Šutite danas
uspavljujem svoje sinove,
svoje kčeri i komšije.
Obukla sam im
najljepše haljine,
zeleno bijele.
Nemojte pjevati danas
a ni plakati,
oni su naša vječnost
naše upozorenje,
da ne vjerujemo
da znamo,
da ne zaboravimo
da pamtimo,
njih 8372.
da čujemo taj vrisak
taj jecaj,
tu bol.
Bilo je to
11. jula 95.
i nikada više,
o njima se historija piše
ne postoji gumica
da je izbriše.
Bilo je to
u jednoj zemlji
na brdovitom Balkanu,
kad ubili su jedan grad
jednu mladost,
jedan narod
kad izgubilo se ljudstvo,
osakatila se jedna nacija
kad sunce je prestalo da grije,
vrisak im dirao nebo
preko cijele Evrope
al niko čuo nije…
Spavaju svi
tiho,
vječno, zauvjek
neki nisu osjetili
mladost
roditeljstvo,
ljubav
sreću
radost,
sada ih posječuju
svi,
neko zaboravlja
al ja nikada neću.
Kako zaboraviti
nije to bila samo
četa đaka,
to je bio grad
nije to bio samo jedan broj,
to je bila brojka
8732.
koja se broji
kroz godine,
a izbrojati se ne može
o, kazni ih Bože.