Posljednjih mjeseci svjedoci smo velike drame koja potresa Bosnu i Hercegovinu. Sukob je kulminirao kada je grupa vojnih kadeta iz susjedne države, Republike Srbije, „pobjedonosno“ prodefilirala ulicama najprije Bratunca, a onda i Prijedora, grada u kojem su 30-tak godina ranije učinjeni veliki ratni zločini nad bošnjačkim civilnim stanovništvom. Ovim je srpska politika, slično kao onomad Milošević, pokazala da ozbiljno radi destrukciju BiH. Demonstrirali su u BiH da njihovo saborovanje dok iščekuju Trumpa na čelu SAD nije puka, bezazlena retorika već događaj koji treba da zabrine međunarodne faktore. Ovo su odavno shvatili i Bećirović i Komšić, koji su vojni upad iz Srbije nazvali pravim imenom „agresija“. Ovo je apsolutno tačno, ali pretežan dio nove bošnjačke vlasti koja je organizirana u „trojku“ opterećen je nažalost borbom za fotelje. Od upada vojnika iz Srbije, koji su proizveli Dodikov komentar „konačno“ (ste došli, prim. autora), traje uglavnom medijska drama, ali nije dobro što je izostala jedinstvena kvalifikacija nesrpskog dijela državne vlasti. Oni su još „začuđeni“ ovom provokacijom iz Beograda. Sada sa sebe svi skidaju odgovornost: ministarstvo odbrane, ministarstvo vanjskih poslova i granična policija kao involvirani u ovoj nesretnoj epizodi koja neprimjereno dugo traje. Od državne vlasti više niko ne očekuje jednoglasje, jer su mišljenja duboko podijeljena po nacinalnim šnitovima. Zbog stalnih veoma loših dešavanja i najveći optimisti su izgubili vjeru da je moguć izlaz iz postojeće situacije bez aktivne i odlučne međunarodne intervencije. Stigli smo do tačke kada bi stranci napokon morali odlučiti: ili nova (dejtonska) konferencija na kojoj bi Srbe „posjeli“ na odgovarajuće mjesto ili će BiH nastaviti ubrzano da klizi prema novom međunarodnom konfliktu. Stranci moraju biti svjesni da će Beograd pozivajući se na vojnu neutralnost nastaviti odbijanje NATO integracija. Čak i kada bi htjela, Srbija nema dovoljno snage da se istrgne iz ruskih kandži. Našeg istočnog susjeda Moskva smatra svojim zapadnim vojno-političkim krilom. Pregovori oko ulaska Srbije u Evropsku uniju su također diskutabilni. Prije će biti da ova zemlja ni tu nema iskrene namjere, osim da povremeno nešto „ćopi“ iz bogatih fondova EU, ali i toga je sve manje zbog srpske prikrivene podrške Rusiji, što je davno prepoznato u Bruxellesu. Čini se da bi Beograd bio najsretniji da se asocijacija evropskih država raspadne, ugasi ili oslabi i da na predstojećim izborima u Americi pobijedi Trump, koji je predstavnik izolacionističke politike. Takav razvoj događaja otvorio bi puteve Srbima za vojno neutraliziranje kosovske nezavisnosti, slično kao što su Rusi uradili u Čečeniji. Zbog toga su uzaludne nade EU za uspješan nastavak pregovora između Beograda i Prištine o priznavanju kosovske nezavisnosti. To se nikada neće dogoditi. Srbija nikada, pod ovim okolnostima neće formalno priznati kosovsku nezavisnost.

Izvor svih nevolja je Srbija
Posmatrano, dakle, u regionalnom kontekstu iza svih neprilika stoji Srbija. Riječ je o izrazito agresivnoj državi koja je ponovno zahvaćena „visokom temperaturom“ kao posljedicom nabujalog nacionalizma. Iako je iz posljednjeg rata od prije 30 godina izašla polomljenih zubi, Srbija očigledno još ništa nije naučila iz ovog poraza. Iako je vlast u Beogradu donkihotovska, ona nikada ne posustaje i nikada se ne odmara. Srbija se nije odrekla svog „uredovanja“ ne samo u Bosni i Hercegovini. Nakon zbacivanja vlade Mila Đukanovića uz pomoć Srpske pravoslavne crkve i srpskih obavještajnih elemenata od stabilne države stvoreno je uznemireno društvo, koje sada srlja u naručje Beopgradu. Nedavno je u crnogorskom parlamentu usvojena Rezoluciju o Jasenovcu što je bila politička reakcija tamošnjih prosrpskih poslanika koji su bili nezadovoljni Rezolucijom o genocidu u Srebrenici, a koju je UN-u podržala vlada Crne Gore. Ovo je naišlo na loš prijem EU, a posebno Hrvatske.
U posljednjoj deceniji traje srpsko uznemiravanje susjeda. U septembru 2023. na Kosovo su upali dobro naoružani i obučeni srpski militanti kojom prilikom je poginulo 5 ljudi što je izazvalo negativne reakcije EU i zahtjeve za uvođenje mjera protiv Srbije ukoliko se dokaže povezanost ove države s napadima u Banjskoj. Ispostavilo se da se inspirator i glavni nalogodvac nalazi u samom državnom vrhu Srbije. Naravno, ovo nikada niko iz vlasti nije priznao, mada se pretpostavka da su Srbi namjeravali isprovocirati rat na Kosovu.
Što se tiče Bosne i Hercegovine Srbija je od 2012. godine započela tihi, podmukli rat na destabiliziranju prilika u susjednoj državi temeljeći svoje aktivnosti na novom Memorandumu SANU. Sada, međutim, to čini javno i uz mnogo dreke i lažnih narativa. Beograd je preko glave upetljan u bosansku krizu. Služi se pričom kako Srbi priznaju izvorni Dayton, ali da Opšti okvirni sporazum ruše Bošnjaci uz pomoć nekih zapadnih vlada. Ocjena međunarodnih zvaničnika je potpuno drugačija. Ove godine su prvi put na vidjelo iznijete otvorene srpske prijetnje o mirnom razdruživanju. Priprema je trajala desetak godina, na što sam upozoravao u mojim kolumnama. Sumanutoj Dodikovoj ideji konstruiranoj u Beogradu odmah se suprotstavio zapadni faktor oličen u ambasadi SAD, a Christian Schmidt je prije nekoliko dana rekao da ne postoji zakonsko pravo na odcjepljenje, jer entiteti nisu države i da oni postoje samo zato što postoji Bosna i Hercegovina. Ko god to dovodi u pitanje podstiče sukob a „međunarodna zajednica to neće dopustiti“.
Analitičar ovdje mora zapaziti da su napadi iz Beograda ovoga puta krenuli mnogo agresivnije nego ikad ranije. Kao da je Rezolucija u Generalnoj skupštini UN-a o Srebrenici bila okidač za drske i otvorene napade na suverenitet i teritorijalni integritet BiH. Svi se slažu da je jak međunarodni faktor zasada sigurna antidejtonska brana. Ali, ne treba zaboraviti da je Srbija posljednjih godina uložila 3 milijarde $ za kupovinu raznog ofanzivnog oružja u Rusiji i Kini, a najavljuje se i povratak obaveznog služenja vojnog roka. Postavlja se pitanje ‒ protiv koga je usmjerena militarizacija srpskog društva? Protiv Hrvatske, Bugarske, Rumunije, Sjeverne Makedonije i Crne Gore – NE, jer se radi o članicama NATO-a, a napad na jednu od njih tumači se kao napad na sve države vojne alijanse. Protiv Mađarske, također, NE. Ova država pripada NATO-u a ima prosrpski uklon. Preostaje, dakle, Bosna i Hercegovina i Republika Kosovo i tu je upotreba vojne sile vrlo moguća u datoj situaciji. Defile srbijanske vojske (kadeta) u Bratuncu i Prijedoru je prvi korak i njega treba tumačiti kao neizravnu prijetnju drugoj državi u kojoj se navedena aktivnost odvija. Aleksandar Vučić tumači ovo kao bezazleno učešće vojnika na memorijalnim skupovima „obilježavanja tragedije srpskog naroda na Kozari“. Jasno je, međutim, da je Republika srpska “instrumentalizirala” posjetu policijskih i vojnih kadeta BiH 6. i 7. jula, što se kaže i u saopštenju američke ambasade, a sa očiglednim ciljem da se podignu tenzije i izazovu dodatne podjele u BiH.
Postavlja se onda logično pitanje šta je uopće tražila uniformirana vojska iz susjedne države u Bosni i Hercegovini? Čak i kada bi se prihvatilo Vučićevo objašnjenje nije jasno kakve veze ima defile u Bratuncu, koji se nalazi na sjevroistoku sa histrorijskom epopejom na zapadnoj strani Bosne i Hercegovine, na planini Kozari. U najkraćem bila je to provokaciju jasnih namjera da se potkopaju napori za pomirenje među narodima. Za najveći genocid od II svjetskog rata koji je počinila vojska Rs-a u Srebrenici, srpska vlast traži ekvivalent u žrtvama na Kozari od prije 82 godine. Bošnjak vođen Kur'anom dobro zna da ko ubije nekog koji nije ubio nikog, ili onog koji na Zemlji nered ne čini - kao da je cijeli svijet ubio, a ko spasi jedan život kao da je spasio živote svih ljudi (El-Maida, 32). Zbog predanosti ovom kur'anskom ajetu i moralnom načelu Bošnjaci oduvijek gaje pijetet kako za srpske (i druge) žrtve na Kozari tako i za svoje ubijene sunarodnike u genocidu koji se dogodio u Srebrenici. Predlažem stoga članovima Predsjedništva BiH dr. Denisu Bećiroviću i Željku Komšiću da pod hitno posjete Kozaru i Jasenovac, polože vijence na spomen-kosturnicu za nedužne žrtve i tako nedvosmisleno pokažu da je to zajednička stvar svih naroda u Bosni i Hercegovini.

Arogantni Vučić
Ovdje sada želim ukazati na bahato i neprimjereno ponašanje predsjedika Republike Srbije. Od svakog predsjednika, pa i srbijanskog, očekuje se odmjeren i tolerantan govor, a ne brutalno i neotesano obraćanje svojim protivnicima. Na meti arogantnog predsjednika Srbije najprije se našao predsjedavajući Predsjedništva BiH Denis Bećirović, a nakon njega i ministar Zukan Helez, kojeg je Vučić prostački nazvao „lažovom“, rekavši doslovno: „Helezu, lažove jedan, dokaži da sam pucao sa brda u Sarajevu“. Umjesto Heleza a ja mu odgovoram neka dokaže da nije. Ako znamo za njegovu izjavu koja se vrti po YouTube-u da za jednog Srbina treba likvidirati 100 muslimana (u duhu nacističkog revanšizma), onda nas već samo ta rečenica navodi da povjerujemo u riječi bosanskog ministra.

Pogledati od 40. sekunde, koju vrstu oružja Vučić nosi u ruci?

Sve ukazuje da je bonton predsjednika Srbije na izrazito niskom nivou. Vučić je „zaboravio“ da se obraća ministru odbrane i potpredsjedniku Vlade Bosne i Hercegovine. Umjesto da persira svog bosanskog kolegu, koji zaslužuje makar formalno uvažavanje, obratio mu se sa „per tu“ ali na uličarski način. U najmanju ruku bio je krajnje neprijatan. Zbog probosanskog stava Helez je stalno na meti Vučića i njegovih „vukodlaka“ Dodika, Nešića, Amidžića, Košarca, Goganovića kao i drugih političara koji, to se vidi, ne vole BiH, aktivno rade na njenom cijepanju i kojima smeta jačanje Oružanih snaga i naše države, o čemu sam ranije napisao kolumnu. Helez makar konstantno pokazuje proaktivan odnos prema Bosni i Hercegovini. Stoga se ne bih mogao složiti sa pojedinom zastupnicima u bh. parlamentu koji su označili ministra odbrane glavnim „krivcem“ za defile srpskih kadeta po Prijedoru i Bratuncu, označivši ga nekompetentnim za funkciju koju obavlja, što je apsolutno netačno. Helez je jasno rekao da niti je dao odobrenje za ulazak kadeta Vojske R. Srbije u BiH niti će staviti svoj potpis i odobriti njeno paradiranje u Prijedoru, mjestu na kojem su počinjeni neki od najstrašnijih zločina u Evropi nakon II svjetskog rata. Objasnio je da od njegovog ministarstva niko nije ni tražio saglasnost za ulazak vojnika nagovještavajući da će o svemu biti provedena interna istraga, a utvrde li se propusti, odgovorni će biti sankcionirani. Pitanje je samo koliko će uspjeti u tome.


Helezu se, dakle, ne može prigovoriti „neznanje i zbunjenost“. Helez ima pravo kada kaže „da ovo nije vrijeme kad jedni drugima saplićemo noge“, jer vlast nije i ne smije biti vrednija od države. On je pokazao punu riješenost da srpskim kabadahijama odgovori onako kako to zaslužuju. Nisam vidio nikog ko je reagirao poput njega u Konjicu (jun 2023.) kada je došlo do verbalnog sukoba između Heleza i Dodika, što je zamalo preraslo i u fizički obračun. S pravom ga je pogodilo Dodikovo psovanje genocida u Srebrenici. Zato, neka mi niko ne kaže da je u pitanju Helezov populistički „fajt“, a ako i jest - neka je, jer je tako vratio ponos Bošnjacima pred bujicom laži kojom ovdašnju javnost svakodnevno zasipa „mali od Laktaša“.

P.S. Ovaj tekst je nastao prije dva dana, ali poštujući događaj 11.7.2024. tek danas je dat na objavu.

(Autor je bio savjetnik predsjednika BiH Alije Izetbegovića)