sigurnosti i sadašnje neizvjesnosti stvara osjećaj tjeskobe i napetosti, koji se postepeno povećava dok junak ulazi u vodu. Vrtlog, koji ga povlači ka dnu, nije samo fizička sila, već metafora za emocionalne i egzistencijalne borbe. On predstavlja snagu koja ga vuče ka dubljim slojevima svijesti, ka suočavanju sa sopstvenim strahovima, nesigurnostima i konačnošću života. Osamnaest pari čizama koje mu otežavaju noge mogu se shvatiti kao teret godina, iskustava i odgovornosti koje dolaze sa odrastanjem. Kroz stihove, osjećaj izolacije i nemoći postaje sve izraženiji. Pjesnik koristi slike panike i borbe za dah da bi dočarao ekstremnu situaciju u kojoj se junak našao, ali i da bi ukazao na univerzalnu borbu za preživljavanje i traženje smisla u trenucima kada se čini da sve izmiče kontroli.
U ključnom trenutku pjesme, sjećanje na očev savjet postaje prekretnica. Očeve riječi, koje su urezane u sjećanje, daju junaku ključ za preživljavanje. On se prisjeća da, umjesto da se bori protiv vrtloga, treba da se opusti i preda sili vode. Ova mudrost, koja na prvi pogled djeluje paradoksalno, postaje metafora za prihvatanje neizbježnog i pronalaženje spokoja u suočavanju sa sudbinom. Ovaj trenutak transformacije, kada junak postigne “najviši stepen ravnodušnosti,” nije samo fizičko izbavljenje, već i duhovno oslobođenje. Pjesma se završava slikom izronjavanja na površinu rijeke koju tačkaju kapi kiše. Ova završna slika nosi katarzičnu snagu – kiša simbolizuje očišćenje a izlazak iz vode obilježava novi početak, preporođenje posle iskustva koje ga je promijenilo. Voda, kao simbol života i smrti, postaje mjesto iskušenja, ali i izbavljenja. “Vrtlog” je pjesma o suočavanju sa unutrašnjim strahovima i spoljnim prijetnjama o trenutku kada je čovjek primoran da se preda sili koja je izvan njegove kontrole, ali koja ga, na kraju, izbaci na površinu promijenjenog, zrelijeg i svestanog sopstvenih ograničenja i snage. Kroz jednostavne slike i duboke metafore, Ilhan Pačariz uspijeva da prikaže složenu psihološku i egzistencijalnu borbu, čineći ovu pjesmu univerzalnim prikazom ljudskog iskustva suočavanja sa vrtlozima života.
Pjesma “Kafka” Ilhana Pačariza, kroz jednostavnu priču o susretu sa napuštenim psom, iznosi duboke filozofske i egzistencijalne teme koje se prepliću sa motivima slobode, prolaznosti, i transformacije. Pjesma se suptilno bavi pitanjem identiteta i odnosa između čovjeka i životinje, ali i sa svijetom koji ih okružuje. Već na početku pjesme, opis psa kao “majušnog šteneta i buvljeg naselja” sugeriše stanje napuštenosti, ali i mogućnost preobražaja. Psi u literaturi često simbolizuju vjernost, prijateljstvo, ali i divlju, instinktivnu stranu života. Ovaj pas, koji dobija ime Kafka, nosi u sebi slojeve značenja koji idu daleko izvan same životinje – on postaje metafora za preobražaj, za proces kroz koji i sam pripovjedač prolazi.
Ime Kafka nije slučajno izabrano. Ono nosi aluziju na čuvenog pisca Franza Kafku, poznatog po svojim djelima koja istražuju apsurdnost postojanja, otuđenje i egzistencijalnu tjeskobu. Povezivanje psa sa Kafkom nagovještava da ovo stvorenje nije samo običan ljubimac, već simbol dubljeg unutrašnjeg putovanja, lične transformacije i preispitivanja. Pokušaj pripovjedača da očisti psa od buva postaje simbolički čin, kao da se trudi da pročisti ne samo psa, već i sopstvenu dušu, da se oslobodi prljavštine i nečistoće koja je neizbježno prisutna u svakodnevnom životu. Reakcija psa – pokušaj bjekstva – može se tumačiti kao instinktivna pobuna protiv autoriteta i sputanosti, što dodatno osnažuje aluziju na Kafkinu prozu i njegove junake koji se često bore protiv nevidljivih sila.
Period od “tri lajava meseca” provedenih zajedno nije samo vrijeme ispunjeno bukom i zvucima, već je to vrijeme unutrašnjeg preobražaja. Ova fraza ukazuje na prolaznost vremena, ali i na intenzitet iskustava koja se za to vrijeme dešavaju. Pripovjedač priznaje da je pretrpio “važan egzistencijalni preobražaj”, čime direktno povezuje svoje iskustvo sa psom sa dubljim unutrašnjim promjenama koje su ga oblikovale.
Ipak, pjesma se ne završava jednostavnim rastankom. Nakon što su psa preuzeli “retko dobri ljudi”, pripovjedač nastavlja da ga posjećuje. Ova veza sa Kafkom nije prekinuta – ona se održava kroz povremene susrete u šumi, koja sama po sebi može simbolizovati svet misterije, prirode, ali i nesvjesnog. Kafkino iznenadno bjekstvo kroz granje, nakon čega se vraća “neizmerno umornija i iskusnija, kao da se upravo vratila iz Amerike”, predstavlja snažnu metaforu za iskustva koja nas oblikuju. Amerika, kao simbol dalekog, nepoznatog svijeta, mjesto novih iskustava i promjena, postaje simboličko odredište kroz koje Kafka prolazi, baš kao i pripovjedač. Pjesma se na kraju ne završava jednostavnom konstatacijom ili zaključkom. Umjesto toga, ostavlja čitaoca u stanju refleksije – šta je zapravo Kafka doživjela tokom tih deset minuta, đe je bila i šta je naučila? Ova pitanja, kao i cijela pjesma, ostaju otvorena za tumačenje, sugerišući da su iskustva i preobražaji često misteriozni, nedokučivi i da nam se vraćaju u obliku koji ne možemo u potpunosti razumjeti. Pjesma “Kafka” je istovremeno jednostavna i duboka, priča o ljubavi, gubitku, transformaciji i neprestanoj potrazi za smislom u svijetu punom neizvjesnosti. Kroz ovu priču o psu, Ilhan Pačariz istražuje granice između pripitomljenog i divljeg, poznatog i nepoznatog, dovodeći čitaoca do mjesta đe se sve te granice brišu i đe ostaje samo istina trenutka – trenutak preobražaja.
Pjesma “Otvoreni kraj života” Ilhana Pačariza reflektuje na savremene promjene u načinu razmišljanja i životnim vrijednostima, baveći se temama prolaznosti, besmrtnosti i neprestane potrage za smislom u svijetu koji se neprestano mijenja. Kroz kratke i sažete stihove, pjesma se bavi suštinskim pitanjima o životu i smrti, ali i o prirodi modernog čovjeka u društvu koje se brzo mijenja. Već u prvim stihovima, pjesnik ukazuje na promjenu paradigmi – uloga tradicionalnih vrijednosti i vjerovanja u društvu slabi, dok se nova, fleksibilnija i dinamičnija načela pojavljuju na sceni. Ovdje se može naslutiti da je pjesnikova kritika usmjerena prema onima koji se drže starih, statičnih vrijednosti i koji se opiru promjenama. Takvi ljudi, opisani kao “pristalice učmalosti,” predstavljaju one koji nisu spremni da prihvate neizbježne promjene u svijetu, dok se ostatak društva prilagođava i razvija. Centralna ideja pjesme je preokret u percepciji vremena i postojanja. Tradicionalna ideja prisutnosti – važnosti trenutka ovđe i sada – gubi na značaju, dok odsutnost, kao suprotnost, postaje imperativ. Ovaj paradoksalni stav ukazuje na novu realnost u kojoj čovjek više ne teži toliko da uhvati trenutak ili da bude potpuno prisutan u sadašnjosti, već se više fokusira na ono što mu izmiče, na ono što nije prisutno, ali što i dalje oblikuje njegov život.
Koncept “neprekidnog kretanja” kao “našeg toplog doma” sugeriše da je savremeni život postao dinamičan, fluidan a statičnost i mirovanje su postali neprihvatljivi. Pjesnik ovđe izražava ideju da je savremeni čovjek u stalnom pokretu, fizički ili mentalno u potrazi za novim iskustvima, idejama, i mjestima. Ovo kretanje postaje svojevrsno utočište, mjesto đe se osjećamo sigurno i ispunjeno, ali istovremeno, može se shvatiti i kao bijeg od neizbježnog suočavanja sa sopstvenom smrtnošću i krajnjim pitanjima života. Završni stihovi pjesme donose ključnu misao: ideja o besmrtnosti, koja je vjekovima bila centralna ljudska težnja, sada se mijenja. Ta “obesmišljena čežnja” za besmrtnim životom ustupa mjesto novom idealu – “snu o otvorenom kraju života.” Otvoreni kraj života može se tumačiti kao prihvatanje neizvjesnosti, nedefinisanosti i fleksibilnosti, umjesto fiksne ideje o vječnom postojanju. Ovaj koncept sugeriše da je cilj postao otvoren, nejasan, promjenljiv i da je to upravo ono što savremeni čovjek prihvata i traži. Umjesto straha od kraja, pjesma nudi ideju da je otvorenost prema neizvjesnom kraju nova forma spokoja i pomirenja sa sudbinom. Pjesma “Otvoreni kraj života” bavi se dubokim filozofskim pitanjima o savremenom postojanju, kroz minimalistički, ali bogat i promišljen jezik. Kroz promjenu paradigmi i vrijednosti, pjesnik nam prikazuje svijet u kojem se ideje o smislu, kretanju i kraju života redefinišu, pozivajući nas da preispitamo sopstvene stavove o tome šta znači živjeti u vremenu neizvjesnosti i promjena.
ČOKOLADA SA LEŠNIKOM
Otac, od svojih najranijih dana,
nije mogao da jede slatko.
Gledali smo fudbalsku utakmicu
kada mi je ispričao da je
u detinjstvu pojeo rahatlokum,
i toliko mu se smučilo
da nikada više nije okusio
bilo šta što slȃdi.
Kada se vraćao s posla,
na ramenu je nosio lubenicu za nas,
ne i za sebe.
Kada je sa pijace vukao jabuke
i narandže i breskve,
teglio je za nas,
ne i za sebe.
Kada nam je komšija ponudio
da odemo u njegovo selo i da
slobodno otresemo šljive
za slatko i pekmez,
tresao je za nas, ne i za sebe.
A kada je donosio iz Bugarske
čokolade sa lešnikom,
donosio je i za nas i za sebe.
U pomalo svečanoj atmosferi,
otvorio bih čokoladu i odlomio red
koji bih pri dnu omotao
srebrnkastim papirom.
Polako bih jeo, dobro pazeći
da ne pojedem zrna lešnika.
Valjao bih u ustima lešnik,
zamišljajući da je moja nova lopta
koju još nisam isprobao u parku.
Valjao bih ga sve dok s njega ne isisam
i poslednji trag čokolade,
sve dok ga ne izližem
tako da se cakli.
Onda bih, s braonkastim tragom na usni,
na očev dlan, jedno po jedno,
stavljao zrna lešnika
koja bi on zamišljeno grickao,
kao najveću poslasticu.
VRTLOG
Prvog dana punoletstva došao sam na Lim,
reku u kojoj sam već sa osam ili devet godina
plivao s priličnom sigurnošću.
Bilo je oblačno i sparno.
Na mestu gde smo se obično kupali
nije bilo nikoga.
Po tragovima se videlo
da je tu kopao bager.
Verovatno je prethodnih dana
vadio šljunak namenjen za neko gradilište.
Nikoga nisam video ni na keju,
s one strane reke.
Nikoga nije bilo nizvodno,
na mostu,
koji vodi prema železničkoj stanici.
Skinuo sam majicu i spustio je na papuče.
Na meni je bio samo šorc za kupanje,
poput oblaka modar,
tog jutra kupljen.
Zagazio sam,
voda je bila prijatna,
ni hladna ni topla,
i ja sam uskočio u nju,
istovremeno s piskom voza
koji je ulazio u stanicu.
Uronio sam nakratko,
pa izronio i zaplivao uzvodno.
Nešto nije bilo u redu.
Nešto me je vuklo ka dnu.
Noge su mi postale preteške:
neko mi je obuo osamnaest pari čizama.
Da je bilo još kupača,
videli bi samo moje šake koje su se,
u paničnoj gimnastici prstiju,
pojavljivale i nestajale.
Najstrašnije je bilo to što me je nešto
magnetski vuklo ka dnu,
na kom sam se odjednom našao.
Borio sam se da izronim na površinu,
ali što bih jače i očajnije zamahivao,
to bih bio lakše vraćen na dno.
Gotovo je, pomislio sam sa sigurnošću
kakvu ni pre ni posle toga nisam osetio,
i zagledao se u belutak ispred sebe.
Klen je promakao mimo mene.
Neke važne slike i lica su promicali.
Na jednoj od slika projektovanih na tom
kamenom portabl televizoru,
otac je osmogodišnjem meni govorio da,
ako upadnem u rečni vrtlog,
treba samo da se potpuno opustim
i da nipošto ne pokušavam da plivam
i voda će me izbaciti,
sama će me izbaciti,
je li mi jasno,
na šta sam klimnuo glavom.
Da tada, u poslednjem trenutku,
nisam naterao sebe da postignem
najviši stepen ravnodušnosti,
da se, nadajući se izbavljenju,
nisam zaista pomirio sa sudbinom,
da se u vrtlogu nisam poneo
kao pred medvedom,
ne bih ni, sve više gutajući vodu,
izronio na površinu reke
koju je tačkala kiša.
KAFKA
Našao sam je jedne zime kraj pijace.
Bila je majušno štene i buvlje naselje.
Dok sam je prašio, pokušavala je da
pobegne od mene kao od autoritarnog oca.
Braonkasti predeli njene blistave dlake
i melanholičan, vodnjikav pogled
naveli su me da je nazovem Kafka.
Nadao sam se da joj je u kutiji gde sam je
smestio kao u nekakvom zamku.
Zajedno smo proveli tri lajava meseca.
Znam da sam u tom periodu pretrpeo
važan egzistencijalni preobražaj.
Zatim su je preuzeli retko dobri ljudi.
Ponekad je posetimo i prošetamo po šumi.
Dešava se da Kafka odjednom odjuri
kroz granje, i nema je desetak minuta.
A onda se, kad se prećutno uplašimo
da smo je možda zauvek izgubili,
niotkud stvori nasred izlokane staze,
neizmerno umornija i iskusnija,
kao da se upravo vratila iz Amerike.
OTVORENI KRAJ ŽIVOTA
Menjaju se paradigme i reklo bi se
da samo pristalice učmalosti
imaju nešto protiv.
Prisutno je manje važno,
odsutno je imperativ.
Neprekidno kretanje je
naš topli dom.
A obesmišljenu čežnju
za besmrtnošću,
zamenio je san
o otvorenom kraju života.
