Značenje tesavvufa može se razaznati iz njegovih brojnih definicija. Sve se one, pak, svode na to da on znači: odbacivanje onoga što je pokuđeno, a prihvatanje onoga što je pohvalno do stepena blizine, a dosezanja cilja. On je dakle, preobražaj čovjeka i njegovo vezivanje za Gospodara u svakoj misli, govoru, nakani, postupku i u svim životnim okolnostima.
Istina je da se u suštini radi o jednoj definiciji, da se svi ti iskazi međusobno dopunjuju. Uz mnogobrojne definicije tesavvuf može biti mogućnost ozbiljenja duhovne težnje. Tesavvuf je skup metoda koji se koristi u vaspitanju čovjekovog ega, koji mora se priznati da je preporučljiv i nephodan.
Svjedoci smo da danas materijalna komponenta neprikosnoveno dominira u ljudskom postojanju, da je prestala biti sredstvo u kreaciji viših vrijednosti i realizacije univerzalnog principa – Allahovog vođstva. Ovaj proces je u svom praktičnom i teorijskom negiranju svega duhovnog dostigao veoma kritičku tačku kad se jasno naziru znakovi alijenacije, eksploatacije i sukoba interesa. Čovjek je, htio to on ili ne, došao u situaciju da ozbiljno razmišlja o svojoj sudbini jer oslobođenje od kontrole etičkih normi nije donijelo željeni efekat: oslobođenje čovjeka od fiktivnih okova tradicije. Takav ekstremistički stav prouzrokovao je nesagledive posljedice. U košmaru nesuglasja i disharmonije čovjekovog obnažavanja, glas vjere kao inicijatora i aktera procesa dematerijalizacije ostao je nijem, vjerska misao praktički nepokretna, a proces dekadencija sve je više uzimao maha.
Kriza mišljenja, ideološke deformacije i divergencije još su više pospješili ovaj proces vraćanja čovjeka na poziciju koja mu ne pripada. Unutar oficijelnog islama sama stagnacija ili ustezanja od pokušaja reafirmacije duhovnih principa predstavlja otpadništvo od temeljnog principa velike tradicije, kome nedostaje i onaj minimum spiritualnosti, neophodan da bi se bar prikrila nekorektnost, što je melaholičan primjer pobjede niskih strasti nad vjerom. S druge strane svjedoci smo jedne bure aktualizacije pravih vrijednosti koje sa sobom nosi izvorni islam u svojim praktičnim izvedenostima.
Kriza morala je srozala čovjeka na nivo animalnog koje svoje strasti i želje za dominacijom nastoji ostvariti ne birajući sredstva i žrtve. Takvo shvatanje svijeta i života ima svoje historijske korijene, i s pravom možemo reći da datira od postanka čovjeka.
Opasnost „čovjeka koji krv proljeva i nered čini na zemlji“, ogleda se spram ljudske rase uopće s jedne, i spram svijeta (etološki problem) sa druge strane.
Mada je prošlo sedam stoljeća od križarskih ratova sukob krišćana i muslimana ne prestaje, kako na Bliskom istoku, tako i u drugim dijelovima svijeta. Arapsko – izraelski sukobi su neprekidni, Židovi su nemilosrdni prema Palestincima, u tome im pomažu, ko drugi nego krišćani, oni isti koji im učiniše holokaust u Drugom svjetskom ratu.
Ovakvo ponašanje čovjeka Kur'an je egzemplarno izložio kroz pripovjesti o Adamu i dao do znanja svojim sljedbenicima da nikada neće doći vrijeme dosjelosti njegovih principa zbog njihove svevremenenosti koja se pokazala kroz njihovu praktičnu primjenu.
Objava, kao bitno utemeljenje svega onoga što karakterizira kur'ansku koncepciju kao jedino ispravnu, zbog njenog božanskog porijekla, nudi čovjeku plauzibilna rješenja problema bilo koje prirode da je, jer njena potreba dolazi do izražaja upravo u takvim situacijama. Stagnacija kod njenih pristalica došla je onda kad su im drugi rješavali probleme, a to je imalo za posljedicu nesuvislost pravilne interpretacije njene misli i njenih regulativa.razum, vođstva koje jedino pripada Objavi. Geo – politički, odnosno, historijski uslovi diktirali su razvoj ezoterizma unutar islamskog učenja. I'tizalski pokret – odvajanje, kao falična orjentacija, kao naivan pokušaj, demitologizacije i desakralizacije jedno je vrijeme imao i odigrao pozitivnu ulogu, međutim, bježanje iz jednog ekstrema vrlo često, pa i u slučaju i'tizala, vodilo je u drugu krajnost. Mada u islamu nema lavirinta mnogi od muslimana zalutaju u vremenu i prostoru u svom nekom lavirintu.
Pobornici čistog monoteizma braneći svoje „spasonosne“ ideje naročito su usmjerili svoju pažnju na skupine onih koji su na svojstven način reprezentirali islam, praktično i teoretski, - protagoniste islamskr duhovnosti. Ova kriza mišljenja, odnosno poimanje islama trajala je i poslije halife Memuna a i danas smo svjedoci iste. Razlika između teoretske i praktične interpretacije osnovnih vrijednosti islama pospješila je proces razduhovljenja te su generacije muslimana nudile teozofski ili samo formalni aspekt islama što je rezultiralo degeneraciju u vjeri.
Načelno je stanovište da svi svjetonazori ukoliko su u suglasnosti sa osnovnim principima islama i fundirani na njegovim izvorima (Kur'an i Sunet) jesu islamski – ispravni.
Raznolikost u meteodološkom pristupu unutar granice islamskog nudi nam svojevrstan sistem znanstveno – misaonog nazora a ujedno i različitim karakterima izvanredne mogućnosti afirmacije i samopotvršivanja. Gledano sa historijskog aspekta postoje dva jasno definisana spiritistička pravca koji su uznastojali ezoteričkiu misao pretočiti u sastavni dio života kao produbljenje i potvrda egzoteričkih kategorija islama.
To su: ši'izam – šiitski islam i sufijski pokret ili sufizam. Prvi je svoju ezoteričku misao razradio kroj kategorije profetologije i imamologije, dok je drugi svoj ezoterrizam utvrdio kroz egzegezu kur'anskog teksta, verbalnu tradiciju i praktičnu primjenu koja se nastojala održati u okvirima Poslanikave.
Islamski tesavvuf razvio je svojevrsnu strukturu čiji je historijski genij nošen uporedo sa razvojem formalnih disciplina zakona i teologije, stoga nije čudo što se odmah našao na udaru vršica njihovih tendencija. Unutrašnji rascjep između prakse i njene implicitne ideologije bitno je ograničio djelokrug pobornika ezoterizma. Sufizam je tako ostao spontani individualni fenomen koji se ubrzo razvio u instituciju sa ogromnom privlačnom snagom za nepolitizirane društvene slojeve, jer sam razvoj islama klasičnog doba karakteriše proces čudesnog preplitanja i konfrontiranja duhovno – vjerskog i socijalno – političkog, odnosno konfrontacija dva osnovna faktora: etoteričkog i egzoteričkog.
Integralnost ovih faktora, ili sveobuhvatnost manifestacije islamskog pogleda na svijet jeste jedini način da se prevaziđe ova disharmonija i polaritet. Proces izmirenja i suprostavljanja krajnostima i jednostranim shvaćanjima jeste kako težak tako i urgentan.
„Nasljednici vjerovjesnika“ moraju uložiti maksimalne napore da ne oskrnave osnovne intencije islama i da dostojanstveno i sa punom odgovornošću prezentiraju zabludjelom čovjeku prave vrijednosti.
Apsurdno je graditi filozofske sisteme u toj akciji a zaboravljati na vlastito praktično spasenje. Duhovna praznina se mora ispuniti, to je praznina koju islamski intelektualci mogu jednom ili nijednom iskoristiti ono što nude Kur'an i Hadis jeste baza i osnova svake nadgradnje. Izazovu vremena moguće je odgovoriti jedino istinom.
Funkcionalnost svoje koncepcije islam vidi u viziji svijeta koji ima svoja dva aspekta: transcendentalni ili ezoterički i fenomenalni ili egzoterički. Dakle, on je sinteza ekspresija egzoterične i ezoterične dimenzije postojećeg što mu daje karakter obuhvata cjeline.
Čovjek kao potencijalni lučonoša ove ideje, kao najviši stupanj božanske kreacije treba da zaposjedne mjesto koje mu je povjerio Stvoritelj – poziciju namjesnika na Zemlji.
Opravdanost ove pozicije predočena je melecima koji su bili protiv takvog statusa čovjeka (El – Bekare, 30), ali je svakako uslovljena njegovom podložnošću spram apsolutne istine. Uklapajući se u sveopštu harmoniju koja vlada u mikro i makro svijetu, smisao čovjeka se konsekventno realizira, ustvari, kompleksnost njegovog bića na najnormalniji način održava i njegovu suvisnost za tako što ibadet je mogućnost zadobijanja formalno – suštinskih vrijednosti i ljudskog posezanja i dosezanja do onostranog, duhovnog i esencijalnog. Namaz, na primjer, kao mi'radž vjernika, kao mogućnost ozbiljenja kur'anske ideje smisla, predstavlja veliku dilemu, mač kojim treba osujetiti nasrtaje svih idola poradi zadobijanja uzvišenih ideala, za stvarni princip sedžde, za „La ilahe illellah“. Ovaj princip, tačnije aktivna svijest o njemu, vrhuni nad svim stubovima islama. Dilema uvijek postoji a time i veliki rizik. Suštinske komponente ljudske prirode strogo namjenski su predodređene za ovaj vid djelotvorne aktivnosti koja se može prihvatiti na višestruke načine. Čovjek koji ozbiljno prima zadaću hilafeta i težinu emaneta svojoj svijesti (vjeri) umjesto principa dužnosti nadređuje princip zadovoljstva, zadobija i konsekventne vrijednosti: ljubav. Jedna trezvenija preokupacija ekspresiju ljubavi prema Bogu prenosi na svijet, odnosno na sve što je od Njega. Na tim relacijama ibadet je dobio bitne predispozicije promišljanja i preživljavanja skrušenosti i realizaciju duhovne čistote i nadgradnje. Racionalizacija pojedinih duhovnih kategorija neizbježno vodi pogrešnoj interpretaciji koju vrlo često prati nezdrava kritika i osuda.
Svijet tesavvufa kao aktivne i živuće ideje orijentacije apsurdno je podrediti strogo racionalnim mjerilima jer samo vjerovanje nadilazi granice racionalnog, a kvalitativne konsekvence tesavvufa bitno su vezane za iman.
Dakle, tesavvuf u svojoj svedimenzionalnoj formi jeste nauk o tajnama srca, i to čistog srca okrenutog nepresušnom izvoru znanja, mogućnost prozrenja skrivenog smisla koji On otkriva svojim slugama.