Naslovna | Arhiva | Pretraga | Redakcija | O Bosnjaci.Net | Kontakt | Bosniaks.Net | ||||
|
Kolumne
VUČIĆEV PA SRPSKI PARANOIZAM Ljude, stvari i pojave valja imenovati pravim imenom da bismo razumjeli njihov utjecaj na okolinu. Adolf Hitler je ostao poznat po zloglasnom imenu „nacizma“, Benito Muslolini je ostao prepoznatljiv po zloćudnom imenu „fašizma“, Aleksandra Vučić će ostati upamćen po besramnom imenu „paranoizma“. Bez konkurencije, Aleksandar Vučić zaslužio epitet „paranoizma“ zato što taj epitet najbolje opisuje njegovo mentalno stanje i njegovu svesrpsku političku filozofiju. Paranoja je riječ grčkog porijekla - para što znači lažni i noos što znači um, razum. Dakle, paranoja – lažljivi um, pretvara se u „paranoizam“ kao deluzija, opsesija, megalomanija, monomanija, psihoza, neopravdana sumnjičavost i nepovjerenje prema drugim ljudima. U slučaju Aleksandra Vučića, riječ je o paranoji koja postaje zabluda (deluzija) te kada iracionalne misli i vjerovanja postanu toliko fiksirana da ništa (uključujući i suprotne dokaze) ne može uvjeriti osobu da ono što misli ili osjeća nije istina. Ovo stanje „fiksirane iracionalne misli i vjerovanja“ do te mjere da nijedan dokaz o srpskom genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici ne može ga uvjeriti, Aleksandar Vučić je zorno pokazao u svom današnjem (12. juli, 2004, dana nakon dženaze u Potočarima za 14 žrtva srpskog genocida) obraćanju u Palati Srbija. Povod današnjeg Vučićevog obraćanja Srbima bio je jasan i snažan govor u Potočarima Denisa Bečirevića, člana Predsjedništva bosanske države, gdje je ukazao na pogubnu sličnost i istovjetnost politike Vučića i Miloševića u Beogradu te Karadćića i Dodika u Banjoj Luci, politike koja je uzrokovala genocid nad Bošnjacima ne samo u Srebrenici, već širom Bosne. U stilu svojevrsnog lažljivog uma „paranoizma“, Vučić je u svom uvodu hvalio i veličao svoje ekonomske i financijske uspjehe u Srbiji da bi se onda osvrnuo na analizu govora Denisa Bečirevića u Potočarima. Ne znam kada sam se toliko osjećao ponosnim Bošnjakom/Bosncom dok sam gledao i slušao Aleksandra Vučića kako se muči da svojim lažljivim umom „paranoizmom“ pobije to što je rekao Denis Bećirević na pravom mjestu u Potočarima i u pravo vrijeme nakon UN Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Nadalje, objašnjavao je Vučić kako Srbija nije za rat i kako je Srbija u opasnosti za svoj goli opstanak od svih u okruženju od antisrpskih politika do antisrpskih medija u Sarajevu, Podgorici, Zgrebu i Prištini. To je ta Vučićeva paranoja pa srpski paranoizam, koji liči na Hitleraov pa njemački nacizam i na Musolinijev pa italijanski fašizam. Rekao je Vučić da Srbija nema namjeru ratovati sa Bošnjacima ni u Bosni ni u Sandžaku, kao što ni Dodik nema namjeru „mirnog razdruživanja“ u korist Srbije. Dodik je nakon rečenog „mirnog razdruživanja“ to porekao, ali mu Bošnjaci za to nisu zahvalni, kao što nisu zahvalni ni za to što Srbija nema namjeru da ratuje sa Bošnjacima, a mogla bi to Srbija jer je četiri puta jača u namjenskoj proizvodnji od Bosne. Hrvatska je nešto jača u tome od Srbije. Vučić je danas svašta još paranoično pričao dok je na tabli crtao mapu za spas Srbije i srpstva od žrtava srpskog genocida u Srebrenici, posebno od Munire Subašić, koja je jučer iz Potočara poručila: "Meni je žao što Aleksandar Vučić nije bio sponzor Rezolucije, što se na taj način nije nama majkama izvinuo. Mrtvi se ne mogu vratiti, ali ipak i on ima svoju djecu. Mora da misli na to. Nije samo njegov život važan – važan je život njegove djece i njegovih unučadi". Vučić bi trebao znati da je svaki rat sa ženama – majkama unaprijed izgubljen i sraman. No, lažljivi um - „paranoizma“ to nije mogao nikad da shvati. Vučićev pa srpski „paranoizam“ je na djelu mnogo više na štetu srpskog naroda nego na štetu bilo koga drugog. Jedini lijek za bolest lažljivog uma je da ga se porazi istinom, kao što je UN Rezolucija o genocidu u Srebrenici. Postscriptum No, ima nečeg i dobroga u Vučićevom današnjem obraćanju u Palati Srbija, a to je njegova spoznaja o pogubnosti UN Rezolucije za srpsku genocidnu politiku u budućnosti. Toga bi trebali biti svjesni i Bošnjaci, posebno žrtve srpskog genocida u Srebrenici, na način da na temelju ove Rezolucije, odmah traže od UN-a da se Srebrenicu izdvoji iz manjeg bosanskog entiteta Eresa kao UN Distrikt, gdje bi žrtve srpskog genocidi bile pošteđene od daljnjeg negiranja genocida nad Bošnjacima i srpskog vrijeđanja preživjelih žrtava genocida, vrijeđanja koja im nanose teški duševni bol. Argument za taj zahtjev da se Srebrenica izdvoji iz Eresa kao UN Distrikt je još uvijek važeća Rezolucija 819 Vijeća sigurnosti UN-a od 6. aprila 1993. god., gdje se formalno proglašava Srebrenicu „Sigurnom zonom Ujedinjenih nacija“. UN su obećale sigurnost Srebreničanima. Nažalost, njihova obećanja su iznevjerena. Srebreničani, posebno žrtve srpskog genocida, ni dan danas nisu sigurne u Srebrenici. Neshvatljivo je da načelnik Srebrenice negira punopravnu presudu međunarodnog suda pravde u Haagu o srpskom genocidu u Srebrenici, prkoseći tako žrtvama genocida i pokazujući da se genocid isplati. Ako ikada, UN ima moralnu i pravnu obavezu da Srebrenicu, kao „Sigurnu zonu UN-a“ od srpske zločinačke politike, zaštiti i na taj način pokaže da donesena Rezolucija UN-a ima smisla kao poruka svima da se zločin genocida neće tolerirati nikad i nigdje u svijetu.
|